Napisi mi pesmu...

...Ceznem da ti kazem najdublje reci koje ti
imam reci; ali se ne usudjujem, strahujuci da bi mi
se mogla nasmejati.

Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u sali.
Olako uzimam bol svoj, strahujuci da bi to mogla
ti uciniti.

Ceznem da ti kazem najvernije reci koje ti imam
reci; ali se ne usudjujem, strahujuci da bi mogla
posumnjati u njih.

Zato ih oblacim u neistinu, i govorim suprotno
onome sto mislim.

Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujuci da
bi to mogla ti uciniti.

Ceznem da upotrebim najdragocenije reci sto
imam za te ; ali se ne usudjujem strahujuci da mi se
nece vratiti istom merom.

Zato ti dajem ruzna imena i hvalim se svojom
surovoscu.

Zadajem ti bol, bojeci se da neces nikada
saznati sta je bol.

Ceznem da sedim nemo pored tebe; ali se ne
usudjujem, jer bi mi inace srce iskocilo na usta.

Zato brbljam i caskam olako, i zatrpavam svoje
srce recima.

Grubo uzimam svoj bol, strahujuci da bi to mogla
ti uciniti.

Ceznem da te ostavim zauvek; ali se ne usudjujem,
strahujuci da bi mogla otkriti moj kukavicluk.

Zato ponosito dizem glavu i dolazim veseo u
tvoje drustvo.

Neprekidne strele iz tvojih ociju cine da je moj
bol vecito svez.
...

O vecitim maskama koje nosimo u ljubavi.. :aha: Jedna neizgovorena intimna istina..
 
I jos jedna divna pesma...

Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oči vrate,
a noć kad ponovo od mene odu.

Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime,
i kad nam srca biju ritmom plača.

Nije mi žao što če života vode
odneti i kaplju moga življenja;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je stao kraj mene pun divljenja.

Desanka Maksimović
 
I opet Desanka...

Moram ti lepe večeri neke
zenice tople zgledati do dna,
pa ti na kapke providne, meke,
lagano kao milovanje sna
spustiti usne.

Moram ti jednom u dana jatu
od mrskog dana učiniti drag,
pa ti na srce, blago kao bratu
kad bih da bola otklonim trag,
spustiti ruku.

Moram, kad jednom opazim da me
s radošću sretaš poslednji put,
uz tihu pesmu na tvoje rame,
taj tako čudno primamljiv kut,
spustiti glavu.

Tako ćeš lepih jutara nekih
pružajuć drugoj zenica dna
reći: "O, gde su oni meki,
slični milošti lakoga sna
poljupci njeni?"

Tako ćeš često u noći jatu,
kada ti život ne bude drag,
reći: "O, gde je ona kao bratu
da mi sa srca zbriše bola trag
dodirom ruke?"

Tako ćeš, posle lutanja razna
osamljen kad se vidiš prvi put,
reći: "O, gde je ona mazna
ramena moga na osamljen kut
da spusti glavu?"
 
ja Desankinu zbirku nosim sa sobom u džepu

Onda sigurno znas i ovu...



Mojoj misli na tebe neznoj i smernoj
ne znam uzroka, ni časa začetka,
ona je kao zaručnički prsten na ruci vernoj
kružna: nema ni kraja ni početka.

U mom srcu svemoćna je ova misao,
ona zbilje pretvara u čarolije;
svemu što biva daje draž i smisao,
zbog nje moj osmeh sine, suza se prolije.

Zbog nje moje oči bivaju lepšim, snovi boljima.
Na moj život blago pada odsjaj njen
kao po umornim putima i poljima
mirisna večernja sen.
 
Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je željan tek ako želi.
I ako sebe celog damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.
 
Oprao sam djonove svojih cipela
da bih sa njih izbrisao tragove ulice
kojom sam s tobom prolazio.

Misli su mi bolne kao pijana glava
posle dugih i neprospavanih noci.
Moj delirujem podseca na detinjstvo.

Oprosti,
meni su detinjstvo oduzeli kad sam
ladjama od papira pokusao da otplovim
u nekom drugom smeru...

Pokusavam da zaboravim ovaj besmisleni trenutak
i pronadjem sebe u vecnosti.
 
od svih umetnika, pesnici su najsujetniji.
uvek cu pre izabrati tipa koji se bavi prirodnim naukama/sportom/zanatom nego umetnoshcu.

onog trenutka kad bi neko krenuo da mi recituje poeziju, zaplakala bih od smeha.
ali takodje, slazzem se da prava pesma u pravo vreme mozze da ima neverovatan efekat. pod uslovom da nije recitovana. :D
 
U meni večeras jedna reka
razbija ogromna brda daleka,
muči se, urliče, razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i tije kroz moje srce i peče
i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka
čudno je meka.
Sva je od mleka.
I čas je srebrna.
I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge
pod istim mostovima sretne.
Zato su naše sreće i tuge
uvek drukčije istovetne.
 
Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag,
onda će u tebi odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla. Na usni pepeljast trag.
Da li si uopšte ponekad mislio sta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam evo šta će biti.
Hiljadu šarenih riba lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti. I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme leteti visoko. . . Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno, ili glava
može da bude sutra
koren breze il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan. Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi budalast i čudno drag.

Noću, kad gledaš u nebo, i ti namigni meni.
Neka to bude tajna. Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek šašav letim, i živim.
 
Znam, mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene i sreće moje.

Pijana kiša šiba i mlati,
vrbama vetar čupa kosu.
Kuda ću? U koji grad da svratim?
Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?

Il je već bilo? Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al' ja, u krčmu svratio gorak,
a ona ne znajući - prošla.

Ne znam. Ceo svet smo obišli
u žudnji ludoj podjednakoj,
a za korak se mimoišli.
Da, mora da je tako.

Mika Antic
 
Poslednja izmena:
Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje.

Kad dlanovima pritisneš čelo.
Tu gde je neka vatra u glavi,
ne skrivaj ljubav neveselo,
- svima je ispričaj,
- svima javi.

Kad jedno leto
u pege
čelo
oko nosa se zgusne,
sav svet nek sazna šta se to htelo,
što se to srelo
što se to smelo
i što su odjednom slađe usne.

Usne su da se nešto šapne.
Usne su da se nešto nasluti.
Zatim da na njih zvezda kapne
i da se prvi poljubac nikom.
nikada nikom ne prećuti.

Usne jedino za to postoje
da s nekim podeliš nešto svoje.

Mika Antic
 
Poslednja izmena:
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

Sergej Jesenjin
 
Poslednja izmena:
Ti me ne volis i ne zelis, zar
lep nisam nimalo, mala?
Ne gledajuci, od strasti uz zar
na rame mi je tvoja ruka pala.

Sa kezenjem, mlada, osecajnim
ja s tobom nisam ni nezan ni zao.
Koliko si ih milovala sjajnih?
Ko ti je sve dosad ruke, usne dao?

Znam, oni su prosli kao sanke, mila,
ne dodirnuvsi tvoj oganj u snima,
na kolenima mnogima si bila,
a sada, evo, sedis na mojima.

Neka ti oci trepavica rubi,
neka ti u misli dodje drugi neko.
Ta i ja te bas jako ne ljubim
tonuc u nesto drago i daleko.

Ovu vatru sudbinom ocajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao sto smo se susreli slucajno
rastacemo se uz smesak nas dvoje.

Svojim putem otici ces u smiraj
da prokockas dane i plac novi.
neljubljene samo ti ne diraj,
negorene nikako ne zovi.

U corsokaku s drugim ces se naci,
o ljubavi brbljajuc bez svesti.
Tad cu mozda u setnju izaci
i sa tobom ponova se sresti.

Blize pleca okrenuvsi drugom
i malo se pognuv ne misleci.
-Dobro vece!, reci ces mi s tugom.
-Dobro vece, i ja cu reci.

I nista nece dusu da zanjise.
Nit u drhtanje moze da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi vise.
Izgorelog niko ne zapali.

Sergej Jesenjin
 
Poslednja izmena:
Da li ste nekad voljenoj osobi napisali pesmu... Posvetili je njoj...

Da li ste nekad voljenoj osobi otpevali ili odrecitovali nesto sto su drugi napisali... Kako ste to uradili... Gde... Da li je bila iznenadjena vasim gestom...

Jesam pisala, nisam nikada pokazala... nije mi se cinilo dovoljno dobro.
Meni jesu pisali, jedan pjesme, drugi saljive stihove... drugi me odusevio... kratko, slatko, mislim da bi mi i za stotinu godina izmamio osmjeh na lice... sjajan decko.
Niko mi nije recitovao, niti bih zeljela da to neko radi.
Mozes nesto nacrtati, mozes nesto odigrati, mozes pokloniti stosta, ali pokloniti stih, ili ga recitovati... to ne moze svako... za to je potrebno umijece... a onaj ko poklanja obicno ocekuje odusevljenje, i razocaravajuce je, i za njega kao i za mene, dobiti nesto na sta ne mozes odreagovati onako kako 'umjetnik' ocekuje... neprijatno je
 

Back
Top