Dosije "Delta M": Miroslav Mišković, najveći pljačkaš Srbije
Kupio Srbiju na rasprodaji
Dok zemlju potresaju svakodnevne afere, a potoci prljavog novca se prelivaju iz jednog u drugi kriminalni džep, jedan čovek je neometano, kao na nekom sporednom koloseku, kupovao i prodavao, bogatio se i još se bogati. Put njegovog uspona nije sasvim poznat javnosti. "Tabloid" prvi put objavljuje dosije o Miroslavu Miškoviću i njegovoj imperiji. Zahvaljujemo se na podacima koje su nam ustupili inspektori Odeljenja za suzbijanje privrednog kriminala Policijske uprave Beograda i inspektori Treće uprave Bezbednosno-informativne agencije
Milovan Brkić
Nikola Vlahović
Miroslav Mišković, danas svakako najbogatiji čovek u Srbiji, a među najbogatijim pojedincima u Evropi, rođen je 1945. u selu Bošnjanu, opština Varvarin. Završio je Ekonomski fakultet. Radio je u nekadašnjoj "Jugobanci" u Kruševcu, a 1987. imenovan je za generalnog direktora HI "Župa", takođe u Kruševcu, gde je do tada bio pomoćnik generalnog direktora za finansije.
Početkom 1990. imenovan je za potpredsednika Republičkog izvršnog veća, u vreme kad je istu funkciju obavljao i Dušan Mihajlović, bivši ministar policije. Kao direktor HI "Župa", svoju sposobnost za biznis iskazao je potezima kao što je, na primer, kupovina rasnih konja iz SAD-a i njihova preprodaja kupcima iz Holandije, uz dobru razliku u ceni.
Već sledeće godine osnovao je "Delta holding", u kojem je kao "suvlasnik" imao 25 % kapitala.
Za Miškovićevo ime počeli su da se vezuju poslovi na više kontinenata: automobili, otkup stoke, bicikli, hladnjače, pečurke, trgovina, banke, poslovni prostori, prerada drveta, celuloza, te gradovi Moskva, Peking, Nikozija, Milano, Sibir...
I zaista, otkud pare da započne sve to? Pogotovu što oni koji ga dobro poznaju tvrde da i zaštitni znak "Delta holdinga", onaj trougao u obliku grčkog slova "delta", zapravo ne znači ono što tamo piše, dakle, "Delta M", nego "Delta 3 M", od Mirjana, Marija, Marko (Milošević).
Činjenica je da jedan državni službenik sa činovničkom platom, pa makar bila i dotirana državnim bonitetima i privilegijama, nije mogao da sve to sam finansira. Logično je tumačenje koje je tokom godina došlo na proveru: Mišković je sve to stvorio novcem Miloševićeve države, pa se tim novcem i dalje bogati.
Možda upravo u tome leži odgovor na enigmu o skrivenom Miloševićevom blagu, koje posle Petog oktobra niko nije pronašao ni uz pomoć Interpola. Izvori "Tabloida" smatraju da su sa tim računali i oni koji su kidnapovali Miškovića 2001. godine, i to ona ista ekipa iz Jedinice za specijalne operacije, koja je svoje policijske legitimacije zloupotrebljavala i "unutar porodice". Takođe, verovatno je ova ista afera nekako brzo "sklonjena", mada je bila teška nekoliko miliona ondašnjih maraka. O otmici Miroslava Miškovića i danas se malo zna. U proleće 2001. godine, od strane pripadnika takozvanog "Zemunskog klana", Mišković je otet po nalogu Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića-Kuma, a uz asistenciju Milorada Ulemeka-Legije. Cena njegovog "otkupa" bila je ekspresno plaćena. Reč je o sumi od sedam (7) miliona maraka!
Koji su razlozi njegove otmice i tako visoko plaćene "otkupnine" postaje jasnije ako se ima u vidu da je Mišković imao neizmirene obaveze prema JSO, koja je izgleda obezbeđivala Miškovićevu surovu eksploataciju šumske građe iz sremsko-baranjske oblasti tokom jeseni 1995. godine. Istu građu Mišković je izvozio u Grčku. U prethodnom dogovoru oko dobiti vezane za tu građu učestvovali su Radovan Stojičić Badža i Željko Ražnatović Arkan. Kako je dogovor bio prekršen, a Mišković "zaboravio" da plati "partnerima", došlo je do otmice nakon koje je plaćeno pomenutih sedam miliona maraka.
Istog dana kada se desila otmica, Mišković je bio na otvaranju jedne sajamske priredbe u Beogradu. Bio je u društvu relevantnih ljudi iz vrha vlasti, a pod ruku ga je držao tadašnji ministar policije Dušan Mihajlović. Istog dana, na ulazu u sedište njegove firme, otet je i odvezen u nepoznatom pravcu. Otmica se pamti po tome što je Dušan Mihailović ponudio svoju ostavku na mesto ministra policije "do 15 maja" ako se ne reši "slučaj Mišković" i po izručenju "grupe građana" od strane francuske policije srpskoj policiji, koji su proveli izvesno vreme u beogradskom CZ, pa posle pušteni na slobodu.
Mihajlović nije dao ostavku. Mišković nije davao izjave. Prašina se slegla. Niko nije osporio da su ljudi izručeni od strane francuske policije zaista bili umešani u otmicu. Svi oni su se kasnije našli na listi osumnjičenih za ubistvo premijera Đinđića.
Kako je Miroslav Mišković počeo da gradi svoju imperiju?
Po nalogu Slobodana Miloševića i Mirjane Marković, kao kadar JUL-a, g. Mišković dobija poziv da bude potpredsednik Izvršnog veća Srbije. Postojali su planovi da on postane i premijer, ali je Milošević naknadno odustao od te namere.
U stanu porodice Milošević, na Vračaru, u Ulici Save Kovačevića. Kada se Porodica preselila na Dedinje, Miroslav Mišković počinje svoje poslove. Osnovao je preduzeće "Delta Holding", u kome je imao učešće od 25 procenata. "Delta holding" osnovana je početkom februara 1991. godine i imala je pod okriljem pet članica - "Delta M", "Delta banka", "Delta osiguranje", "Delta sport" i "Delta MC". Nakon toga Mišković je svaku od od ovih pet kompanija razgranao na mnogo manjih poslovnih grupa, kao što je to radio Bogoljub Karić sa svojom "BK Kompanijom". Samo "Deltu M", na primer, čine "Delta In", "Delta Auto", DMD, "Delta Internacional", "Madži", "Detmile", "Delta Agrohemija", "Delta Invest", "Delta Agrar", "Difashion", "Delta Funghi"...
Munjeviti uspon imperije Mišković počinje 1993. godine u vreme visoke inflacije i hiperinflacije. Od Narodne banke Jugoslavije Miškovićeva banka je otkupljivala devizna sredstva parama iz primarne emisije. Zarada je bila zastrašujuća. Dolaskom Mirka Marjanovića za predsednika Vlade Srbije i uz posredničku ulogu Dušana Mihajlovića, koji je bio koalicioni partner Socijalističke partije Srbije, penzioni fond Srbije je, uz odobrenje Mirjane Marković i Slobodana Miloševića, prebačen na račun Miškovićeve banke!
I pare Elektroprivrede Srbije i drugih jakih grupacija prebačene su na račun "Delta banke", čijim parama je Mišković neograničeno raspolagao.
Kada je 5. oktobra Milošević izgubio vlast, Miroslav Mišković, koji je stari kadar Saveza komunista Jugoslavije, odmah se odriče svog pokrovitelja. Novom premijeru Đinđiću nudi svoje usluge. Podvodi mu svoju potpredsednicu Milku Forcan, sa kojom Đinđić u svom kabinetu, na fotelji, polno opšti i tako je Mišković svoju imperiju u potpunosti sačuvao. Kontakt sa Đinđićem Mišković je ostvario uz pomoć Milke Forcan, kćeri gospodina Mileusnića, direktora "Jugohemije'', koja je prethodno ostvarila (seksualnu) vezu sa Borisom Tadićem, tadašnjim saveznim ministrom za telekomunikacije, kada je "Delta holding" preuzela pod čudnim okolnostima kredit za prodati MOBTEL, odnosno Telekom, što je i sam premijer Đinđić kasnije osporio i najavio Tadićevu smenu.
Ali, i pored toga, Mišković je nastavio preko Slobodana Radulovića da radi sa Dragoljubom Markovićem, vlasnikom "Krmivo produkt"-a, ali ponajviše sa mnogobrojnim firmama čiji je vlasnik tadašnji ministar policije Dušan Mihajlović, sa njegovom poslovnom imperijom "Lutra".
Posebne špekulativne poslove Mišković je obavljao uz pomoć Ljubomira Mihajlovića, tadašnjeg direktora "Komercijalne banke".
Svoju poslovnu imperiju gospodin Mišković je stvorio, i uvećava je, parama porodice Slobodana Miloševića. Moguće je da u tome i leži enigma onog blaga koje je pripisivano Miloševiću sve do početka oktobra 2000. godine, a koje kasnije nije mogao da pronađe ni Interpol, a tadašnji guverner Narodne banke Jugoslavije Mlađan Dinkić nastojao svim silama da prikrije i omogući Miškoviću i njegovim saradnicima da ga dobro sakriju.
Ako je tačna procena da "Delta'' ima vrednost preko tri milijarde evra, sada će biti logično da se pogleda u knjige i utvrdi koliko je g. Mišković za račun svojih firmi platio poreza i na koji način on pravda svoje bogatstvo.
U Srbiji se porodice koje su pune blaga međusobno orođuju, da povećaju imperiju. Tako je sin najstarijeg od braće Karić (Sreten), oženjen Miškovićevom kćerkom. Goran Karić sa svojom ženom živi danas u Londonu, u kući koju je njegov tast Miroslav platio oko 30 miliona evra. Sa poslugom, dadiljama, obezbeđenjem...
Dok Karići, poreklom iz Peći, teže brojnoj porodici, Mišković, kao Moravac, nema kult brojne porodice.
Kada je famozni zakon o ekstraprofitu plašio tajkune po Srbiji, Mišković je prošao bez ''ogrebotine''. Niko ga nije gurao u vrh sumnjivih, niko mu nije tražio da vrati stotine miliona uzetih iz primarne emisije, da plati neplaćeni porez, da dokaže poreklo imovine. Ono što mu je razrezano - nešto ispod pet miliona maraka - objektivno se nije ni osetilo u ''carstvu nekadašnjeg socijalističkog direktora''.
Jedan je od retkih milijardera u Srbiji koji je sebi dozvolio luksuz da bude kidnapovan. Sve je bilo iznenada - i samo kidnapovanje, i pregovori, i isplata, i suđenje koje je zatim okončano puštanjem kidnapera da se brane sa slobode.