imam labradora, zenku, staru tri meseca. bilo je velikih problema setati sa povodcem i kao sto je vec neko napisao treba puno strpljenja. iskreno, u pocetku nisam imao puno strpljenja i cak cesto odustajao od ucenja psa da seta na povodcu, ali sam se nekako naterao da u tome istrajem. znaci prvi korak je da vlasnik psa mora biti bezgranicno strpljiv i istrajan, nikako grub i naporan. mladi pas u pocetku ne razume ono sto se od njega ocekuje. zbog toga je neophodno biti krajnje prijateljski nastrojen prema svom ljubimcu. problem mog labradora je bio u tome sto se u pocetku bojao svega onog sto cini spoljni svet: automobili, buka, ljudi, drugi psi. polako je uspela da napravi prve korake van dvorista, ali kad god oseti da je nesto zateze oko vrata, ona se uplasi i sedne, gledajuci tuzno u mene. tada treba kleknuti i pas ce prici. pomazite ga, blagim glasom ga pohvalite i pokusajte da se izmaknete sa ciljem da pas krene za vama. posle predjenih 10 "psecih koraka", moj pas vise nije zeleo da hoda. jednostavno se ukopa i sedi. nikako ne zeli dalje. to me je jako nerviralo i ubrzano smo se, posle takvih tura, vracali kuci. cim bi usla u dvoriste, ponasala se sasvim normalno, srecno i razdragano. priznajem, takvih bezuspesnih pokusaja je bilo na desetine. skoro svakog dana. kako je vreme prolazilo, moj pas je bio hrabriji i najveci uspeh je bio 20-ak metara od kuce, ali ni makac dalje u nepoznato. strpljenje me je sve vise napustalo i mislio sam da se nikada nece nauciti da ide dalje, slobodnije, hrabrije. posle nedelju dana, takvih pokusaja, odlucio sam da idem na sve ili nista i to sledecim principom. krenuli smo u setnju, uvece, kada je barem malo mirnije, bez guzvi i puno zvukova koji je mogu uplasiti. dosli smo do granice do koje je prethodnih dana zelela da ide i tu je stala, sa blagim i tuznim pogledom u mene. ja sam stajao pored nje i cekao. bio sam resen da celu noc na tom mestu zajedno stojimo dokle god ona zeli i dokle god se ne pokrene. par puta je pokusala da se vrati i krene ka kuci odakle smo dosli, ali sam je drzao na povodcu i nisam dozvoljavao da krene dalje. imala je dve mogucnosti: ili da stoji ili da krene ka meni u neistrazeni prostor. nisam je prisiljavao ni na sta, nisam zatezao povodac, nisam je vukao, nisam je grubo i ostrim glasom terao da krene, sve dok se ona sama ne odluci na takav potez. blago sam joj izgovarao ime i bodrio je da krene. sve vreme je cula moj glas, jer sam na taj nacin zeleo da je ohrabrim. stajali smo tako nekoliko minuta i ona je krenula prema meni. cim se je pomerila i ja sam napravio par koraka napred ne zatezuci povodac, pustajuci je da se ona slobodno krece i istrazuje novu sredinu. posle nekoliko koraka opet je stala. tada sam klekao, ona je prisla, malo se mazili, ohrabrio je i ponovo krenuo napred. i ona je napravila nekoliko koraka, ali opet stala, zamislila se, osluskivala okolne zvukove, gledala napred i stajala bez pomeranja. resio sam da opet stojim sa njom, onoliko koliko je potrebno i koliko ona zeli. pokusala je ponovo da se vrati, ali se uvek sama zatezala na duzinu povodca i nije mogla nazad. stajali smo zajedno nekoliko minuta i uz moje ohrabrivanje glasom, napokon je sama krenula napred. vise nije bilo problema, isla je pored mene. dozvoljavao sam joj na trenutke da ona odredi ritam kretanja a onda malo ja preuzimao inicijativu. hodali smo paralelno, ponekad ona ispred, ponekad smo blago trcali i ona je pratila, ali vise nije bilo problema, napravili smo krug u naselju u kome zivim i drugim putem se vratili do kuce. vise nije nijednom nepoverljivo stala. sve vreme se kretala i povremeno proveravala pogledom da li sam pored nje. dozvoljavao sam joj da onjusi poneku ogradu ili kapiju dvorista, kako bi se upoznala sa okolinom i osecala sigurnije.
mozda nije trebalo da sve ovo ovoliko detaljno napisem, ali mislim da moze biti od velike koristi svima onima koji imaju slican problem sa psom. slazem se da treba imati puno strpljenja, prijateljske podrske i vremena za nekoliko dana navikavanja psa na povodac. sreca je za one vlasnike, koji nemaju ovakav problem sa svojim psom, koji vec posle par dana presrecan pristaje na neumorne setnje sa svojim vlasnikom. kod nas je taj period privikavanja i ucenja trajao mnogo, mnogo duze, ali bez strpljenja vlasnika i prijateljskog odnosa, tesko da ce pas pravilno shvatiti ono sto je za oboje dobro.