Najdraži stih

ZA VAŽNE

Tražim pomilovanje
za one koji imaju pozivnice
za svaku povorku i panoramu,
za čoveka
koga i u vozu, i na gozbi, i u hramu,
i u raju,
numerisano mesto čeka,
za one koji još za veka
grobnicu gde će leći znaju;
za ljude koje na svakoj vodi
čekaju brodi
i kotva u svakom brodolomu,
kojima su svi znani i neznani
anđeli milosrđa osigurani.

Jer biće za njih razočarenje
kada usred velikog mraka
gde sve se izmeša
ne mognu napipati nijedno dugme,
nijedno zvonce,
kojima se u pomoć zove,
kad ne mognu naći nijednog broda
ni da se vrate,
do tvoje palate,
ni da produže do obećanog
nebeskog svoda.

Desanka Maksimović
 
Noćas te tugujem, najdraže moje,
s nekim osećajem daljine
Jer nema nikoga ovde kraj mene,
i niko da mi skine
tu suzu sa obraza.

Noćas te tugujem.
A u istom smo gradu
i iste brojimo minute.
Samo što usne ne ljube i čute,
samo što oči prosipaju sjaj
U nekim drugim sobama,
nekim drugim ljudima.

Noćas te tugujem i skitam.
Ne ljubim i pitam

Šta je tamo iza jutra,
iza zagrebačke zime.
Postoji li tamo još tvoje ime,
kao što ti u meni postojiš
I ova noć što miriše,
po narančama s juga
govori mi što je tuga.

Nisi daleko.
A čini mi se kao sto godina
svetlosti i tame,
kao da se ljubav tamo topi,
na plamenu sveće.

I tugujem te noćas…
I tugujem…
I tugujem…

Željko Krznarić
 
Uveče

onako ne bi potrajalo dugo. Iskustvo
godina mi to pokazuje. Ali ipak nekako je naglo
Sudbina došla i zaustavila sve.
Bio je kratak taj divni život.
Ali kako moćni mirisi su bili,
kako divna postelja gde legali smo,
kakvome užitku tela predali smo.
Odjek dana punih uživanja,
odjek dana tih došao je meni
nešto žara naše zajedničke mladosti;
u ruke sam opet dohvatio pismo,
i čitao opet i opet dok nije svetlo ugaslo.
I izašao sam na balkon setno –
izašao sam da promenim misli gledajući bar
malo voljeni grad
malo pokreta na ulicama i u radnjama.

Konstantin Kavafi
 
LJUBAV BELUTKA, Vasko Popa

Zagledao se u lepu
U oblu plavooku
U lakomislenu beskrajnost
U beonjaču se njenu
Sav prometnuo
Jedino ga ona razume

Zagrljaj njen jedini ima
Oblik njegove želje
Mutave i bezdane
Senke je njene sve
U sebi zarobio

Slepo je zaljubljen
I nikakve druge lepote
Osim one koju voli
i koja će mu doći glave
Ne vidi
 
RAT KOJI ĆE DOĆI

Nije prvi rat. Pre njega
Bilo je još ratova.
Kad je poslednji od njih prestao,
Bilo je pobednika i pobeđenih.
Kod pobeđenih je prosti narod
Gladovao. Kod pobednika
Gladovao je prosti narod takođe.

Bertolt Breht
 
Ne zastani

Ne zastani! Nemoj leći,
O ti koji stalno sreći
Gledaš leđa;
U sumrak, kad predah mami,
Zemlja je u polutami
Mračna, smeđa.

Sa varljivog okeana
Pena, para uzvitlana
Kulja gusto.
A kad gledaš tim vidikom,
Nigde kuće! Nikog, nikog!
Pusto! Pusto!

Noću – priča svuda ista:
Kradljivčevo oko blista
Kraj tvog puta,
A družina šumskih dama
Ponekad je, jao nama!
Nešto ljuta.

One kreću sad u roju;
Nemoj samo sresti koju
Tu u tmini,
Dok zloduha zračnih jato
Započinje ples u zlatnoj
Mesečini.

Viktor Igo
 
Ne znam koliko duša imam.
Menjam se svakog trena.
Stalno me progone.

Nikad sebe nisam našao
niti sebi poverovao.
Dušu imam samo.

Ko dušu ima, mira nema.
Ko vidi, samo je ono što vidi.
Ko oseća, nije ono što je.

Držim se onoga što jesam i što vidim,
oni me vraćaju a ne ja sâm.
Svaki moj san i moja želja
je ona koja se rađa a moja nije.

Ja sam slika sebe samog.
Na sopstvenom putu služim,
različitom, nestalnom, usamljenom.

Ne znam osetiti gde sam.
Zbog toga, lud čitaću
svoje biće, kao stranice.

Ono što sledi, predviđeno nije
što je prošlo, zaboravljeno je,
beležim napomenu onoga što pročitah
ono što prosudih i osetih.

Čitam ponovo i kažem: „Zar sam to bio ja?“
zašto sam to napisao, samo Bog zna.

Fernando Pesoa, „Ne znam koliko duša imam“
 
Sahrana naše ljubavi - Nikola Šimić Tonin

Zaljubio sam se u tebe kao glupi tinejdžer,
a sada šta bih dao da zaboravim na tebe,
i sve trenutke provedene sa tobom.
Ne razmišljaj više o tome,
oduvaj sve uspomene kao stari prah.

Otišli smo.
Ovo je sahrana naše ljubavi.
Ono što se dogodilo neće se vratiti.
Znam da je gotovo.
Znam to i Bogu se molim
da mi niko više nikada ne povredi srce.
 
Čarls Bukovski, „Neki ljudi“

Neki ljudi nikad ne polude.
ležim ponekad iza kauča
po tri-četiri dana.
oni me nalaze tamo.
to je Heruv, kažu i
toče vino u moje grlo
trljaju moje grudi
škrope me uljima.

A onda, dižem se s rikom,
s tiradom gneva –
kunem njih i celi svet
dok ih gonim preko
travnjaka.

Mnogo mi je bolje,
sedam za tost i jaja,
mumlam neku pesmicu
odjednom dražestan kao
ružičasti
uhranjeni kit.

Neki ljudi nikad ne polude.
kakve zaista užasne živote
oni vode.
 
Ežen Jonesko, „Umorni čovek“

Neko je otkidao od njega
Pomalo.
Ostavio ga obezbojenog
I potresenog.
U čudu se tražio
Ali, nije se ponovo našao.
Iz njega je narastalo zlo
Sve dok ga nije obavilo.
Umorni čovek
Prepustio se sudbini.
 
Saslušaj me pesmo
Samo me ti pesmo, među žive vučeš,
samo se tvoji jadi u moje boli uzdaju.
Ne veruj kad ti kažu pesmo, kako te varam,
i stope da ti izjutra ljubim.
Sve što čuješ o meni, lažu,
ljudi sikću i vuko me na dno.

Ti poveruj meni, ne pitaj ih ništa,
njihove grobove, oplakuju ptice.
Tamo časni ne zalaze više,
niti mare, niti se vesele.

Ne veruj im gde sam sinoć bio,
laž im niz oči bije.
Pobiće i tebe, pesmo moja draga,
pa ćeš i ti među ptice da sniješ.

Dok među stihove čitaš,
ugledaš li datum mog rođenja?
Ili je i tebi, do moje smrti stalo,
pa mi raku kopaš do svršetka.

Veselin Mandarin
 
Možeš mi ponekad napisati pismo

Možeš mi ponekad napisati pismo,
neću ga spaliti, al’ neću ga ni čitati.
Te reči potrebnije su tebi, nego meni.
Kad izađu iz tebe, okončaće muku i patnju
uzrokovanu obostranim ćutanjem.

Napiši slobodno da me još uvek...
i da veruješ da još uvek i ja tebe...
ali da to više nije važno,
jer je iz nekog razloga
za oboje bolje ovako.

Možeš mi ponekad napisati pismo,
ali to ne znači da imaš šta da mi kažeš.
Svašta ume na um da padne
kada se kazaljke preklope,
još ako je veče i pada sneg
ne možeš da se ne setiš
nekog kog ne možeš da zaboraviš
i kako vreme odmiče
sve su čudniji razlozi
zbog kojih niste zajedno,
pa ti se učini da bi nekoliko redaka
moglo objasniti neobjašnjivo:

Dragi moj...
(u redu je, tako počinju pisma,
mada nisam više tvoj,
a ne bih poverovao
ni da sam ti još uvek drag)

... nadala sam se da ćeš prvi zgaziti ponos
i da ćeš ponekad napisati dve-tri reči,
tek da znam da nisi umro kada sam otišla.
Pišem ti, a ne znam na kom si oblaku,
na onom na kom sam s tobom živela,
ili na onom na kom života nema...

Možeš mi ponekad napisati pismo,
neću ga čitati, znam kako dišeš.
Ta slova će ti dušu olakšati
i pomoći da lakše dišeš.

Ako već počneš sa dragi moj,
završi onako
kako se pisma završavaju –
zauvek tvoja.

Možeš mi ponekad napisati pismo,
neću ga čitati.
I kad bih pročitao, ne bih odgovorio.
I kad bih odgovorio,
ne znam šta bih ti pisao.

Pismo k’o pismo –
draga moja...
... zauvek tvoj.

Goran Tadić
 
Bez snova

Stare sedokose konobarice
posle kafića noću
odustali su
i dok koračam
niz trotoare svetlosti
i gledam u prozore
starački domovi
Vidim da nema više
u njima.

Gledam ljude na klupama u parku
i vidim kako
sede i gledaju
da je nestalo.

Gledam ljude kako voze
i vidim kako
voze svoja kola
da niti vole niti su voljeni
njih više nije ni do seksa
sve se zaboravlja kao
neki stari film.

Gledam ljude u robnim kućama
i supermarketi
dok se kreću među rafalima
kupovina stvari
i mogu da vidim
kako im odeća stoji
i po načinu hoda
i po izrazu njihovih lica
i oči
da ih ni za šta nije briga
i da ništa ne mari
njima.

Vidim stotine ljudi dnevno
koji su potpuno odustali.
Ako odem na hipodrom
ili na stadion

Vidim hiljade
koji ništa ne osećaju
nizakoga
i niko ih ne oseća.

Na sve strane vidim one koji
ne čeznu za ničim osim
hranu, krov i
Odeća,
fokusiran samo na to,
Bez snova

Ne razumem zašto ovi ljudi
ne nestane,
Ne razumem zašto ovi ljudi
ne izdahni
zašto ih zamagljuje
ne do smrti
zašto ih psi
ne do smrti
zašto oni cveće i deca
ne do smrti
ne razumem.

Oni će već biti mrtvi
ali ipak ne mogu da se naviknem
na njihovo postojanje,
jer ih ima toliko.
Svaki dan,
svake noći,
ima ih sve više,
u metrou,
u zgradama,
u parkovima.

Ne osećaju strah
ono što im se ne sviđa
ili da nisu voljeni.
Toliko, toliko, toliko
moja rodbina.

Charles Bukovski
 
Desanka je pitala: „Jesmo li sasvim propali?“ – Stoja Nikčević

Zamisli sebe na svečanom skupu
Tebi u čast
u gomili čitača; novinskih naslova
skupštinskih izveštaja, replika…
što krišom – iz mraka
po zakonu klanjača
precrtavaju svedoka
žive „Čete đaka“;
podrškom glasača.

Dok Ti sa malo mira
i odveć bola
posmatraš odozgo
taj skup pajaca.

Ne boj se, Desanka,
vreme iznosi odbranu
seni su tvoje jače
od živih mrtvaca.

Večna je duša i slava,
na tren proteran Bog i cvet
do guše nadoš’o kal
minuće požari!
Niti je sve vatra što pali
ni van kaveza sloboda.

A mi – novi sebri,
uspravljamo se za stolom
iz koga pobožno raste
štir i loboda.

Ne boj se Desanka
Nismo sasvim propali.
 

Smeš Li Sada O Dušo​

Smes li sada, o dušo,
da pođeš sa mnom u nepoznat kraj,
gde tle nije za stopala
niti su staze za hod?

Tamo nema mape ni vodiča,
glasa nema ni dodira ljudskog
,lica rumenoga mesa,
ni usana,ni očiju u toj zemlji nema.

Ja ne znam je, o dušo
,niti je znaš ti,
sve je prazno ispred nas,
sve nesanjano čeka u tom kraju
,toj nepristupačnoj zemlji

.Dokle spone ne popuste,sve sem spona večnih,
Vremena i Prostora,i ne vezuju nas ni tama,
ni sila teže, ni razum.

Tada se probijamo,
plovimo,u Vremenu i Prostoru,
o dušo, za njih spremni,jednaki,
konacno opremljeni njih da ispunimo,o dušo!

Volt Vitman
 
Čudesni svitac

Kad u tihe letnje večeri
zapali polja svitaca roj
znaj da među njima treperi
i jedan koji je samo tvoj.

Treći… sto treći… hiljadu treći
broj tako sve dok pšenica zri
Tvoj svitac mora biti najveći
i najsjajniji, kao i ti.

Iako te on verno prati
kroz tamno polje i gusti gaj
ti nikad nećeš prepoznati
njegov miris i njegov sjaj.

Možda ti baš sad prođe kraj lica
misleći da je suncokret žut
Da ti nije tog tajnog svica
ti nikad ne bi pronašo put.

On samo za te sjaji u noći
i samo zbog tebe postoji, znaj,
ali ti nikad nećeš moći
da pružiš prst i kažeš – taj!

Ma gde budeš svijao gnezda
ma gde god te odneo ptičiji let
u mnoštvu drugih, livadskih zvezda
svetleće i on ko zlatni cvet.

Kad god te njihov sjaj zagolica
videćeš majku i rodni kraj
Svako srce ima svog svica
svoju livadu, reku i gaj!

Dobrica Erić
 
U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovedima
retko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.

Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.

To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.

Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači.

Herman Hese, „Biti srećan“
 
Trebaćeš mi u starosti, kad budem gunđao,
jer ne znam gde su mi naočare,
da kažeš: “Eto ti ih na nosu, bleso matora.
Tako bi ti i srce još uvek tražio, da nije bilo mene
da kažem da je na svom mestu.”

Trebaćeš mi u starosti,
da te se sa radošću sećamo,
umesto da te se sećam sa tugom.
Trebaćeš mi u starosti, da te opomenem
kad kažeš: “E, kad se setim kakva sam bila”,
da ne smeš tako govoriti u mom prisustvu,
jer si mi lepša no ikada.

Trebaćeš mi u starosti, da joj se rugamo
kada nas pita gde nam je bila mladost.
Trebaćeš mi u starosti, kad izlapim,
da kažeš: “Bolje mozak, nego srce”.
Trebaćeš mi u starosti,
da ne dopustiš da ostarimo.

Trebaćeš mi u starosti, da kažeš:
“A rekao si da me ne možeš voleti jače”.
Trebaćeš mi u starosti, da me grdiš
što tvrdim da doktori nemaju pojma
i ne pijem lekove,
jer si ti najbolji lek za moje srce.

Trebaćeš mi u starosti,
da me izbaciš iz kuhinje, kad praviš kolače:
“Strpi se, gori si od deteta”.
Trebaćeš mi u starosti,
kao što mi trebaš sada, ali mnogo više.
Trebaćeš mi u starosti, da me pitaš:
“Nije ti valjda opet do toga?”,
a ja da kažem: “Meni je uvek do tebe”.

Trebaćeš mi u starosti, da kažeš: “Izvini što sam vikala”,
a ja da te tešim: “Nisam te ni shvatio ozbiljno”.
Trebaćeš mi u starosti, kad me zoveš DEDA,
da kažem: “Reci, pile moje malo, pirgavo”.
Trebaćeš mi u starosti,
da te volim
i kada me starost napusti...

G. Tadić
 

Slične teme


Back
Top