gost 79626
Iskusan
- Poruka
- 5.869
Opšte je poznato da je za uspešnu vezu potreban, između ostalog, kompromis.
Ali gde je granica u pravljenju kompromisa preko koje ne treba da pređemo?
Može da se desi da mi zarad svog komfora tolerišemo nešto i da se posle sve sruči na partnera kad više ne možemo da trpimo neke sitnice koje nam smetaju kod njega (kad mu kažemo da je poslednja kap prelila čašu)…
Ovde bih napravila razliku između kompromisa u vezi sa izborom osobe sa kojom ulazimo u vezu i kompromisa koje pravimo posle, kad mislimo već da smo se odlučili za tog nekog (kada živimo sa nekim, ili smo u braku).
Mnogi će možda reći da kompromisa pri izboru ne treba da bude, ali opet, može da nas zaintrigira neko ko nema neku za nas bitnu karakteristiku, pa se nekako ipak zaljubimo i shvatimo da to što on ima loš ukus za garderobu i filmove ipak nije tako bitno (ili jeste).
Ovde navodim samo jedan običan primer, radi pojednostavljivanja, ali se nadam da ćemo temu produbiti.
Da li će nam neka sitnica koja nam smeta na početku veze još više smetati kad veza izgubi čar novog?
Da li su ljudi sa godinama skloniji kompromisu, misleći da savršenstvo ne postoji, ili su pak još manje spremni na ustupke i traže sve što misle da zaslužuju (budući da su ostvarene, zrele ličnosti)?
Naravno, kad je ljubav prisutna, i kad ima fluida niko ne razmišlja odmah o svim mogućim i nemogućim kompromisima. Možda samo kad treba da donesemo neku odluku vagamo. Uglavnom se pokušava objektivno sagledati veza koja je prošla. Inače bi ulazak u neki odnos bio proračunat i ne bismo govorili o ljubavi, kad bismo se zaista distancirali i ovako sagledavali tek rođenu ljubav.
Ali gde je granica u pravljenju kompromisa preko koje ne treba da pređemo?
Može da se desi da mi zarad svog komfora tolerišemo nešto i da se posle sve sruči na partnera kad više ne možemo da trpimo neke sitnice koje nam smetaju kod njega (kad mu kažemo da je poslednja kap prelila čašu)…
Ovde bih napravila razliku između kompromisa u vezi sa izborom osobe sa kojom ulazimo u vezu i kompromisa koje pravimo posle, kad mislimo već da smo se odlučili za tog nekog (kada živimo sa nekim, ili smo u braku).
Mnogi će možda reći da kompromisa pri izboru ne treba da bude, ali opet, može da nas zaintrigira neko ko nema neku za nas bitnu karakteristiku, pa se nekako ipak zaljubimo i shvatimo da to što on ima loš ukus za garderobu i filmove ipak nije tako bitno (ili jeste).
Ovde navodim samo jedan običan primer, radi pojednostavljivanja, ali se nadam da ćemo temu produbiti.
Da li će nam neka sitnica koja nam smeta na početku veze još više smetati kad veza izgubi čar novog?
Da li su ljudi sa godinama skloniji kompromisu, misleći da savršenstvo ne postoji, ili su pak još manje spremni na ustupke i traže sve što misle da zaslužuju (budući da su ostvarene, zrele ličnosti)?
Naravno, kad je ljubav prisutna, i kad ima fluida niko ne razmišlja odmah o svim mogućim i nemogućim kompromisima. Možda samo kad treba da donesemo neku odluku vagamo. Uglavnom se pokušava objektivno sagledati veza koja je prošla. Inače bi ulazak u neki odnos bio proračunat i ne bismo govorili o ljubavi, kad bismo se zaista distancirali i ovako sagledavali tek rođenu ljubav.