Милунка Савић
Buduća legenda
- Poruka
- 36.021
BAŠTA
Neki ljudi tu oazu zovu bašta. Ona ju je smatrala svojim svetom. Pažljivo je negovala grmove ruža, slapove juka, vodoskoke japanskih ruža, vitke ruke magnolija, lijane bršljana... U rukavicama je svakog dana išla od cveta do cveta, od grma do grma, otkidala suve listove, skidala biljne vaši, hranila zemlju koja je dojila korenje... Iz krošnji je uvek dopirala vesela, lagana muzika za opuštanje, pa i ples. U sredini travnatog kruga, iz šupljikavog kamena-stene su izbijali mlazići vode, posipali sunčevim iskrama hrid i vragolasto nestajali u zelenilu. Ispod jedne krošnje - okrugao sto i dva ligeštula od trske.
U podne je Sunce svoju pesmu svetlosti uplitalo u melodije krošnji, i tada je ceo ovaj mali svet blistao kao posut raznobojnim staklićima. Žuna je skakutala stazama od kamena, doživljavajući spoljni svet kao nužno zlo. Napolju, na ulicama, tmurni tipovi su pognuto prolazili, ubijali se, pljačkali, podvaljivali jedni drugima, premetali iz ruke u ruku ogromne sume zlata... Napolju, svet je postojao i živeo za zlato i zbog zlata. Žuna je izlazila da zadovolji osnovne potrebe za radom onakvim kakav je ona želela i koji ju je podsticao dalje. Njen rad je bio čisto osuštastvenje njenog kreativnog duha, i bio usmeren na zaštitu Prirode. Svakog dana vraćala se u svoj svet Boja, Mirisa i Oblika koji su se prelamali u njenoj duši i podsticali je na ples izdržljivosti. U Bašti je bila u dosluhu sa silama prirode i to joj je davalo moć. Ljudi su bili začuđeni njenom nesagledivom snagom, upornošću i istrajnošću.
Neki ljudi tu oazu zovu bašta. Ona ju je smatrala svojim svetom. Pažljivo je negovala grmove ruža, slapove juka, vodoskoke japanskih ruža, vitke ruke magnolija, lijane bršljana... U rukavicama je svakog dana išla od cveta do cveta, od grma do grma, otkidala suve listove, skidala biljne vaši, hranila zemlju koja je dojila korenje... Iz krošnji je uvek dopirala vesela, lagana muzika za opuštanje, pa i ples. U sredini travnatog kruga, iz šupljikavog kamena-stene su izbijali mlazići vode, posipali sunčevim iskrama hrid i vragolasto nestajali u zelenilu. Ispod jedne krošnje - okrugao sto i dva ligeštula od trske.
U podne je Sunce svoju pesmu svetlosti uplitalo u melodije krošnji, i tada je ceo ovaj mali svet blistao kao posut raznobojnim staklićima. Žuna je skakutala stazama od kamena, doživljavajući spoljni svet kao nužno zlo. Napolju, na ulicama, tmurni tipovi su pognuto prolazili, ubijali se, pljačkali, podvaljivali jedni drugima, premetali iz ruke u ruku ogromne sume zlata... Napolju, svet je postojao i živeo za zlato i zbog zlata. Žuna je izlazila da zadovolji osnovne potrebe za radom onakvim kakav je ona želela i koji ju je podsticao dalje. Njen rad je bio čisto osuštastvenje njenog kreativnog duha, i bio usmeren na zaštitu Prirode. Svakog dana vraćala se u svoj svet Boja, Mirisa i Oblika koji su se prelamali u njenoj duši i podsticali je na ples izdržljivosti. U Bašti je bila u dosluhu sa silama prirode i to joj je davalo moć. Ljudi su bili začuđeni njenom nesagledivom snagom, upornošću i istrajnošću.