Miroslav-Mika Antic - poezija za sva vremena

ekspres za sever


mozda niko nije umeo da te zeli ovako
kao ja nocas

tvoje ruke bele kao samoca
tvoja bedra sa ukusom platna i voca
tvoj malo sustavi glas

sa nosom decackim prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oprostajno pismo padavicara,

i cudno uznemiren toplinom
kao razmazen pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslucene predele,
da drvecu pozelim najlepsu laku noc
na svetu,

da se vrtim kao lisce,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice

da malo nemam plan

da imitiram klavijature,
liftove
i okean

da zaboravim ruku na tvom struku
i lice uz tvoje lice


(m.antic)
 
Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.
Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.
Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost.
To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.
Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.
Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene.
Koliko znam da pitam, toliko znanja mi pripada.

mikaantic4hn0.gif
 
Ovo je pesma
za tvoja usta od visanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru
da napravim jun
i nemam obicne srece
i nemam obicne grehove.

Moja je sreca srneca.
A gresno mi je smesno
ako me neko cacne
u ove oci placne
nije to neutesno:

Ja umem od suza da pravim,
klikere lepe, prozracne.

Podelicu sa tobom
sva moja sasava zdravlja.
Zavoli moju senku
sto se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja
ludo moja zar ne znas:
divno je nemati plan!

Izadji iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh, dubok
kao jezerske vode.

Evo i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem.
 
"...U jesen uvek nestanem iz Novog Sada. Cinim to zato sto se svakog novembra, kao po nekom smusenom pravilu, ponovo zaljubljujem u stari most pod Tvrdjavom, u lavirint krivudavih sokacica oko Matice Srpske i Temerinske pijace, u dva prozebla labuda koji kasljucaju u jezeru Dunavskog parka, u jednu violinu kod "Marasa" ili dve violine kod "Stolca" i sto sve bespomocnije prirastam za ove ulice, za svu uzurbanost prolaznika, za leprsanje jutarnjih i vecernjih izdanja na Bulevaru i za sareni lom izloga koji krupnim cetvrtastim ocima jure u izmaglicu i monotono sivilo prosute kise.
Verovatno znate sta znaci zaboraviti sebe na nekom uglu, duz nekih drvoreda, pod nekim prozorom... znaci: ostati ovde zauvek. I neka to izgleda neverovatno i romanticno, znaci: secati se tamo cak na Sen Zermenu malog bifea "Lovac" iza Dnevnika ili pod kremaljskim kulama sa nostalgijom misliti na baroknu fasadu novosadske opstine, ili u betonskoj vrtoglavici Menhetna pozeleti jedno spokojno popodne na obroncima kamenicke obale.
Jednom su me pitali zasto sam tako gimnazijski zaljubljen u Novi Sad. Nisam umeo da odgovorim. Jer sa najdrazim gradom je kao i sa najdrazom zenom: nikad necemo uspeti da objasnimo ni sebi ni druagima sta nas je to tako vezalo...

Miroslav Antic
 
Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.

Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.

Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost.

To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.

Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.

Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene.

Koliko znam da pitam, toliko znanja mi pripada.

Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapiju beskonačnog.

Dresiran da misliš zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove. I zajednički da tuguješ. Zato i ne volim sahrane.

Jedino si sam kad ostariš.

Baš zbog te samoće u starosti, koja se događa naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me je strah. I večito sam sumnjao u to su me učili.

Učitelj obično kaže: "Ako želiš da saznaš, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom."

Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, dogodilo se nešto sto mi je dalo znak da odem sam sa sobom. Prohodao sam na rukama.


Rođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu ništa ne vraća dozive. Popiju ih daljine.

Jata lete u mestu, i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke.

Tu se prostori mere svitanjima i sumracima , a vreme dužinama senki. Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ: zvezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, pa vrezama od zlata i posle desetak koraka već hodaš po nebesima.

Zar sve to ne liči na slobodu?



Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna značenja svega sto izgleda isto.

Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena. Ostaje samo smisao kao čudo svih viđenja.

Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osećao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.

I hodao sam na rukama.

I nosio sam zemlju u susret nebu zvezdama po drumovima svetlosti i bespućima vasione.

Eto, to je moj život i moja biografija.

To sam ja po zanimanju: nosač zemljine kugle.

Iz knjige "Hodajući na rukama" M.Antić
 
miroslav_antic_1_za_web.jpg


пустиња

све чешће ми се догађа да око себе запажам
обиље нечег половичног чему се одаје почаст

обиље несигурног, прикривеног и крњег,
а тако уваженог

можда пренагло растем
а можда пренагло расте овај свет
око мене и губи осећање праведности и образа

нешто није у реду

рецимо: видим почетак
сви около се диве
а мени нешто засмета
осећам, треба другачије

препознам старост новог
јаловост захукталог
препознам где се мешају
великодушности и похлепа
и бесловесност и сложеност,
и сарадња и изазов, и давање и крађа

избришем све рукавом и све поново започнем
 
senka

zbog svega sto smo najlepse hteli
hocu uz mene nocas da krenes,
ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni il vreli,
nemoj da zalis ako svenes

hocu da drzis moju ruku,
da se ne boljis vetra i mraka,
uspavana i kad kise tuku,
jednako krhka, jednako jaka

hocu uz mene da se svijes,
korake moje da uhvatis,
pa sa mnom bol i smeh da pijes
i da ne zelis da se vratis

da sa mnom ispod crnog neba
pronadjes hleba komadic beli,
pronadjes sunca komadic vreli,
pronadjes zivota komadic zreli
il crknes, ako crci treba,
zbog svega sto smo najlepse hteli
 
Sad mi pade u oči da ima pravi ciganjski nadimak - Mika. ‘…Miko, brate…’ :lol: :lol: :lol:

Zašto su umetnici svih fela toliko fascinirani ciganima? Da li je to zato što oni nesputano iskazuju svoje emocije? ‘Jesi l‘ moje najmoje? Jesam tvoje najtvoje…’ Tako sebično i posesivno… A ljubav je i takva! :p


Prejeli smo se davno i zubatog i nežnog.
Sad svako pruža šape i nova čuda traži,
a sve je smešno,
i tužno,
i sve je neizbežno,
i ove istine dobre i ove dobre laži.

Prejeli smo se,
kažem, i svako ume da sanja,
i svako ume da psuje i ore daljine glavom.

I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
 
snovi

velike ruke imaju usce koje ih pretvara u
okean
veliki vetar ima prozracne puteve ka ravnici
ja imam samo san, obican malecki san
u kome sam za pedalj blize ponekoj zvezdi i ptici

u zoru od svega toga citavo nebo izraste
na mojim rukama toplim i obrazima snenim
i dan je nalik na neke zenice graoraste
oivicene zelenim

i uopste, zvedo i ptico,
uopste - celi svete,
divno je kad se u nama cekanje javi,
pa se od toga na usni nesto rumeno isplete
i nesto graorasto i zeleno u glavi
 
Posmrtni mars klovnova

Kad umrem
bar sam siguran:
niko se nece dovuci da mi pljune u lice.

Svi cete mi odjednom biti prijatelji
i ko zna kakvo izmisliti priznanje.

Potpuno vas razumem:
mrtvi ljudi nisu zlocinci,
nisu gadovi,
nisu ubice.

Smrt je - pomilovanje.

Smrt je najpristojniji nacin da se ode
bez pozdrava,
bez obecanja,
na miru.

Smrt je invalidnina herojima za amputirane lobanje
i nesanica pepela u kojoj duse trava vetrove ishtu.

Odlaskom se znatno dobija:
plakatiraju covekovo ime i prezime po uglovima
na malo finijem papiru
i svako vas chita,
cita,
kao da ste odjednom postali vrlo vazna izlozba
ili premijera u pozoristu.

Ako to mora da bude u nekakvu jesen,
- neka bude.
Zemlja ne menja boje kao trava i vetar.
Zemlja uvek mirise samo na presne ljude
uporno,
metar po metar,

uporno,
grudvu po grudvu,
zemlja je gluvonemo zgrusano vece
sasuseno i tamno kao pokojne lude.
Zemlja je veliki san o pticama krtica
i zvezdama crva
otecen,
i ako sve to bas mora da bude u nekakvu jesen,
- u redu,
neka bude.

Gledacu kako sunce nagriza drvecu ruke
pa su dlanovi liscca ranjavi i krti,
a mostovi tegle na ledjima topli vetar
sto prve kise najavljuje.

I ako vec svi odlaze
po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora,
ucinicu to odjednom,
ne postujuci priglupe i svakodnevne smrti,
nestpljiv da dozivim taj mrak
sto mi se u zenice strmoglavljuje.

I smeskajuci se,
a necu objasniti zasto se smeskam
i sta osecam
dok mi se u raznobojnim klikerima ociju
hiljadu svetlosti menja.

Morate vec jednom shvatiti:
ja samo na sebe podsecam
ovako pijan os snova i proklet od poverenja.

Posle mene slobodno disite
i vi
sa rukama od crepa,
i vi
sa rukama od kolaca.

I prelamajte se u bezbroj nijansi
od crne
od bele,
- nikad me necete stici
jer bio sam drukcija prizma.

Ja sam
ispred nosa svih vrlo postovanih pronalazaca
prvi uspeo da patentiram
pod istim rednim brojem osmeh zanosa
i cinizma.

Ja sam
ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
prvi isao da onjusim oblake
i prvi se namrsten vratio.

I sad znam
da je mudrije uciniti korak van sebe
nego proci milione kilometara
u svojim grudima.

Inace,
bio sam pomalo vanbracno zaljubljen
u vetrenjace
i stanicne restoracije
i posteno sam,
cini mi se,
platio,
kiriju sto sam ziveo medj ljudima.

Nije mi zao
sto sam ispao naivan
kao dimnjak - sanjalica
koji za zivota ceka da ga proglase za vulkan,
iako nisam bljuvao ni pepeo ni zhar
put oblaka i ptica.

Ja sam vecito cvetao plavo
i to bez razloga plavo
kao jorgovan
u blatu ispred kasapnica.

Ja sam mislio:
dobro,
razmrskajmo usijane celenke o zid,
mozda ce se iz toga izleci nekakvi dani.

Ja sam mislio:
dobro,
sve grobare na bastovanski kurs,
mozda cemo nauciti
na kosti da kalemimo cvet.

Sad mi zbilja vise nicega nije zao
i necu urlati
ni sliniti u rukav ako sutra neko
ko bude pozvan da nisani
- na mene prstom ne nanisani.

Pljujem ja pomalo na vs,
nadmeni buduci.

Da se nismo ovako prljavi grizli i parili,
da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili
i sanjarili,
voleo bih da vidim na sta bi licio
vas okupani,
puderom posuti,
razmazeni svet.

Kad umrem,
samo ce mi biti zao ptica,
jer sve vreme sam sanjao letove,
pa ono drugo za mene nije imalo
narocitog smisla i znacenja.

A vi se nasmejte
kad spuste u raku velikog klovna
i njegove nerazumljive svetove
umorne od zivotnog segacenja.

I neka sve prodje bez molitvi
i rodoljublja.
Ulicarkama
donji ves od kaludjerickih riza!

Nisam bio ni ikona,
ni vojnik,
ni gradonacelnik u provinciji
kome bone decu vaspitavaju.

Cirkusi su bili moja najveca ljubav
i moj najveci patriotizam,
i radjao sam se kad su ginuli,
a umro kad vaskrsavaju.

Vi mozda shvatate:
bio sam tu
da vam prstom na usni napisem osmeh
i na trepavicama suzu u isti mah.

Bio sam razapeta celicna zica
izmedju bivsih koji sve lepo veruju
i buducih koji u svemu traze trik.

Po meni je igrala
balerina sa amputiranom nogom
i kisobranom u ruci,
i svima vam je zastajao dah.

Kazite hvala sto se nisam prekinuo
i zgrusao vreme u crven krik.

Hocu da cujem taj aplauz
kojim ste dlanove raskrvarili
pod ogromnim satorima neba
naduvenim od ridjih vetrova sto oluju obecavaju.

Jer posteno je,
na kraju krajeva,
razumeti komedijase koji su se zbog vas izmotavali.
iako su mogli da sidju u publiku
i da za svoje pare psuju i obozavaju.

Ako sve to mora da bude u nekakvo prolece,
- neka bude.
Belo od kisa
prolece je tek okrecena fabrika etiketa
na granama ispod kojih idemo.

Zalepite mi usput na celo jedan list
i nista vise,
- ako se razumemo.

Ostalo moze da ostane kao i kad sam disao.
Neka se leprsaju suknje i marame.
Nek neko nekom zariva noz u vrat,
i neko nekom i dalje sapuce: draga.

Neka izgleda kao da sam se vrlo uctivo
i diskretno udaljio
i u slivnike prospite svaki svaki drugi smisao.

U destoj sam leteo na mesec.
U dvadesetoj sam leteo na grudobrane.
U tridesetoj sam odleteo dovraga.

Na kraju:
ne umivajte me, molim vas.
Maramicom mi pokrite lice
ako vam smeta moja budalasta maska.

I cegrtaljke u sake,
a onda:

orkestar,
molim jedan sasvim tihi jecaj!

Upalite sve ulicne svetiljke i reklame
neka grad izgleda kao arena
pre mog odlaska.

Zar ne primecujete,
gospodo i dame,
da smo u smrti opet nekako samo deca.

Vama ce od naseg poslednjeg kikota
utrnuti rskavica u zglobovima,
a to je,
ustvari,
nasa poslednja naivna sala,
poslednja salva crnog snega
po vasim licima sivim.

I ko zna,
mozda cemo samo svoju prazninu dati na cuvanje
grobovima,
a mi cemo ostati da se cerimo i naricemo
ovde negde u travi,
ovde negde u liscu,
ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno zivi.
 
BESMRTNA PESMA

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.
 
[
Jer sutra nema jedno obličje, sine moj. Postoji veliki broj mogućnosti.
I moraš imati dalekovidu moć proricanja da se ne zgrudvaš u samo jednom vremenu.
Ne znam grešim li ako verujem: ipak je sve tako lako poderivo- sem čoveka.


...Ljudi se poštuju rečima, a vole ćutanjem...


Nasloni glavu na moje rame i oslušni.Oslušni zenicama.
Sve što je oko tebe, sine moj, sačinjeno je od nečega u tebi. Pokušaj da se osvrneš. Svet ima milione vrata. Lepo ih možeš opipati i u tami. Možeš ih opipati kao yvuk. Kao odjek.
Svejedno kroz koja vrata prođeš, prošao si kroz sebe. I sa obe strane te čeka ogromna ljudska nada.


...Ljubav je kao snaga: ako je više trošiš, više ćeš je i imati...


...Sve se, sine moj, može naučiti iz knjiga, osim četiri stvari. Osim vrline nadanja, veštine verovanja, vizionarstva budućnosti i umetnosti strpljenja...


...I najveći je život kad nisi svestan da živiš, nego misliš da sanjaš.


...Stići će samo onaj, koji ide.



iz zbirke „Horoskop“
Miroslav Antić
 
SAMOĆA

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
Na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
Sabijaju se u galaksije.

Seme sekvoje bira čistine
Sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikad nije imao potrebu
Da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da prebrodiš trenutak,
Jer trenutak je teži
I strašniji i duži
Od vremena i večnosti.
 
"...Ne pitaj otkuda kise odjednom pljusnu jace.
To mozda i nije pljusak,
vec neko zbog ljubavi place
i trepavice mu slane
i rukavi mu slani
kao presoljen rucak i kao okeani.

Uostalom,
sta vredi o prvoj ljubavi i dalje da se soli.
Izvoli,
sam zavoli,
pa ako je i tebi isto ovako-ti kazi,
a ako nije isto-onda sve ovo ne vazi...."

Miroslav Antic
;-)
 
Romansa

- Jesi l' moje
Najmoje?
- Jesam tvoje
Najtvoje.
- Da ti sviram u usima?
- Da mi kupis dve firange od cica.
Al' da budu na cvetice.
- Da zakacim viljuskama
na ragastov od pendzera.
- Da me mrze sve komsije.
- Da ja imam samo tebe.
- Da ti imas samo mene.
- Da ne udje ni Mesec ni Sunce.
Da u sobi bude jedna crkva.
Da gledamo kroz taj pendzer,
kroz taj pendzer pun cvetica,
da je zivot nesto nase,
najnase.
- Da je zivot nesto tako lepo
kao u samoposluzi "Zvezda".
- Jesi l moje?
Najmoje?
- Jesam tvoje.
Najtvoje

Mika Antic
 
Pesma za nas dvoje

Znam,
Mora biti da je tako:
Nikad se nismo sreli nas dvoje,
Mada se trazimo podjednako
Zbog sreće njene i sreće moje.

Pijana kiša šiba mlati,
Vrbama vetar čupa kosu.

Kud ću?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka.
Zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
Zasto se nismo sreli nikad?

Ili je već bilo?
Trebalo korak?
Mozda je sasvim do mene došla.
Al’ ja,
U krčmu svratio, gorak.
A ona, Ne znajući prošla.

Ne znam.
Ceo svet smo obišli
U žudnji ludoj,
Podjednakoj,
A za korak se mimoišli.

Da, mora biti da je tako...
 
Kako volim njegove pjesme...
Imam jednu zbirku njegovih pjesama i kad sam bila mala,tek nauchila chitati,znala sam sve pjesme iz te knjizice napamet...i sada ih znam,bar vecjinu...


OPOMENA

Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je željan tek ako želi.
I ako sebe celog damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.
 
epilog

vodopad ima bradu kao grof l.n.tolstoj

to se
u stvari
jutro po sebi peni i razapinje dugu

ja sam priznao jednoj zeni
da je zivot nesto prosto u meni,
- a nije bas tako prosto

ja sam mislio da cu ici pravo
dok se ne pretvorim u lenjir,
a našli su me u krugu

nasli su me posle lutanja
srozanog od vriska do saputanja

prošao je oktobar

medju nogama drveca
polako zaudara na vlagu i krv

ulica poslednji put kisne na sirovom suncu

sedite malo kraj mene kao kraj groba

minut poste za moje preminulo najrumenije doba

sedite malo kraj mene
vidite: opet sam dobar

iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza
kao streljanom vojnom beguncu.

proletele su ogromne zlatne kocije
kroz naše utrnule oci,
- a mi ih sacuvali nismo

nesto mlado nam je rzalo na usni i uvelo
gorko od smeha i slatko do plača

dozvolite mi da posle svega
dalekoj nekoj gosdpodjici napišem jedno pismo,
onako malo nostalgicno
kao sto pisu senilni penzionisani admirali
preziveloj posadi sa potopljenog razaraca

gospodjice,
kazacu,
gospođice,
sve je,
sve je,
sve je gotovo

ovde cveće pokojno
prodaju razliveno u parfemske flaše

i sve je,
sve je,
sve je spokojno
kao da vetar nikad nije samarao drvored
i po oknu se pleo

gospodjice,
kazaću,
u ovu jesen,
frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasosem,
to sto sam odjednom sed ne znaci da sam beo

ti si jedina nahranila svu moju glad
sa ono malo mesa i sna

jedina si bila sita od ono
malo mojih noktiju i dlanova

voleo bih da tvoji buduci sinovi naslede boju moga glasa
i kceri nose moju tugu u prslucicima od svile

voleo bih da sacuvas moje najdivnije vrhove
na horizontalama tvog dna
i proneses moje oci kroz tisinu tudjih ociju
i stanova,
i moj oktobar kroz sve tudje aprile
 

Back
Top