Također, u srp. pravopisu je Stojan Novaković pisao sudci, trenutci, petci, ...no odustao je zbog više razloga, a prvi je adoracija Vuka. Onda su Srbi otišli u krajnost i počeli pisati pretsednik, istoriski, vedžba, sludžba, gratski, ljutski, ... (Belić i Beogradski stil). Po Brozu iz 1892. Hrvati su pisali kao sada, no u mogućnost, nesustavnu, da se piše metak/metci, jadac/jadci itd.
Onda je Ivšić, da sačuva fonološki pravopis 1942, pedložio manje promjene. Da se piše:
obslužiti, predpotopni, nadkriliti, podpis, odklopiti (ob-, pred-, pod-, nad-, od- ostaju uvije nepromijenjeni)
redak redka (/d/ ostaje nepromijenjeno u deklinaciji)
grebsti, dubsti (/b/ ostaje nepromijenjeno u glagola)
No onda je došao NS 1954. i otčepiti i sl.
Posljednji zahvat u hrv. pravopis je onaj Vijeća za normu, pa je tako poželjno, ali ne i nužno, da se čuvaju t i d
u -dak, -dac,-tak, -tac (predak/predci, jadac/jadci, svitak/svitci, zubatac/zubatci) osim u otac/oci i svetac/sveci.
Kod Srba je Dešić otišao dalje u fonetizaciji i predlagao pisanje načovek (nad-čovek), precednik (pred-sednik),.. ali nije prošlo.
Dakle, kod Hrvata je u uporabi nješto izmijenjeni Brozov pravopis iz 1892., a kod Srba dosta izmijenjeni Belićev iz 1929.
