Dominique Misein: "Manje zlo"
"Zaboravlja se da opredeljivanje za neko zlo, makar to bilo i `manje zlo`, jeste najbolji način da se ono produži."
"Kada pred sobom imaš samo dve mogućnosti, izaberi treću."
Pre nekoliko godina, u vrijeme izbora, jedan poznati talijanski novinar pozvao je svoje čitatelje da začepe noseve i da svoju građansku dužnost ispune tako što će glasati za partiju koja je tada bila na vlasti. Novinar je dobro znao da se narod već desetljećima guši od smrada prave institucionalne truleži u koju je ta partija bila utonula, zbog zloupotrebe vlasti, korupcije, prljavih poslova, itd. Ali, jedina alternativa na političkom tržištu u tom trenutku bila je ljevica, što je izgledalo još gore. Prema tome, čovjeku nije preostalo ništa nego da začepi nos i da glasa za one koji su već bili na vlasti.
U to vrijeme, iako je izazvao prilično burne polemike, ovaj poziv imao je nekog uspjeha i čak bi se moglo reći da je bio hit dana. To ne treba da nas čudi. U osnovi, argument koji je taj novinar upotrijebio počivao je na jednom toliko puta provjerenom, uvjetovanom društvenom refleksu: na logici manjeg zla, koja rukovodi svakodnevnim izborom većine ljudi. Suočen sa životnim činjenicama, zdrav razum je uvijek tako hitar kada treba da nas podsjeti da između jednako odbojnih alternativa uvijek treba da izaberemo onu koja će imati najmanje neprijatne posledice.
Zar možemo osporiti da se čitav naš život svodi na dugu i iscrpljujuću potragu za manjim zlom? Da se opredeljivanje za nešto dobro - ne u nekom apsolutnom amislu, već jednostavno onako kako svako od nas to vidi - unaprijed odbacuje? Čitavo naše iskustvo, kao i iskustvo prethodnih generacija, uči nas da je život umijeće najteže od svih, a da najsmjeliji snovi mogu imati samo tragičan ishod. "Tako je to oduvijek", govore nam kroz uzdah, sve dok ne povjerujemo da će tako i ostati, zauvijek.
Naravno, ništa od svega ovoga ne spriječava nas da shvatimo koliko je štetno sve ono sa čime se suočavamo. A ipak dobro znamo kako da izaberemo zlo. Ono što nam nedostaje - a što nam nedostaje zato što nam je oduzeto - nije toliko sposobnost da vrijednujemo svijet u kome živimo i sve strahote koje nam on baca u lice, koliko sposobnost da idemo dalje od ponuđenih mogućnosti. Ili da to makar pokušamo. I tako, pod vječitim izgovorom da možemo izgubiti sve ako nismo zadovoljni sa onim što već imamo, vijugamo kroz život pod zastavom stalnog samoodricanja. Naš svakodnevni život, sa svim svojim nepromišljenostima, pruža nam obilje primjera za to. Koliko nas, iskreno govoreći, može reći da uživa u životu, da je njime zadovoljan? Da je zadovoljan svojim poslom, tim satima protraćenim bez svrhe, bez zadovoljstva, bez kraja? A opet, suočeni sa baukom nezaposlenosti, brzo prihvaćamo bijedu najamnog rada ne bi li izbjegli bedu života bez ikakve najamnine. Kako objasniti sklonost tolikog broja mladih ljudi da produže studije koliko god je to moguće, osim kao odbijanje da se zakorači u svet odraslih, što znači kraj ionako već nesigurnoj slobodi. Što nam tek ostaje da kažemo o ljubavi, toj grčevitoj potrazi za voljenom osobom, koja se najčešće svodi na parodiju iste, gdje u želji da samo ublažimo osjećaj usamljenosti radije produžavamo već istrošene veze? Siromašni u zadovoljstvima i čaroliji, sve što nam dani koje provodimo na ovoj planeti pružaju je dosada vječitog ponavljanja istog.
Uprkos stalnim pokušajima da se umanje ili prikriju povrede koje nam nanosi sadašnji društveni sistem, mi ih ipak vidimo, i to sve. Mi znamo sve o životu u svijetu koji nas uništava. Ali, da bi nekako podnijeli ono što je nepodnošljivo, i tako ga učinili prihvatljivim, dovoljno je da ga racionaliziramo, opravdamo povijesnim razlozima i podupremo jednom neumoljivom logikom, pred kojom naša svijest sitnog računovođe može jedino da kapitulira. Da bi se odsustvo života i njegova prostačka zamena za puko preživljavanje i sve njegove užase - dosadu godina provedenih pod teretom obaveza, nasilno potiskivanje ljubavi i strasti, prerano starenje čula, ucjenjenost poslom, ekološko pustošenje i najrazličitiji oblici samoponižavanja - lakše podnijeli, što ima bolje nego da se čitava ta situacija relativizira uspoređivanjem sa situacijom onih koji žive pod teretom još veće strepnje i nasilja? Ima li efikasnijeg sredstva od uspoređivanja sa nečim što je još gore?
Naravno, pogrešno je vjerovati da se logika manjeg zla ograničava samo na reguliranje naših svakodnevnih, domaćih poslova. Ona prije svega regulira i upravlja cjelinom društvenog života, čega je naš novinar bio itekako svjestan. U stvari, svako ljudsko društvo bilo je manjkavo. Bez obzira na razlike u idejama, svatko je nekada sanjao o životu u društvu drugačijem od ovog: u svijetu sa više predstavničke demokracije, ekonomski još slobodnijem od miješanja države, prije "federaliziranom" nego centraliziranom, o naciji bez stranaca i tako redom, sve do onih najekstremnijih aspiracija.
"Zaboravlja se da opredeljivanje za neko zlo, makar to bilo i `manje zlo`, jeste najbolji način da se ono produži."
"Kada pred sobom imaš samo dve mogućnosti, izaberi treću."
Pre nekoliko godina, u vrijeme izbora, jedan poznati talijanski novinar pozvao je svoje čitatelje da začepe noseve i da svoju građansku dužnost ispune tako što će glasati za partiju koja je tada bila na vlasti. Novinar je dobro znao da se narod već desetljećima guši od smrada prave institucionalne truleži u koju je ta partija bila utonula, zbog zloupotrebe vlasti, korupcije, prljavih poslova, itd. Ali, jedina alternativa na političkom tržištu u tom trenutku bila je ljevica, što je izgledalo još gore. Prema tome, čovjeku nije preostalo ništa nego da začepi nos i da glasa za one koji su već bili na vlasti.
U to vrijeme, iako je izazvao prilično burne polemike, ovaj poziv imao je nekog uspjeha i čak bi se moglo reći da je bio hit dana. To ne treba da nas čudi. U osnovi, argument koji je taj novinar upotrijebio počivao je na jednom toliko puta provjerenom, uvjetovanom društvenom refleksu: na logici manjeg zla, koja rukovodi svakodnevnim izborom većine ljudi. Suočen sa životnim činjenicama, zdrav razum je uvijek tako hitar kada treba da nas podsjeti da između jednako odbojnih alternativa uvijek treba da izaberemo onu koja će imati najmanje neprijatne posledice.
Zar možemo osporiti da se čitav naš život svodi na dugu i iscrpljujuću potragu za manjim zlom? Da se opredeljivanje za nešto dobro - ne u nekom apsolutnom amislu, već jednostavno onako kako svako od nas to vidi - unaprijed odbacuje? Čitavo naše iskustvo, kao i iskustvo prethodnih generacija, uči nas da je život umijeće najteže od svih, a da najsmjeliji snovi mogu imati samo tragičan ishod. "Tako je to oduvijek", govore nam kroz uzdah, sve dok ne povjerujemo da će tako i ostati, zauvijek.
Naravno, ništa od svega ovoga ne spriječava nas da shvatimo koliko je štetno sve ono sa čime se suočavamo. A ipak dobro znamo kako da izaberemo zlo. Ono što nam nedostaje - a što nam nedostaje zato što nam je oduzeto - nije toliko sposobnost da vrijednujemo svijet u kome živimo i sve strahote koje nam on baca u lice, koliko sposobnost da idemo dalje od ponuđenih mogućnosti. Ili da to makar pokušamo. I tako, pod vječitim izgovorom da možemo izgubiti sve ako nismo zadovoljni sa onim što već imamo, vijugamo kroz život pod zastavom stalnog samoodricanja. Naš svakodnevni život, sa svim svojim nepromišljenostima, pruža nam obilje primjera za to. Koliko nas, iskreno govoreći, može reći da uživa u životu, da je njime zadovoljan? Da je zadovoljan svojim poslom, tim satima protraćenim bez svrhe, bez zadovoljstva, bez kraja? A opet, suočeni sa baukom nezaposlenosti, brzo prihvaćamo bijedu najamnog rada ne bi li izbjegli bedu života bez ikakve najamnine. Kako objasniti sklonost tolikog broja mladih ljudi da produže studije koliko god je to moguće, osim kao odbijanje da se zakorači u svet odraslih, što znači kraj ionako već nesigurnoj slobodi. Što nam tek ostaje da kažemo o ljubavi, toj grčevitoj potrazi za voljenom osobom, koja se najčešće svodi na parodiju iste, gdje u želji da samo ublažimo osjećaj usamljenosti radije produžavamo već istrošene veze? Siromašni u zadovoljstvima i čaroliji, sve što nam dani koje provodimo na ovoj planeti pružaju je dosada vječitog ponavljanja istog.
Uprkos stalnim pokušajima da se umanje ili prikriju povrede koje nam nanosi sadašnji društveni sistem, mi ih ipak vidimo, i to sve. Mi znamo sve o životu u svijetu koji nas uništava. Ali, da bi nekako podnijeli ono što je nepodnošljivo, i tako ga učinili prihvatljivim, dovoljno je da ga racionaliziramo, opravdamo povijesnim razlozima i podupremo jednom neumoljivom logikom, pred kojom naša svijest sitnog računovođe može jedino da kapitulira. Da bi se odsustvo života i njegova prostačka zamena za puko preživljavanje i sve njegove užase - dosadu godina provedenih pod teretom obaveza, nasilno potiskivanje ljubavi i strasti, prerano starenje čula, ucjenjenost poslom, ekološko pustošenje i najrazličitiji oblici samoponižavanja - lakše podnijeli, što ima bolje nego da se čitava ta situacija relativizira uspoređivanjem sa situacijom onih koji žive pod teretom još veće strepnje i nasilja? Ima li efikasnijeg sredstva od uspoređivanja sa nečim što je još gore?
Naravno, pogrešno je vjerovati da se logika manjeg zla ograničava samo na reguliranje naših svakodnevnih, domaćih poslova. Ona prije svega regulira i upravlja cjelinom društvenog života, čega je naš novinar bio itekako svjestan. U stvari, svako ljudsko društvo bilo je manjkavo. Bez obzira na razlike u idejama, svatko je nekada sanjao o životu u društvu drugačijem od ovog: u svijetu sa više predstavničke demokracije, ekonomski još slobodnijem od miješanja države, prije "federaliziranom" nego centraliziranom, o naciji bez stranaca i tako redom, sve do onih najekstremnijih aspiracija.