Kraljevina SHS, Kraljevina Slovenaca, Hravata i Srba

Čemu tvrdnja? Pa, pomislio sam da si ti normalan istoričar. Moja greška. :)

Pa, eto, to su ti lički katolici, koji su u bezglavom povlačenju, moleći boga da ih zrno zaobiđe vikali: "Mi smo Srbi i nećemo da se predamo!"...

Molim te da kad nađeš dokaz da je jedan jedini Srbin ratovao u sastavu vojske A-U na tlu Srbije 1914-18, da otvoriš novu temu i napišeš do najvećim slovima.
 
Da upotpunim tezu http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=12376457&postcount=72 da se radi o nečijoj konstrukciji (pominjanje generala Borojevića kao Ličanina, a ustvari je Banijac) koja se namerno širi, dodajem podatak o jednom drugom Borojeviću na kojeg je fantasta naišao:

To je pesnik Nikola Borojević, koji je bio rodom Ličanin (1795 — 1872.). Takođe Srbin, poznat po pesmi ,,Bratomrzost", koja je štampana god. 1853. u srpskoj „Sedmici" u isto doba, kad i u Gajevoj ,, Danici".

Dodajem citat jednog hrvatskog istoričara:

Rene Lovrenčić, 1986:
U zauzetoj Srbiji i Crnoj gori uspostavljena je okupatorska vlast. Osvajači su tlačili i pljačkali stanovništvo, oduzimajući mu poljoprivredne proizvode i stoku. Surovo postupanje okupatora uzrokovalo je 1917. ustanak u većem dijelu južne Srbije. Pri njegovu gušenju strijeljane su i vješane tisuće ljudi, a mnoga su naselja spaljena.

U jugoslavenskim zemljama pod Austro-Ugarskom prilike su bile tek nešto lakše. Odmah nakon objave rata vlasti su počele progoniti ljude osumnjičene zbog simpatija prema Srbiji i Crnoj Gori. Naročito su stradali Srbi. Deseci tisuća osumnjičenih otpremano je u logore, gdje su mnogi pomrli zbog oskudice i zaraznih bolesti.

Na italijanskom ratištu ginuli su Srbi za interese Austro-Ugarske. Ako tome dodamo hiljade ratno-sposobnih Srba koji su u to vreme bili preko bare u pečalbi i dobrovoljce koji su ratovali sa Srbijom, onda se pitam ko je to od Srba ratovao za A-U u Srbiji???
 
Poslednja izmena:
Kolega, hajde malo pojasni:

– definiciju srbina, koja bi se mogla upotrebiti,

– sta ti prihvacas pod tim terminom.

u bosni su u ta vremena bili muslimani koji su se izjasnjavali kao srbi. u dalmaciji je bilo katolika koji su se izjasnjavali kao srbi.
u cemu je to tvoj problem? ja jedini treba da se izjasnjavam ovde? osecas se ugrozen, ili bi bio najsretniji da me ne vidis na forumu?
sta je, po tebi srbin? ti imas gotovu definiciju? vrhovni sud srbije je to definisao? mozda srpska pravoslavana crkva dala definiciju, koje vase blagorodje prihvaca?

ovde stoji postavka bez ikakvog dokaza ( neka srbenda je rekla u svojoj knjizi...) da nema niti jednog srbina koji se borio na strani k.u.k vojske na srpskom/ balkanskom frontu, i to je postavka za diskusiju na temu.
sta treba vojni karton sa brisom grla gde pise "srpsko grlo"?
 
Kolega,

Iz tvog posta izbija strašna ljutina, a ja nisam imao nameru da te izazivam niti da tražim od tebe da se izjašnjavaš...

... već da pojasniš zašto i kakvu to definiciju Srbina tražiš: naučnu, literarnu, žargonsku, uličarsku...

Ja se ne osećam ugroženim ni u kom pogledu, niti u državi, ni u sredini u kojoj živim, ni ovde, na Forumu.
I bio bih nesrećan kada tebe ovde ne bi bilo, kada ne bih mogao da pročitam šta pišeš, jer rasprava bi, kao što sam već jednom objasnio Koči, bila unisona, ušla bi u nekakvo monotono jednoglasje.

U najkraćem, bilo bi dosadno čitati samo o četnicima. Onda ne bi bilo zapleta u priči, i Forumu bi stravično pala posećenost.

Dakle, nisam ja ni u kakvom problemu. Ti, izgleda, jesi.
Recimo, napišeš sta je, po tebi srbin?
A treba: ko je po tebi Srbin?
Jer, pripadnik bilo kojeg naroda nije stvar, već čovek, imenica sa velikim početnim slovom.

A onda rafal: ti imas gotovu definiciju? vrhovni sud srbije je to definisao? mozda srpska pravoslavana crkva dala definiciju, koje vase blagorodje prihvaca?

I, hajde da odgovorim:
– Ja nemam gotovu definiciju Srbina!
Evo jedne druge: Hrvati, narod iz grupe južnih Slovena čija većina živi u Republici Hrvatskoj.
Ja nikad neću ni za jednog pripadnika tog naroda da napišem da je Hrvatina. Ne volim srbovanje, ali ni hrvatovanje.

Kada je u pitanju Srpska pravoslavna crkva i njena definicija Srbina, ima ih mnogo, razlikuju se u zavisnosti od onoga ko je izgovorio i u kojem kontekstu.

Evo, urezala mi se u pamćenje ova. Našao je u albanskim gudurama Živko Avramović iz sela Kusadak.

"Idemo, idemo...
Baš bilo negde pred veče. Idemo i sustignemo jednoga vojnika, tetura po snegu sa pismom zadenutom za šajkaču. Kad se mi približimo bliže, vidimo on gotov, spovodi se dja tam - dja tam.
I ja mu dovati ono pismo.
"Nemoj molim te, da diraš to!"
Al uzmem ja i proćitam:

Druže vojniče i brate
Ako me nadješ mrtvoga
U pojasu ima tri dukata ušiveni
Uzmi ti tri dukata i sarani me kao čoveka
Proklet bio ako me mrtvoga ostaviš
Zovem se Dobrosav Tijanić...
"

Je l dosta ova, ili hoćeš još neku!?

Da ne dužim. Sve bi u tvom postu bilo u redu, da me nisi "titulisao": vase blagorodje.

E, to ne smem da ne protumačim po Pravilniku Foruma.
 
Zato su Licko-Krajiski Srbi vec zadnjih sest vekova bili najlojalniji vojnci pre svega Hadzburske monarhije a zatim u Austro-Ugarskoj i dobijali odredjene privilegije od njih vec vekovima, i zato je jako mali broj pobegao i dezertirao iz te vojske 1914 i pikljucio se srpskoj kraljevskoj vojsci Kraljevini Srbije. Dobijali su vise povlastica vekovima od drugih naroda vise nego Hrvati ili Slovenci, i naravno da je Bec ocekivao 100 % njihovu lojanost, dok kod bosanskih Srba vec nije bilo tako. Upravo zato se to i potrvdilo novemrba 1914 u selo Lajkovcu kod Valjeva sa Misicem.
 
Vasa Kazimirović:
http://www.srpsko-nasledje.rs/sr-l/1998/10/article-4.html

Tralala, tralala, Srbija propala

Živko Prodanović, lekar, rezervni sanitetski poručnik koji se po mobilizacijskom rasporedu našao kao Srbin u Zagrebačkom korpusu (u 26. pučko-ustaškoj pukovniji iz Gornjeg Karlovca), ostavio je svedočanstvo trajne vrednosti o oduševljenju hrvatskog građanstva pri ispraćaju puka u rat protiv Srbije. A zatim o tome kako se puk tukao u ratu protiv Srbije i kakvu je pustoš i kakav jad ostavljao za sobom.

"Ceo Karlovac je bio u zanosu od veselja i od sreće", stoji u Prodanovićevom tekstu. "Sad će jednom Vlahe da istrebe. Što Hrvati nisu mogli napred, tome su samo Srbi krivi bili. Zato dole sa Srbijom, klicalo se na sve strane".

Po rečima Prodanovića, "većeg oduševljenja za rat ne beše zacelo ni u Pešti ni u Berlinu. Neka potajna sila sve je slojeve Hrvata dražila i najumerenijim skoro mozak zavrnula. Htelo se po svaku cenu krvi i to najrođenije".

Oficiri pukovnije otvoreno su govorili, da je rat sa Srbima dobro došao. "Jer otkako je Hrvata nije bilo zgodnijega trenutka za našu stvar. Velika Hrvatska može, samo na ruševinama Srbije da se uzdigne, jer velika Srbija i velika Hrvatska ne mogu nikad jedna pored druge postojati. Ili jedne ili druge mora nestati".

Opšte oduševljenje za rat sa Srbijom pojačavali su u Karlovcu vojna muzika i na brzinu sastavljeni vojnički horovi, koji su kao navijeni ponavljali: "Tralala, tralala, Srbija propala..."

Tako kako je bilo u Karlovcu, tako je bilo i u drugim gradovima Hrvatske. Zagreb je pri tom prednjačio u svom oduševljenju za rat protiv Srbije. Grad je, kako kaže Josip Horvat, "u kolovozu 1914. dobio nov ritam, koji udaraše topot četa u štukasto-sivim odorama i sasvim neočekivana pesma:

"Oj, hrvatski hrabri sine,
Prevezi me preko Drine!
Osvećena krv još nije
Ferdinanda i Sofije...

I nikome vidljivo nije bila ta pjesma zazorna. Stanovništvo Zagreba bez razlike staleža, koje je nekoć oduševljeno pljeskalo buntovničkim pjesmama omladine, sad je isto tako oduševljeno pljeskalo vojsci na polasku na bojište. Dapače iz krugova, koji nisu bili frankovački, čule su se oštre riječi protiv Srbije, jer da je ona skrivila rat..."

...

"Kao gladna divljač", piše Prodanović, "razmilela se cela naša pukovnija uzduž i popreko Obrenovca, gotova da pljačka gde šta nađe i da kida, ako joj se što usprotivilo bude... Posle nekoliko časova nije se Obrenovac mogao ni poznati. Sve je bilo razriveno i razbacano... To nije bilo ništa drugo do gadan izliv ratne surovosti... Osim toga i mržnja je uradila svoje, jer što je srpsko bilo, trebalo je u jedan mah da nestane. Tako su učili odgore, tako je radila soldateska..."​
 
Poslednja izmena:
jel može ovaj, imenom i prezimenom:

Živko Prodanović




http://www.srpsko-nasledje.rs/sr-l/1998/10/article-4.html


ima ih još, zanimljiv članak.....

Auh...

18.jpg


Zločini nad civilnim stanovništvom: Borbe u Mačvi i na Kolubari bile su, zapravo, rat Srba i Hrvata; najmasovnije zločine činile su trupe Trinaestog zagrebačkog korpusa

Ovo treba provjeriti!
 
Auh...

18.jpg


Zločini nad civilnim stanovništvom: Borbe u Mačvi i na Kolubari bile su, zapravo, rat Srba i Hrvata; najmasovnije zločine činile su trupe Trinaestog zagrebačkog korpusa

Ovo treba provjeriti!

Posle atentana u Sarajevu, Hrvatska je ustala na noge: Jer, otkao je Hrvata nije bilo zgodnijeg trenutka za ''nasu'' stvar’’-tako se govorilo po hrvatskim gradovima u leto 1914. godine. Zagrebacki korespondent Wiener Zeitung-a je tada pisao: Objavom rata Austro-Ugraske Kraljevini Srbiji, odjednom na ulicama Zagreba se pojavilo na hiljade i hiljade odusevljanih ljudi, gde se osecalo pravo svecano raspolozenje. Austro-Ugraske zastave su visile sa balkona, sa svih strana su se moglo cutu povici: Ziveo nas Kralj Franc Josif! Dolje sa Srbima! Osveta, osveta, osveta…!!
Ovako odusevljeno oko objave rata Kraljevini Srbiji nismo mogli videti niti u Pragu, Sarajevu, Bratislavi, Laibachu, pa cak i u samom Becu ili Budimpesti- pisale su tada becke novine Wiener Zeitung.
Tri dana kasnije nakon objave rata Kraljevini Srbiji, 31 jula 1914. godine, u predgradju Zagreba u Cernomercu u velikoj kasarni iza ‘’Pivovare’’, nadbiskup dr Ante Bauer drzao je vatreni govor vojnicima 13. zagrebackog zbora 42 domobranske jednice mobilisanom na podruciju Hrvatske i Slavonije:
‘’ Hrvati junaci, Bog vas zove u boj-porucije nadbiskup-Hrvati junaci, ljubljeni nas Kralj zove vas u boj…Nasa domovina koji dusmanin prijeti da je komada..Neka sam Bog pobjedu dade vama i srecu oruziju vasem’’.
Posle balgosiljanja vojske i oruzija 13 zagrebacki puk, pod komadnom konjickog Generala Adolfa Frajhnera von Remena, ispracen je iz Zagreba na srpski front. Zagrebacni su sa odusevljenjem ispatrili tu jednicu, okiceni cvecem sa zeljom da bioloski satru Kraljevinu Srbiju i njen narod. Na isti nacin na srpski front je ispraceno ‘’sedam cisto hrvatskih divizija’’, kao to Hrvati sa ushicenjem su tada pisali u knjizi ;;Nasa domovina’’, O ispracaju legija na srpski front, hrvatske novine su pisale:
‘’Bijeli rupcici ushiceno domahuju vojsci, zagrebacke joj gospodjice pred stope im sipaju cvijece, s uzvicima ; Osveta, osveta, dolje Srbi i zivio rat''. No to nece biti setnja kroz Kraljevinu Srbiju, kako su im govorili, i da ce taj rat biti zavrsev za 14 dana i svi se odma ‘’doma’’ vratit', kako su im Austro-Ugarski generali govorili vec njihova grobnica.
U tom vozu spremnon da krene za Kraljevinu Srbiju bio je jedan vojnik iz Zagorja koji se zvao Josip Broz, vodnik u 10.satniji 3. bojne, 25. domobranske zagrebacke pukovnije. 42 hrvatske domobranske divizije 13. zagrebackog zbora.
Da li slucajno ili sticajem cudnih okolnosti Broz se nasao u 3. boju majora Slavka Stancera i Franje Salisa. Njihiove sudbine medjusobno ce se preplitati, dopunjavati i sudarati, ali sto je sigurno svi su tada zajedno kao jedan pevali u tom vozu koji je polako napustao zagrebacki peron: Drinu cemo pregazit’-Srbiju zapalit’’, ne sluteci da mnogo bolje obucena i mnogo bolje trenirane jednice, vec isprobane u tek zavrsenim balkanskim ratovima pod komadnom Vojvode Stepe ih vec uveliko cekaju.. ……
Vojna orgnazicaija AU vojske bila je specificna. U vreme kada je Josip Broz dosao na odsluzenje vojnog roka, oruzana sila AU je bila podeljena na tri celine: Prvo, zajednicka vojska, zvana ‘’carska’’ u kojoj se vojni rok sluzio tri godine. Komandovanje ovih jednica je iskljucivo na nemackom jeziku i potcinjene su zajednickim ministarstvu. Drugu organzizacionu celinu cini landver-domobranstvo koje je podcinjeno austrijskom Ministarstvu zemaljske odbrane I komandovanje je na nemackom jeziku. Trecu celinu cini madjarsko domobranstvo-honved sa komadovanjem na madjarskom i hrvatskom/srpskom. Oba ova domobranstva su podcinjena madjarskom Ministrastvu zemaljske odbrane……

Iz knjge Aleksandra Jovanovica Broz i Hrvati

Samo ono sto nisu bili svesni evo kako su proveli na Ceru mnogi od tih 25,000 sto su ostavili koste na Ceru su bas ti Hrvati sto su pevali Drinu cemo pregaziti-Srbiju zapalit….180,000 Srpskih vojnika vs 250,000 austo-ugarskih oko 25,000 AU vojnika je ostavilo koste, 70,000 zarobljenih oko 10,000 srpskih izginulo….. AU vojska bezi preko Drine da spase zivu glavu, medju njima i Josip Broz.




.
 
Srbija je isprva odbila više Austrougarskih napada.
Treba dodati da su ovde bili strahoviti gubici sa obe strane jer Srbiju tada napada i Bugarska sa leđa.
Austrougarsku su poduprle Nemačke trupe.
Srbija i Crna Gora su poklekle pod nadmoćnim neprijateljem.
Ne htevši da podpišu kapitulaciju Kralj Petar,vlada,skupština,vojska povukli su se pod teškim čak i tragičnim uslovima preko Albanije na Jadransko i Jonsko more1915.

Crna Gora je bila prinuđena da potpiše kapitulaciju i Knjaz Nikola je napustio Crnu Goru.
Srpska vojska je uspela da se reorganizuje i uz pomoć dobrovoljaca sa podrškom zapadnih saveznika otvori Solunski front.

Srbija je u WWI izgubila milion ipo ljudi.
 
Ovde treba napomenuti još jedno herojstvo Crnogorske vojske Mojkovačka bitka.

S malaksavanjem otporne snage srpske armije neprijateljskom pritisku je sve više bila izložena Crna Gora. Austrougarska 3. armija otpočela je 5. januara opšti napad na crnogorsku vojsku. Iako u izuzetno teškom položaju Crna Gora je bila svoje najsjajnije bitke. U sektoru Mojkovca austrougarske trupe su počele napad 5. januara a 6. su prešle u napad svim snagama pa su do kraja dana napravile veći prodor u odbrambrenim položajima Sandžačke vojske. Divizijar serdar Janko Vukotić donosi na Božić 7. januara istorijsku odluku: ne povlačiti se, ne čekati neprijatelja već napasti. U zoru 7. januara napad je otpočeo Uskočki bataljon i odmah za njim Kolašinska brigada. U borbi koja je trajala od zore do sumraka sandžačka vojska ne samo što je odbacila neprijatelja već ga je tako potukla da mu je oduzela svaku ofanzivnu snagu. Time dostignutu granicu između Berana i Andrijevice, u sektoru Mojkovca i na reci Tari držali su sve do 18. januara kada im je naređeno da se predaju. Na Lovćenskom frontu situacija je stajala drugačije: višestruko nadmoćne (u ljudstvu 6:1) austrougarske trupe posle krvave borbe zauzele su Lovćen 11. januara. U celini uzev crnogorska vojska se pokazala dorasla iskušenjima što se ne može reći i za organe vlasti. Odbijajući da naredi povlačenje vojske zajedno sa Srbijancima Kralj je napustio zemlju 19. januara ne ostavivši nikakve instrukcije za dalji rad. Krnja vlada je odlučila da obustavi otpor 20. januara. Tog dana je general Konrad proročki pisao baronu Burijanu da treba računati kao s verovatnim da će Crnogorci povesti gerilsku borbu.


Mojkovačka bitka je vođena od 06.01. do 07.01. 1916. godine u okolini Mojkovca i u njoj je Sandžačka vojska kraljevine Crne Gore uspešno zaustavila austrougarsku ofanzivu,čime je omogućeno povlačenje vojske kraljevine Srbije preko delova kraljevine Crne Gore ka Jadranskom moru,a samim tim i njena kasnija evakuacija na Krf. Vojskom kraljevine Crne Gore je komandovao serdar Janko Vukotić.

 
Poslednja izmena:
istaknuti junak

Janko Vukotić (Čevo, Cetinje 18. februar 1866. - Beograd 4. februar 1927), srpski vojskovođa iz Crne Gore.

Serdar armijski gernaral Janko Vukotić je iz poznate porodice Vukotića iz Čeva, koja je u srodstvu sa kraljevskim domom Dinastija Petrović-Njegoš. Njegov otac serdar Stanko Mašanov Vukotić, sin je Mašana Vukotića i unuk Perka Vukotića. Perko Vukotić imao je i sina Stevana, Mašanovog brata, čiji sin vojvoda Petar Vukotić je otac kraljice Milene Petrović Njegoš, žene kralja Nikole Petrovića Njegoša. Serdar Janko Vukotić bio je bratanac kraljice Milene.

Nakon završene Vojne akademije u Italiji, postepeno se peo hijerarhijskim lestvicama, što je bitno doprinelo njegovom svestranom i sistematskom usavršavanju i sticanju dragocenih iskustava na komandnim i rukovodećim dužnostima.

Brigadir je postao 1902. godine, a 1910. je komandovao Prvom crnogorskom divizijom. Od 1905. je član Državnog ratnog saveta, a punu afirmaciju dostigao je u balkanskim ratovima. U Prvom balkanskom ratu Janko Vukotić komandovao je Istočnim odredom, posebno se istakavši u operacijama u Sandžaku i Metohiji, pa je ubrzo postao načelnik štaba Vrhovne crnogorske komande. U Drugom balkanskom ratu predvodio je Crnogorsku diviziju u okviru Prve srpske armije protiv bugarskih snaga. Crnogorska divizija osvojila je položaje na liniji Pasadžikovo-Kalimanci i uspešno sadejstvovala jedinicama Srpske vojske u Bregalničkoj bici, prihvatajući odlučujuću borbu protiv Bugara. U Prvom svetskom ratu bio je načelnik štaba Vrhovne komande Crnogorske vojske i komandant Hercegovačkog odreda i Sandžačke vojske. Izbijanjem na Jahorinu i Pale jedinice Sandžačke vojske kojom je komandovao serdar Janko i jedinice Užičke vojske ugrozile su bok i pozadinu Austro-Ugara na Drini.

Veliki uspeh Janko Vukotić postigao je u toku povlačenja Srpske vojske preko Crne Gore i Albanije. Tada je Sandžačka vojska u sadejstvu sa snagama Prve srpske armije uspela da održi 500 km dugačak front i u natčovečanskoj borbi kod Mojkovca zaustavi i odbaci neprijateljsku ofanzivu. Jedno vrijeme poslije Mojkovačke bitke, proveo je u zatvoru Boldogason kao zarobljenik.

S obzirom na to da nije imao muškog potomka stasalog za boj, proslavljeni vojskovođa je u sve okršaje uvek, kao najbližeg saradnika, vodio svoju kćerku jedinicu Vasiliju, koja je pre toga završila Institut ruske carske porodice na Cetinju. Od kćerke dvanaest godina bio je mlađi sin je kapetan Vukašin Vukotić, ađutant kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je posle Drugog svetskog rata, živeo u inostranstvu, gde mu je rođen sin Janko Vukotić, koji danas živi u Podgorici.
 

Back
Top