Zašto su onda oni vaši koji nisu živili u Hrvatskoj kao na primjer Mladić, Šljivančanin, Šešelj, Arkan, kapetan Dragan toliko se borili i ratovali za te teritorije i to još one gradove u kojima uopće nije bilo Srba ili su bili manjina poput Zadra, Šibenika, Dubrovnika? Nisu valjda imali fetiš na otpad? Ili možda ipak to nije bio otpad kada su ga tako žarko željeli? Možda su ipak smatrali da se radi o lipim i značajnim područjima koje Srbija nema a dobro bi joj došla? Zašto dan danas povjesničari i pisci iz Srbije recimo Jovan Pejin, Nikola Žutić, Radovan Damjanović, Dejan Lučić, Aleksandar Šargić tvrde da su to srpski gradovi? Zar se i oni lože na otpad?