Evo (jos) mog doprinosa, nadam se da neko cita
Ova prica (objavila sam je na nekoliko sajtova) MENI mnogo znaci, pa cu je preneti ovde...
HRISTOS SE RODI, SINE
Decembar 24, 2007 by bilja77
HRISTOS SE RODI, SINE
Dugo je gledao za njima dok su odlazili. Sin i snaha i troje malenih. Negde tamo u tom dalekom gradu, njih ceka novi zivot, njegov se, cinilo mu se, gasio.
Poslednje mahanje na zavijutku pod brdom.
Suze i jesen…
Nocu je izlazio da ga drugi sin i snaha ne cuju kako place.
Hodao je sljivicima, livadama, spustao se do reke, obilazio stoku, docekivao prve petle,a zora ranu nije lecila.
Moram na put, rekao je ukucanima poslednjeg decembarskog dana.
Nemojte me odvracati.. sve znam, ali, ja ću stici tamo pre Bozica, imace moja unucad pecenicu,neka vide oni tamo u gradu da je moj sin iz gazdinske kuce…Jakako!
Nije to bilo prase, to je bilo nazime, ono planinsko, zuto, poludivlje, hranjeno liscem, zirom, sviklo na jaruge i sljivike, na dzanarike…
Torba preko ramena poteska.Ima tu svega pomalo, i jedna cuturica do vrha puna, da se nadje u putu.
A sneg i mraz, udarili kao nikad dotle. Puca drvece u sumi k’o da je od stakla..
Privezao je nazime za konopac, pozdravio se sa zabrinutim ukucanima, prekrstio se i krenuo.
Ima dosta do Cera, ima i preko Cera, ama, pegazio sam Albaniju, govorio je sebi i njoj (bila je krmacica) Cer mu dodje ko bundeva…
Danju je prtio sneg i odmicao, ona vazda iza njega, cutljiva. Katkad bi potegao iz cuture, da se ugreje.
Tebi ne treba, je li?!
Ako, ako, da prtim i tebe i sneg, vala ja ne bi’!!!
Odnekud sa udaljenih litica i kosina, čuli su se ponekad vukovi. Pritegao bi koporan, nabio subaru na glavu i ubrzavao korak.
Belina snega ga zaslepljivala, mecave je docekivao u dobro znanim pecinama, tu bi malo popricao s njom, uzeo malo sira i hleba, malo i njoj dao, pa put pod noge.
Znaš li, pitao je, kuda idemo„?
Ne znaš?
E, jado moja, zao mi te, a mnogo sam se ja smrti nagledao. Mnogo.
Pa, kad umre moja Desa, moja jedinica a imala je samo 18. godina. Nisi ti tad ni postojala, ali, slusaj i muchi. Nemoj da te čujem..
Pa, bese lepa moja Desa, nadaleko se čulo. Dolazili iz varosi da je prose…a ona.. ode za jednog ovde, srce je vuklo…a sirotinja bese…I razbole se moja Desa, i vene i umire a leka nema.
Doveo sam je kuci i vodio lekarima, vracarama, travarima… ništa!
Prodavao sam njive, prod’o sam par najbolji’ volova, ne bese takvije u selu, pa onu livadu ”ispod grada„ (Soko-grad), i vodenicu bi, samo da je spasim. Uzdahnu, teshko…
A bila ona Milojka vracara u Vr’polju, znao sam je k’o zlu paru, jednom sam se s njom posvadjao kad mi žena umre, i nikad više ne progovorismo. Ali, muka natera.
Odem njoj, ona me gleda, ne pita ništa, samo gleda…
Govori, dreknem…!!!
Muka, moj Gvozdene, muka, znam da ne bi dosao, ali, dzaba si dolazio. Idi kuci, ona je umrla!
Jauknuo samo k’o ranjena zver i udario je. Pala je, ali se nije javila…
A bila je na majku, pokoj im dusi obema! Ostavila me s petoro, moja Stana, jedno drugom do uveta, kod petog umre, veselinica… Piperka bese, lepa a ja gazda, momak k’o puce, na dobrom glasu. Nateze gutljaj, a oci suze…
Podno brda-selo! Dime se odzaci. Grabi do prvih kuca. Da se odmori, odspava, pa zorom na put. Kako se vece spusta vukovi se,čini mu se, priblizavaju…
Domaćini zapanjeno slusaju njegovu pricu…dvore ga, nude rakijom i hranom, hrane nazime, suse mu carape i cokule…
Ujutru im mase dok kaci napunjenu torbu na rame. Nadje se tu poneka jabuka, malo suvog mesa, dopunjena testija…
Bira ali ne može da probira, prti, ponekad zapeva, pa ucuti. Ona vazda cutljiva…
Vidis li ono brdo tamo iza, upravo smo ga prošli, pita?!
Jeste, tu sam proveo dva meseca u zemunici. Petoro nejaci, a udarilo sa svih strana. Bilo je rato, nije se znalo ko će me odvesti, ovi ili oni…
Nemoj da nešto mislis, ja sam morao, ko bi se staram o sirocicima mojim?! Dodju jedni i odnesu, dodju drugi i odnesu, djeca mi gladna..
Sto odnesu, sto bi da povedu!
Šta, ti bi da se malo podrugujes, je li?
Vidis, jado moja, kad ono bi glasanje – ja za kralja, a oni protiv. Pa stavili one corave kutije, motre. Pa me sacekase u sumi pa me prebise…Ej, a šta mislis jado moja, ko je one godine posle toga popalio sva sena u Milojka, u snu se ne snio?
Ja!
Sve do jednog, celu letinu. Dolazila milicija, ispitivali, Gvozdena nisu mogli da optuze, nisu.
Jakako!
To tebi kažem, nemoj da bi zucnula!
Još jedno vece (samo tako i broji dane) zateklo ga u selu, opet domaćini uzurbani, opet docek roda rođenog, pa zorom na put…
Opet ga lepo opremili, posavetovali, tamo gore su juče vidjeni vuci. Blagosilja kucu i prti…
Još jedno selo, cigansko…Poslednje nocenje…
Ne zna vise koji je dan, mada mu se čini da se brda smanjuju, nekako je vise ravnice…
Odlucuje da pesaci i nocu, boji se da da ne okasni, da ga Bozic ne pretekne.
Ponekad mu se malo prispava, potegne iz cuturice.
Nisi tako bila mirna, morao sam rogu da ti nabijam na njusku, sad si nešto umislila, prigovara krmacici!
—————————–
U grad je stigao a da nije zano koji je dan. Svud neki veselji ljudi, a konta da je kasno, ali, takvi su to ljudi, nisu ko seljaci, legnes kad se smraci,ustanes s prvim petlima.
Ona se nešto uplasila od auta, sijalica, zateze, on vuce napred a ni sam ne zna gde. Vidi da se oko njega okupljaju ljudi, idu za njim, stvori se tu neka guzva, ispituju, on se zblanuo. Stvori se odnekud i milicija, kud si posao cica, kojim dobrom…?!
Uporno ponavlja svoju pricu i cudom se cudi njihovom cudu.
Ljubazni su, pitaju ga gde tačno ide. Vadi iz koporana i pruza, eto atrese napis’o sin..
Stavljaju ga u auto, nju tamo pozadi, a s njega oci ne skidaju.
Vo imja oca, sto je s ovim ljudima?!
Cica, kažu mu, pa vi ste stigli skoro na Bozic, već je prošla ponoc..
E, smeje se (doduse kiselo)- ne može on kad on ‘oce nego kad se ja nastaram..a i ona se putem jogunila, ne trepnu!
Kud prodjose, kako dodjose,on ne bi znao da ponovi pa sve da njega zakolju za Bozic.
Lupaju u prozor, iza njega čitava povorka, milicija…
Na prozoru sin bunovan, prepadnut…
Ne može da veruje ocima. Ne nalazi reci, ukopao se..oko njega se ocas nacickase žena i decica…
Cika, vriska, suze, zagrljaji a nešto steže u srcu, hoće da pukne. Dje ću umreti sad, sunce mu kalaisano?!
Vredni sin vrednoga oca nastarao se. Ima i pecenica, cesnica, ima svega,Bogu hvala! Odahnu! Nekako bi mu bilo zao , srodio se s njom veselnicom u putu…
———————————————-
Tata, smesi mu se sin,neki novinari hoće da govore s tobom, da te slikaju…
Bog s tobom, sine, sto da me slikaju, pa ja predjoh Albaniju…kud sve me nije bilo, niko me ne slika, a sad jedan mali Cer prepesacio, pa da me slikaju, nek slikaju nju, vala je zasluzila, smeje se i grli rukama, oko vata obisnute unicice, k’o djerdane.
(Biljana)
P.S. Istinita prica o mom pradedi, meni preneli deda i majka…”