3. ČITANJE GRADIVA – predstavlja treću fazu u aktivnom učenju. Ovu fazu najveći broj studenata pogrešno smatra prvom i najvažnijom fazom, pošto studiranje shvata kao čitanje udžbenika. Čitanje udžbenika je, naravno, neophodno, ali to nije ni prva ni poslednja, pa čak ne mora da bude ni najvažnija faza u učenju.
Uprkos činjenici da studenti obično provedu suviše mnogo vremena u čitanju, veliki broj studenata čita sve ne praveći nikakvu razliku između bitnog i nebitnog, važnog i nevažnog.
Udžbenik ne treba čitati pasivno kao što se čitaju pustolovni romani, koji su pisani za zabavu i u kojima nije važno da li će čitalac zapamtiti veći ili manji broj detalja. Najveći broj udžebnika ima svoju strukturu, koju treba istraživati. Tu student ne može samo da prelazi s jedne činjenice na drugu, već mora stalno imati budnu pažnju. Treba stalno nastojati da se na osnovu onog što se čita odgovori na pitanja postavljena u prethodnoj fazi. Verovatno je da će se uvežbanom studentu prilikom čitanja javiti i nova pitanja na koja treba naći odgovor. Takođe, stalno treba imati na umu da je osnovni zadatak potpuno razumeti i zapamtiti ono što se čita.
Prilikom čitanja naročito treba obratiti pažnju na sve reči i rečenice odštampane kurzivom. Dobro je da student proveri da li su mu pojmovi označeni kurzivom poznati i jasni. Ukoliko nisu, treba pogledati u rečniku. Njegovo vladanje određenom stručnom oblašću, u velikoj meri zavisi od poznavanja stručne terminologije iz te oblasti.
Prilikom čitanja udžbenika ne treba ništa preskakati. To znači da treba obratiti pažnju ne samo na tekst, nego i na sve tabele, grafikone i ilustracije.
U toku prve faze učenja, prethodnog pregleda gradiva, student je dobio osnovnu ideju o tome šta to gradivo predstavlja, postavljajući veći broj pitanja u toku druge faze, on je izvestan broj problema izdvojio, a u toku treće faze, čitanja, on treba da uoči i izdvoji sve ono što je u tekstu osnovno i važno.
Da počemo sa PASUSIMA kao najmanjim delovima na koje je gradivo podeljeno. Uobičajena definicija pasusa jeste da on sadrži samo JEDNU IDEJU. Zadatak studenta je da je pronađe. Osnovna ideja pasusa ne mora da bude data u celoj rečenici, ona može da bude samo jedan njen deo. Zato student može da nađe rečenicu u kojoj je osnovna ideja izražena i da odbaci neke od prideva i priloga koji ne menjaju osnovni smisao rečenice i na taj način dođe do srži. Ako student zapamti ključne reči, zapamtiće osnovnu ideju pasusa i moći će kasnije da je formuliše svojim rečima. U nekim, mada ređim slučajevima osnovna misao nije data u jednoj već u dve ili čak više rečenica. Ovaj slučaj je dosta redak u udžbenicima, ali tada student treba naročito da obrati pažnju da osnovnu misao izrazi svojim rečima, što jednostavnije.
Uočavanje OSNOVNIH MISLI olakšava i razumevanje strukture gradiva, a isto tako i kasniji pregled gradiva.
Drugi važan zadatak čitanja jeste uočavanje i pamćenje ZNAČAJNIH DETALJA. Zaista, na nevažnim detaljima i ne treba insistirati, ali postoje značajni detalji bez kojih je osnovna misao štura, nepotpuna.
U toku učenja, student treba KRITIČKI DA PRILAZI GRADIVU. Ovo je naročito značajno u toku studiranja nekih teorija, kao i prilikom upoznavanja sa gledištima različitih autora o jednom problemu. Ovakav kritički prilaz gradivu ne samo što čini da student bolje razume ono što uči, već ono što bude učio na takav način pamtiće mnogo duže vremena.
Ali što je još važnije, na ovaj način student vežba sebe u kritičkom prilaženju stvarima i formira sopstveno mišljenje o njima, a sve to čini neophodnu osnovu za budući istraživački i naučni rad. Učeći jedno gradivo, student treba stalno da ima na umu i NALAŽENJE MOGUĆNOSTI NJEGOVE PRIMENE. Autori nekad i sami ukazuju na primenu onoga o čemu raspravljaju, ali obično oni ne mogu da nabroje sve mogućnosti primene tih principa. Student treba da nalazi što je moguće veći broj primena onoga što uči.
4. PRESLIŠAVANJE – je četvrta faza aktivnog učenja. Ova faza je takođe od veoma velikog značaja za uspešno učenje. Preslišavati se znači pokušati da se reprodukuje ono što se uči. Ako se uči verbalno gradivo učenik može da ga reprodukuje glasno ili u sebi, sećajući se onoga što je zapamtio dok je čitao gradivo. Kod motornih aktivnosti preslišavati se znači pokušati da se izvede radnja koja se uči.
Pitanje je koliko vremena učenik treba da posveti čitanju, a koliko preslišavanju. Eksperimentalna istraživanja u ovoj oblasti počela su relativno rano. Jedan od prvih eksperimenata bio je eksperiment GEJTSA (1917). Rezultati eksperimenta:
Što je veći deo vremena posvećen preslišavanju rezultati su bili bolji;
Prednost učenja preslišavanjem utvrđena je ne samo neposredno posle učenja, već i nekoliko časova posle završenog učenja. Ovo ukazuje na činjenicu da je preslišavanje ne samo povoljan uslov uspešnog učenja, već da je ono takođe uslov i dužeg pamćenja gradiva;
Prednost preslišavanja veća je kod besmislenog nego kod smisaonog gradiva; ali i kod smisaonog gradiva, preslišavanje ima prednosti nad samim čitanjem materijala;
Rezultati dobijeni u ovom eksperimentu potvrđeni su i u kasnijim eksperimentima.
Kod nekih učenika postoji otpor prema preslišavanju, jer smatraju da je to mehaničko učenje, učenje napamet. To nije tačno, jer preslišavanje treba da bude doslovno ponavljanje gradiva samo kod gradiva koje nije povezano smislom (reči stranog jezika, formule, imena, godine u istoriji, itd.). U svim drugim slučajevima bolje rezultate postižu učenici koji preslišavajući se pokušavaju da reprodukuju gradivo svojim rečima; pri tome čak mogu i da organizuju gradivo drugačije nego što je to bilo učinjeno u knjizi. Efikasan način preslišavanja je i kad učenik sebi postavlja pitanja iz gradiva koje je učio i pokušava da odgovori na njih.
Sa preslišavanjem ne treba početi suviše rano. Tada učenik može da pravi greške koje se u toku učenja mogu učvrstiti tako da će gradivo biti pogrešno naučeno. Preporučuje se da učenik nekoliko puta pročita gradivo, dok ga bar donekle ne nauči i dok u potpunosti ne razume smisao, pa tek tada da počne sa preslišavanjem. Što je gradivo teže, sa preslišavanjem treba kasnije početi. Međutim, i kad se počne sa preslišavanjem ne treba se ograničiti samo na njega, već treba s vremena na vreme pogledati u knjigu radi podsećanja na neke činjenice i proveravanja tačnosti preslišavanja.
Postoji više razloga koji čine da je preslišavanje efikasnija metoda učenja nego čitanje. Pre svega, ovde deluje BLIZINA CILJA. Preslišavajući se, učenik sebi postavlja blizak, konkretan cilj: reprodukciju gradiva. Cilj, a naročito blizak cilj, veoma je jak podstrek učenja.