Edgar Alan Po
(19. 1. 1809 - 7. 10. 1849)
(nastavak)
27. maja 1827. prijavio se u vojsku, pod imenom „Edgar A. Perry", i služio u Tvrđavi nezavisnost u Bostonskoj luci za pet dolara mesečno. Iste godine objavio je svoju prvu zbirku pesama. Knjiga je štampana u samo 50 primeraka i nije privukla baš nikakvu pažnju javnosti.
„Ko može da oseti englesku poeziju on će već u njoj naći vanzemaljski prizvuk, mir u seti, divnu svečanost, prevremeno iskustvo - htedoh, mislim, da kažem urođeno iskustvo - sve ono što služi kao obeležje velikih pesnika." (Šarl Bodler)
Nakon dvogodišnjeg službovanja i sticanja čina starijeg vodnika, Po je želeo da prekine svoju petogodišnju ugovornu obavezu. Otkrio je svoje pravo ime i životnu situaciju glavnom komandiru, poručniku Hauardu, koji mu je obećao otpust ukoliko mu, kao potvrdu, donese Alanovo pismo, ali Džon Alan nije želeo da izađe Pou u susret, čak ni tokom teške bolesti svoje supruge, a Edgarove pomajke. Francis je umrla 28. februara 1829, a Po je stigao u Ričmond tek dan posle njene sahrane.
U ovom periodu se privremeno izmiro sa poočimom i kako bi mu udovoljio, 1830. godine upisao se na vojnu akademiju West Point. Međutim, oktobra iste godine Džon se ponovo oženio, usled čega se ponovo sukobio sa Poom, kojem je bilo jasno da će Alanova deca iz drugog braka polagati sva prava na nasledstvo. Kako više nije imalo svrhe ostajati na vojnoj akademiji, namerno je izbegavao da izvršava svoje obaveze i ubrzo je otpušten.
1831. godine vratio se kod tetke Marije Klem u Baltimor. U međuvremenu Henri je umro od tuberkuloze, a ostatak porodice živeo je u krajnjoj bedi. Edgar Po se okrenuo pisanju pripovetki i 1833. godine pobeđuje na konkursu lokalnih, Baltimorskih novina „The Saturday Visitor", sa pričom „Rukopis pronađen u boci". Ovom pričom privukao je pažnju uglednog građanina Baltimora, Džona P. Kenedija, koji je stupio sa njim u kontakt i upoznao ga sa Tomasom Vajtom, vlasnikom i urednikom časopisa „Southern Literary Messenger" iz Ričmonda. Skoro dve godine Edgar Po je s izvanrednom revnošću oduševljavao svoje čitaoce čitavim nizom dela nove vrste, kao i kritičkim člancima, koji su svojom živošću, jasnoćom i pronicljivošću bili tako dobro napisani da su odmah privukli pažnju čitalaca. Ipak, ispostaviće se da duže od dve godine Po ne može da ostane ni na jednom poslu. Tako je i sa ovog otpušten zbog gotovo neprestanog opijanja i uzimanja opijuma.
„U haosu, u ponorima su klice nauke i umetnosti; tamo su fantastične sposobnosti genijalnih ljudi; tamo je simbolično i cifarsko i razdvojeno i kombinovano; tamo je građa i tamo su koncepti za realističko i nadrealističko; tamo se ponori dozivaju." (Isidora Sekulić)
Vratio se u Baltimor i tajno se venčao sa Virdžinom, svojom rođakom, 22. septembra 1835. Imala je tek 13 godina.
Ubedivši Vajta da će popraviti svoje ponašanje, Po se vratio u Ričmond sa Virdžinom i njenom majkom, a svojom tetkom. Ostao je u novinama sve do januara 1837. godine. Svojim radom i veštinom uspeo je da poveća tiraž sa 700 primeraka na 3500.
16. maja 1836. godine, po drugi put se venčao sa Virdžinijom, ali ovaj put javno.
1838. godine objavio je „Avanture Gordona Pima", kao i pripovetku „Ligeja", za koju je tvrdio da je najbolja priča o umirućoj ženi, koja strasno želi da živi. Poov stl je lako prepoznatljiv, jer je on pisac nerava. On uvlači čitaoca u kovitlac, tako vešto da ovaj toga nije ni svestan, sve dok ponet vrtoglavicom, kao pod prinudom, ne počne da sledi pisca u njegovim ubedljivim zaključcima. Edgar Po voli da pokreće svoje likove u olujnoj atmosferi. Prostor je produbljen opijumom koji svim bojama daje čaroban smisao, a šumovima mnogo izrazitiju zvučnost.
„Po, moderan, za svoje vreme i suviše, srljao je svugde sam, tačno po svojoj formuli, bez religije i bez tradicije. No od Dantea je, verovatno, primio danteovsku vertikalnu arhitekturu, bolje reći, strukturalnu hijerarhiju odole naviše - kako u formi, tako u idejama. Spratovi, prstenovi, gradacije, od nižeg ka višem, ka najvišem. Od ponora do ponora, tri stepena Poova gledanja na svet i na čoveka jesu: materija, duša, duh; ili drugim rečima: proza, poezija, metafizika; ili još drukčije: intelekt koji hoće istinu, poezija koja hoće lepotu, duh koji hoće moral." (Isidora Sekulić)
1839. godine, Po je postao pomoćnik urednika „Burtons Gentlemans Magazine". U njemu je objavio veliki broj članaka, priči i recenzija, i stekao reputaciju oštrog kritičara. Iste godine je objavio i zbirku pripovedaka „Priče o groteski i arabeski" u dva toma. Iako nije ostvario finansijski uspeh, ova zbirka predstavlja prekretnicu u istoriju američke literature. Posle godinu dana, Po napušta ovaj magazin i prelazi u „Grahams Magazine".
20. januara 1840. Virdžiniji je pukao krvni sud dok je svirala klavir i pevala. Krv joj je nezaustavljivo kuljala na usta. Bio je to prvi znak tuberkuloze. Samo se delimično oporavila. Po je počeo da se žestoko opija. Napustio je magazin i pokušao da nađe novi, sigurniji posao, sa većim prihodina, izvesno vreme se uludo nadajući poslu u državnoj službi.
On je maštao, kao i mnogi pisci, da pokrene svoj časopis, jer je najviše voleo da bude kući, u sigurnom utočištu sopstvenih misli. Da bi ovo ostvario i pribavio dovoljnu sumu novca, počinje da drži predavanja. Zatim odlazi u Njujork, gde postaje saradnik „Evening Miror"-a i urednik „Broadway Journal"-a, čiji će, na kraju, ostati jedini vlasnik.
29. januara 1845, objavljena mu je u „Evening Miror"-u maestralna pesma „Gavran", kojom je izazvao senzaciju i konačno postao slavan. Ali, prihodi nisu pratili njegovu slavu i nakon što je „Broadway Journal" 1846. godine propao, Po je bio prinuđen da se sa porodicom preselio u kućicu u Bronksu, u Njujorku, gde su živeli u krajnjoj bedi. Ovde je Virdžinija i umrla 30. januara 1847. godine.
Po je zastupao estetski pristup umetnosti i tvrdio da je cilj umetničkog dela da pobudi emocije publike. „Ono zadovoljstvo koje je istovremeno najjače, najuzvišenije i najčistije nalazi se, verujem, u promatranju lepog. Zaista, kad ljudi govore o Lepoti, oni ustvari nemaju u vidu neko određeno svojstvo, kao što se pretpostavlja, nego određen utisak, jednom rečju, oni misle upravo na ono snažno i čisto uzdizanje duše - ne razuma..." - kaže Po u svojoj „Filozofiji kompozicije" i dodaje: „...neće se smatrati da sam povredio pristojnost ako budem prikazao modus operandi po kojem je nastalo jedno od mojih dela. Izabraću Gavrana, kao najviše poznato. Namera mi je jasno pokazati kako se ni jedno mesto u njegovom sklopu ne može pripisati slučaju ili podsvesti - da je delo išlo napred korak po korak ka svom završetku s neumitnošću i strogom neminovnošću matematičkog problema."
Nakon smrti supruge, Po je pao u tešku depresiju, dobio prve napade delirijum tremensa i pokušao da se ubije. Pošto je preživeo, pokušao je da se ponovo socijalizuje i tako se upoznao sa pesnikinjom Sarom Helen Vitman, koja je živela na Rod Ajlendu. Njihova veridba je propala, jer se ovom braku žestoko protivila majka Sare Helen.
Potom je Po otišao u Ričmond da bi održao predavanje o načelima poezije. Svi oni koji su ga poznavali još od dana kad je bio nepoznat, siromašan i prezren, dotrčali su u masama da se dive svom zemljaku, čuvenom autoru „Gavrana". On se pojavio lep, otmen, uzoran, pleneći svojim genijem, a čak mu je priređen i prijem u društvu za borbu protiv alkohola. Predavanje je predstavljalo pravi trijumf, obrazlagao je sažeto i jasno, što je bila njegova urođena karakteristika, srčano braneći tezu da je svrha poezije u njoj samoj. Lep prijem godio je njegovom napaćenom srcu, koje se ispunilo gordošću i radošću, pogotovo nakon što je ponovo uspostavio kontakt sa ljubavlju iz detinjstva, Sarom Elmirom Rojster, koja je u međuvremenu postala udovica Šelton. Nije im mnogo trebalo da se vere i organizuju venčanje, na koje je Po želeo da dovede svoju tetku Mariju, koja je živela u Baltimoru. Iako se u ovom periodu odrekao svih svojih poroka, na ovom putovanju će se svi oni objediniti. 3. oktobra 1849. godine Po je pronađen na ulici u Baltimoru u delirijumu, bez isprava, novca, i u tuđem odelu! Pričalo se da su ga iskoristili za varanje na lokalnim izborima. Odnesen je u bolnicu, gde je i umro već 7. oktobra, često u bunilu dozivajući nekog „Rejnolda".
„Onaj koji je prešao vrletne visine estetike i zaronio u najmanje ispitane ponore ljudskog uma, onaj koji je kroz život, sličan buri koja se nikad nije stišavala, našao nova sredstva, nepoznate načine da zadivi ljudsku maštu, da zavede duhove koji žude za Lepim, preminuo je za nekoliko časova u bolničkoj postelji - kakva sudbina! I toliko veličine i toliko nesreće da bi se podigao vihor buržoaske frazeologije, da bi postao hrana i predmet novinara punih vrlina!" (Šarl Bodler)
„Ima izvesno drugih svetova osim ovoga - drugih misli osim misli mnoštva - drugih umovanja osim umovanja sofista. Ko onda da ospori tvoje ponašanje? Ko da te kudi zbog tvojih vidilačkih časova, ili da osudi kao traćenje života ona zanimanja koja bejahu samo prelivanja tvojih večitih delotvornosti?" (Edgar Alan Po - „Ugovoreni sastanak")
Dragan Matić