croatian force dogadjaj iz 1928...verovatno ne znas ni sta se desilo evo objasnjenje.vidis hrvatski nacionalista koji je tad ubijen je optuzio srbina tokom rasprave koji je izjavio "ja sam dao krv za ovu zemlju",a taj vas hrvat je izjavio "koliko kosta ta tvoja krv pa da je naplatimo"i tako je doslo do sukoba jer taj vas nije hteo da povuce rec,a bila je vrlo zlonamerna opaska od strane hrvata.eto tako je pocelo a nez bog mrznje prema hrvatima.
UMORSTVO HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA 1928.
Čim je predsjednik dr. Ninko Perić 20. lipnja 1928. otvorio sjednicu Narodne skupštine, odmah su zastupnici Seljačko-demokratske koalicije prosvjedovali protiv toga, što su radikali Tomo Popović, Joca Selić i Puniša Račić zaprijetili, da će ubiti Stjepana Radića. Naskoro je opet došlo do sukoba između Hrvata i demokratskoga zastupnika vojvode Lune Jovanovića. Lune je Radićevcima prijetio i pozivao ih: >>Priđite k meni, ako smijete!<< Nato je u dvorani nastala silna buka, a Hrvati su vikali: >>Oho! Lune prijeti. To je Čaruga!<<
Nova je buka nastala, kad je Tomo Popović doviknuo Hrvatima: >>Ja se vas ne plašim. Ja ću vam kazati isto, što sam i jučer kazao. Ako vaš vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vrijeđanjem, ja vam jamčim, da će pasti njegova glava! Ja vam, gospodo, to kažem i ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim. Radić je većinu nazvao stokom. A ja mu kažem, da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka!<<
Predsjednik je Popovića radi ove prijetnje kaznio pismenim ukorom. Iza toga je uzeo riječ Puniša Račić, koji je uz ostalo rekao i tu prijetnju: >>Izjavljujem pred vama svima, da nigda srpski interesi, kad ne pucaju puške i topovi, nisu više bili dovedeni u opasnost nego li sada. Gospodo! I kao Srbin i narodni poslanik, kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini, otvoreno kažem, da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva. Ima nekoliko godina, otkad je trebalo, da se naša država konsolidira. Kad je trebao naš narod da iskoristi, što je stekao u ratu svojim junaštvom i vjernošću prema saveznicima, dotle je jedan dio našega naroda upotrebljavao najgore klevete, da smeta sređivanje te izdaje interese našega naroda i ove naše države.<<
Tečajem govora Puniše Račića digla se u dvorani velika graja. Kad je pak dr. Ivan Pernar doviknuo radikalima: >>Opljačkali ste begove!<<, izašao je Puniša Račić iz svoje klupe na desnici, te je pošao na govornicu sučelice Hrvatima. Tu je ruku stavio u džep, gdje je imao revolver, te se okrenuo prema predsjedniku Periću i rekao mu: >>Tražim, g. predsjedniče, da Pernara kaznite. Ako me vi ne zaštitite, sam ću ga kazniti!<<
Na tu prijetnju nastade u dvorani vika. Čuju se prosvjedi pojedinih zastupnika. Ali Račić nastavi s prijetnjom riječima: >>Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će!<<
U tom času izvadi Puniša Račić iz džepa svoj revolver (parabelum). Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima i strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dra Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričeku, na kojega ispali parabelum. Tane pogodi Basaričeka u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnočom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: >>Ha! Tebe sam i tražio!<< I mirno nacilja parabelum na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribičević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribičevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.
Neki su ministri za toga pucanja sagnuli svoje glave pod klupe, jer nisu znali, ne će li na pucnjavu Puniše Račića odgovoriti pucnjavom hrvatski zastupnici. Pod klupe se zaklonila i većina narodnih zastupnika. Kad je prestala pucnjava, prišlo je ranjenicima u pomoć nekoliko zastupnika, koji su po zvanju bili liječnici. Drugi se zastupnici brzim koracima udaljiše iz Narodne skupštine. Ova je krvava drama tako strašno djelovala na sve zastupnike Seljačko-demokratske koalicije, da se činilo, kao da su izgubili dar govora. Naročito Pribičević bio sav uplašen i gotovo shrvan od užasa. Stjepan Radić je neko vrijeme išao sam do hodnika, ali tu je posrnuo i srušio se; zato su ga njegovi drugovi smjestili u automobil, koji ga je odvezao u bolnicu. Onamo su preveženi također Granđa i dr. Pernar.
Basariček je ležao na podu između stenografskoga stola i prvih zastupničkih klupa. Odmah do njega ležao je i Pavle Radić prema malom izlazu, koji u dvorani klupe ljevice rastavlja od klupa desnice. Liječnici su odmah ustanovili, da dru Basaričeku više nema pomoći. On je sav bio u lokvi krvi, koja mu je tekla iz slabina i iz lopatice. Liječnici su doduše stavili zavoje na obje rane, ali se Basariček uslijed gubitka krvi nalazio već u posljednjim trzajima, te je naskoro izdahnuo. Prisutni su govorili: >>Šteta, što je stradao! On je bio i kao političar i kao novinar pošten čovjek!<< Kada su pred Narodnu skupštinu došla ambulantna kola, prenijeli su u kola Pavla Radića, da ga voze u opću državnu bolnicu. Tom se prigodom Pavle Radić osvijestio i otvorio oči, te je slabim samrtničkim glasom rekao: >>Lakše me nosite!<< Ipak niti njemu nije više bilo pomoći, te je već putem do bolnice izdahnuo.
Svi su ministri bili neobično uzbuđeni. Kada su novinari zapitali ministra predsjednika Velju Vukićevića, što li on misli o zločinu Puniše Račića, on je odgovorio: >>To je strašno! Tko može da govori u ovakvim momentima. Sazvao sam hitnu sjednicu vlade<<. Na toj sjednici je vlada odlučila, da se istraga preda sudu, pa da se na državni trošak izvrši sprovod Pavla Radića i dra Đure Basaričeka, kao što i liječenje ranjenih zastupnika: podjedno će vlada Narodnoj skupštini predložiti uzdržavanje obitelji umorenih narodnih zastupnika, jer su svoj život izgubili, vršeći svoju dužnost.
