Мистерија Његошевог "Златног Перуна"
28-12-2008, 12:10
Njegošev kliše za zlatni perun
Vladika Danilo 1723. godine bilježi “nota od svieh dugovah što mi je tko dužan asprom” i navodi: 377 mažarija (ungarija), 177 cekina. U noti se pominju razne monete: cekin, groš, mažarija, mletački cekin i libar. Dakle, početkom XVIII vijeka “glavna” zlatna moneta jedno kraće vrijeme je ungarija, uz već odomaćeni mletački cekin. Tako u Crnoj Gori XVIII vijeka mletački cekin postaje obračunska moneta, a sastojao se od 6 groša po 8 lira. U Crnoj Gori se pojavljuju i druge evropske monete, ali se sve preračunavalo u cekine. Tako je talir bio jednak 3 groša, odnosno 2 talira su vrijeđela 1 cekin. I poslije propasti Mletačke Republike 1797. godine, cekin opstaje kao najcjenjeniji novac, izvjesno vrijeme.
Crnogorske finansije se mogu pratiti, od tridesetih godina XIX vijeka, godišnji državni prihod iznosi 60.413 florina. Ovaj prelazak sa cekina na fiorin, kao obračunski novac, bio je uslovljen time što je sada, umjesto Mletačke Republike, Austrija vladala primorjem i bila glavni “uvoznik” crnogorskih roba. U prometu su se nalazile i druge evropske monete, ali u manjoj količini i sve je preračunavano u fiorine.
Vladika Petar II Petrović Njegoš vodi finansijske dokumente u fiorinima i ostavlja sumu od 332.583 fiorina državne ušteđevine. Od tog perioda u Crnoj Gori će važiti austrijski monetarni sistem u fiorinama, a od 1901. godine u krunama. Tako će biti sve do kovanja sopstvenog novca perpera.
PERUN (MIT I ISTINA): Mnogi numizmatičari su bili u prilici da slušaju priče o perunu i to najčešće od ljudi koji su vrlo malo ili nimalo znali o njemu, ali su navodno znali ko ga je posjedovao, pa su ga neki navodno čak i vidjeli. Normalno, i ja sam bivao u takvim situacijama i, to ne samo povodom peruna, već i mnogih drugih starina. Budući da na jednom mjestu nijesam mogao naći sve što je pisano o perunu, pokušao sam da dođem do što više izvora o tom “prvom” crnogorskom novcu. Do prvog konkretnog traga došao sam, tragajući za drugom sličnom temom, to jest sudbinom perpera poslije 1918. Prelistavajući “Zetski glasnik”, u br. 1, od 7. januara za 1933. godinu, našao sam tekst Steva L. Lopičića pod naslovom “Njegošev Zlatni Perun”.
U prvim redovima tog teksta iznesena je tvrdnja o postojanju peruna, pa se kaže: “Godine 1851. Vladika Rade, crnogorski Mitropolit i Gospodar, dao je izraditi kliše za pravljenje simboličnog i od vrijednosti zlatnog novca kome je dao ime “Zlatni Perun”. Po pričanju najboljeg poznavaoca istorije Crne Gore pok. Živka Dragovića, vladika Rade je iskovao prije smrti samo 32 komada ovog novca, koje je razdijelio kao poklon, uspomene radi, svojim najboljim saradnicima i prijateljima u Crnoj Gori i prijateljima u inostranstvu”.
U nastavku autor teksta Stevo L. Lopičić, piše da je 1909. godine bio član komisije za poništavanje klišea do tada izdatih crnogorskih poštanskih maraka. Gospodin Lopičić je u tom periodu bio na mjestu šefa Administrativnog odjeljenja Ministarstva finansija Knjaževine Crne Gore. Klišei poštanskih mraka koje je trebalo poništiti bili su dijelom u “trezorima Glavne državne blagajne, a dijelom, ona najstarija, u riznici Cetinjskog manastira, no kako se među ovim potonjima nalazio i jedan aparat poput decimala, to je on privukao pažnju komisije, te je prethodno kao nepoznata stvar od iste bio ispitan.
Kliše je otisnut u vosku, pa uništen
Na debeloj i teškoj gvozdenoj poluzi od jednog metra dužine, i pola metra širine, zaliven je stajao jedan debeli gvozdeni direk, visok jedan metar na jednom kraju, dok paralelno na drugom kraju stajala su prikovana dva pokretna gvozdena komada koja se pri vrhu spajaju, i na njima prikovana jedna gvozdena obla i izdubljena kapa, te dvije velike oble bronze, koje u vezi sa ovim aparatom stajahu. Na prvom direku stajao je jedan izrađen kliše, a na drugom, u onoj izdubljenoj kapi, o kojoj je riječ, drugi kliše”. Mada ne baš najjasniji, opis je, ipak, jako dragocjen. Mora se uzeti u obzir da je riječ o svjedočenju poslije 24 godine.
Najvažniji dio svjedočenja tek slijedi: “Kako taj kliše nije veće zapremine od današnjeg pola dinara, a na njemu su sva slova bila sitno ispisana, nijesmo mogli slobodnim okom pročitati da znamo šta je taj kliše - te prije negoli ga je kovač čekićem udario radi poništenja, na crkvenom vosku izvadili smo otisak ovog klišea i sa jednog i drugog kraja koji je pokazao ovu sliku - s jedne strane: aždaja u krugu, u sredini natpis Crna Gora i malo niže 1851. godina brojevima označena, sa druge strane vijenac, a pri vrhu istoga ruka koja drži strelicu. U sredini napisano stoji Zlatni Peruna sa naznačenom vrijednosti - brojem 2 i slovima talira”. Na kraju Lopičić konstatuje: “Velika je šteta što se taj kliše nije sačuvao”.
Da li je uzrok klišea bilo neznanje ili slijepo izvršavanje činovničke dužnosti komisije za poništavanje klišea poštanskih maraka, ili sve zajedno, ostaće bez odgovora. Slobodno možemo reći, znatiželja mladog činovnika najzaslužnija je što je makar ostao sačuvan otisak u vosku koji se danas nalazi u “Biljardi” na Cetinju. Na parčetu papira, na kome su otisci klišea u vosku, stoji zabilješka: “Radi uspomene s originala klišea Cetinje 9/V 1909. god. St. L. Lopičić”.
Vrlo je interesantno da je ovaj Lopičićev tekst ostao bez reakcija u tadašnjoj istorijskoj, kulturnoj i naučnoj javnosti, jer kako objasniti da do proljeća 1947. godine, znači narednih 14 godina, niko nije zainteresovan za sudbinu otiska u vosku tog “Njegoševog novca”. Kako piše gospodin Risto Dragićević, maja mjeseca 1947. godine obratio mu se cetinjski penzioner Stevo L. Lopičić i saopštio da posjeduje otiske Njegoševog novca u vosku.
“Moram priznati da sam teško povjerovao u tako srećnu slučajnost, pa sam Lopičića zamolio da mi donese te otiske na pregled. Čim sam ih vidio, uvjerio sam se da potpuno odgovaraju opisu koji je objavio dr Lazo Tomanović 1896. godine, te sam zamolio Lopičića da mi kaže kako je došao do tih otisaka”.
Već je navedeno kako je Lopičić došao do otisaka, a njegova izjava koja se čuva u arhivu Muzeja, ne razlikuje se bitno od njegovog teksta u “Zetskom glasniku” od 7. I 1933. godine. U tekstu Dragićević navodi da je Narodni muzej na Cetinju otkupio otiske zlatnog peruna od Steva L. Lopičića, “dajući penzioneru Lopičiću, uz njegov pristanak, jednu vrlo skromnu nagradu”.
Kako se vidi iz teksta Rista Dragićevića, prvi podaci o “Zlatnom Perunu” odnosno njegovom klišeu objavljeni su još 1896. godine na Cetinju, u knjizi “Petar II Petrović Njegoš kao vladalac” autora Laza Tomanovića.