Igra - sastavi priču

Mika

dream catcher
Moderator
Poruka
23.790
Da malo osvežimo temu...
Pravila ostaju ista
- prethodnik napiše priču i zadaje pet reči
- sledeći sastavlja priču u kojoj će iskoristiti zadate reči iz prethodnog posta, i na kraju zadaje pet reci za sledeći

6ada224ed4053eaab18d9b4d66099106.jpg



Link ka predhodnoj temi:
Tema 'Igra - sastavi priču' https://forum.krstarica.com/threads/igra-sastavi-pricu.93836/
 
Poslednja izmena:
Ovo je poslednja prica sa prethodne teme, dakle, nastavljamo odatle....


"Ната Ли
WD - 40 Moderator
četvrtak u 13:13 - Igra - sastavi priču



Песма
Смисао
Нада
Мир
Словослагач






Застрашујући мир је господарио просторијом. Већ двадесет једну годину он,словослагач,влада словима чврстом и сигурном руком.
А сада испред њега лежи папир који двадесет први дан разара његов мир,растерује сан и поништава смисао свега што је икада урадио.
На папиру је песма, рукописом дечије женским, пенкалом исписана.Не сећа се одакле се створила,изронила из гомиле папира,само га је привукла..позвала.
У мислима је знао напамет сваки зарез,сваки осмех и тон,толико је пута прочитао..Али сложена његовим словима губила је смисао,постајала крута попут параграфа у закону или бесмислена попит брзалице.Понекад је добијала облик загонетке само у песму ону коју је видео читао,запамтио није хтела да се сложи.

Седео је и гледао у папир док се сумрак увлачио и нада да ће успети потпуно ишчезавала.Уздахнуо је дубоко,тешко и обема рукама подигао папир да га погледа још једном боље.Видео је преливање боје из слова,отиске својих прстију и витице писаних слова као да су лелујале пред његовим очима..
Уморно је устао и са папиром у руци пошао да легне и можда дозове сан.

Чист лист папира на тамно браон површини стола,нежна женска рука са сићушним златним прстеном на домалом прсту држи елегантно пенкало и по белини папира исписује... За тебе је....

Пробудио се после тако дуго очекиваног сна.Осећао се одморно и лако.Погледом је потражио папир са песмом..Лежала је на јастуку.
Пажљиво је преместио испод јастука и започео нови дан.


Влати
Власи
Весло
Весело
Виолет
"
 
Poslednja izmena:
Влати
Власи
Весло
Весело
Виолет

Још једно недељно предвечерје. Не могу да дефинишем осећај који ме прожима док посматрам залазак сунца и небо у свим нијансама; од црвене, жуте, наранџасте до тамно виолет. Боје, далеко на небу, испреплитане као власи дуге косе, упетљавале су се једна у другу као прсти леве и десне руке двоје људи који се воле.

Љубав!
Не! Немој сада о томе!

Ово недељно предвечерје, залазак сунца, ветар, који је изнедада стигао ко зна одакле и почео да повија влати траве, пшеницу у цвату из које су весело извиривале црвене распукле булке, и понеки розе цветић на жбуну шипурка уз обод атара под пшеницом.
Права пролећна идила, или боље рећи пејзаж којем не би оделео ни један сликар.
А, таква је војвођанска равница увек с пролећа.
И тај ветар, који се поигравао са влатима пшенице, са овоим недељним мајским предвечерјем, поиграо се мојим жељама, мојим сновима, сањарењима...
Вечерас ми недостаје само једна малена барка, јако весло и само мало, мало снаге да се отиснем и отпловим негде. Било где, само да је далеко, далеко...



Сећања
Осећања
Незаборав
Крај
Године
 
Poslednja izmena od moderatora:
Сећања
Осећања
Незаборав
Крај
Године

Сећања кажеш. Чему сећања Пријатељу ако их само ми видимо, ако су илузија, авет, саблазн од којих се сви плаше.
Сећања вреде ако им се поклонимо. С поштовањем, уважавањем. С осећањем да су достојна свог времена у којем су била Живот, а не пука сећања.
Сећања и осећања, луксуз. Прескуп је то луксуз Пријатељу. Прескуп. Има ли шта теже од крста емпатије, тог скупа осећања који повија рамена до земље. И чему уопште служе и сећања и осећања ? Мислиш, брига некога и за оно чега се сећамо и за оно што осећамо ?
Верујеш, чувамо сећања да заборав на њих не падне. Ех мој Пријатељу, све се заборави. И добро и лоше и вредно и безвредно. Баш све.
Незаборав остаје усамљен као усамљена заспанка изникла испод крошње тамјана. Кад дође крај, дошао је да остане. За навек. Са све заборавом.
Заспанку неће нико ни приметити. Могу проћи године, векови док неко случајно залута поред дрвета тамјана окруженог пустињом и примети мали, дивљи цвет.
И залуд семе споменка сваког пролећа ниче и цвате модрином незаборава, модрином безвремена, залуд. Човек споро памти, али зато брзо заборавља. Очас, Пријатељу, све заборави. Очас.
Памти само што њега окрзне, на секунд заболи. Друго ништа. Баш ништа. Шта ко осећа, ти, или ја, или Петар, Марко, Јанко, чега се сећа, да ли броји године или векове, сузе или бисере, брига некога.
Крај је често добродошао. Није он тако страшан. Најстрашнији је заборав.

Пролеће
Киша
Хладоћа
Улица
Траг
 
Пролеће
Киша
Хладоћа
Улица
Траг

--------


Ово пролеће некако другачије од претходних, или ми се само чини?! Знаш, често заборављам све што је било, све што је прошло. Не знам да ли је било или ми се само чини да је било.
Слабо се сећам киша и да ли их је уопште било неких ранијих пролећа.
Можда је у том забораву спас? Заборављам све, све осим тебе!

Свакодневна киша и хладноћа чине да се моје мисли, као на ролеркостеру, стрмоглављују у суноврат или уздижу до неких висина.
Питају ме да ли сам метеоропата, да ли реагујем на промене времена, а ја се насмејем и кажем:'Ма, нееее, какав метеоропата?!'
И ти знаш да ми нагле временске (не) прилике никада нису сметале.
Ни време, ни људи, ни ситне пословне смицалице, ништа ми није сметало нити ми сада смета, осим недостајања.

Овог пролећа, без обзира на кишу, све стиже у време које му је природа одредила.

У предвечерја шири се мирис багрема. Цветови багрема, једри као гроздови, преплавили су нашу улицу.
И, било би све исто; пролеће, лето, јесен, зима, киша, заласци сунца, мирис багрема. Било би исто класање жита и када булке преплаве поља, биле би исте боје пољског цвећа и мирис покошене траве.
И било би исто када у даљини видим ветрењаче које због благог поветарца уједначеним тепом окрећу своја једра.

Све би било исто да нашом улицом не остаје траг само мојих стопа.

--------------

Бесконачно
Издржати
Прозор
Вече
Светла
 
Beskonačno
Izdrzati
Prozor
Vece
Svetla

Kasno poslijepodne, sunce tone iza gradskih krovova, ali vece jos nije nastupilo i mnogo se ljudi nalazi vani.
Ostavljam grad polako iza sebe dok idem prema jezeru...koraci su mi bavne i teske, noge mi se sporo krecu, za razliku od misle i pitanja u glavi..
Koliko jos?
Koliko mogu izdrzati tugu?
Ne moras, brzo, osmehni se..
Koliko mogu izdrzati srecu?
Ovako skepticna...hm...
Koliko mogu izdrzati sebe?
Ironija....puno.
Koliko mogu izdrzati druge?
Samo...u tisini.
Koliko mogu izdrzati ljubav?
Trebas je i zadrzati.
Koliko se jos trebam smijati?
Koliko beskonacno jos pitanja?
Kako ispasti fina?
Jednako boli, pogled unutra, pogled van...
I na kraju ljutnja. Ne ljuti se, sto se ljutim...to te ja tako....

Dan je bio predivan, i sunce i jezero, sad ce i mesec, i zvezde...sad cu jos malo ja pod tvom prozoru proci...i svetla ce biti upaljena...i pozelecu ti laku noc, a ti i neces znati..


Sundjer
Olovka
Buket
Suludo
Obraz
 
Ne prilazi previše blizu Drži odstojanje .Zbog sebe..Ovoga puta možda neću biti u stanju da izigravam sunđer koji upija u sebe , svoju srž sve te bljuvotine koje imaš da kažeš, da ispljuneš iz svojih žvalavih usta..Stigao si , nasmejan ,namirisan vonjom noći, naceren , zategnutih obraza ......misliš da ti verujem?Držiš u ruci taj ofucani , buđavi buket praznih priča o optimizmu i nekom jadnom sutra koje si pokupio na ulici , po ćoškovima gde prolaznici noću mokre i gde sve zaudara na -ništa.Smrdiš.....
Ne prilazi previše blizu.Drži odstojanje .Zbog kajanja.Mislim da mi samo kontrola ovoga puta nije u nekoj zavidnoj fazi .Suludo bi bilo da posle moram ja da brišem starim krpetinama pod umazan od bala ,od slina i krvi , kada si ih ti zaprljao ..Nemam nameru Nemam nameru..Baci te iskrzale reči kroz prozor , baci svoje jadno postojanje kroz vrata, baci tu njanjavu budućnost ovijenu srećom za imbecile i odlazi , dok sam još uvek čovek ....
Ne prilazi....Ne prilazi....
U ruci mi je olovka kojom treba da ispišem ovaj naš gnjecavi kraj .A ista ta olovka , naoštrena i dovoljno duga -može sasvim lako i iznenadno da završi i na nekom drugom mestu ....U tebi...
Ne mogu danas da odgovaram za svoje postupke.Suviše sam danas luda.



Pas
Ploča
Mostovi
Katatonija
Sluz
 
Poslednja izmena:
Pas
Ploča
Mostovi
Katatonija
Sluz


Gledala sam mu oči i poželela da vrisnem iz sveg glasa. Taj krupni šarplaninac-vučjak u tom trenu je delovao kao da će rastrgnuti sve pred sobom,
sve dok mu ne pogledate oči. U tim očima bilo je sve što nije umeo da kaže. I bol, i neverica i bes što ga ne vodim sa sobom. Taj pogled mi ni danas ne da mira i progoni me onih nekih dana kad ne možeš sebe da ubediš da je gramofonska ploča prekinula pesmu jer eto, igla je izgrebala vinili samo treba da odeš i kupiš nov gramofon, novu ploču i tvoja omiljena muzika će opet biti tu još lepša, jasnija. Samo da kupiš ...
Znaju li ljudi koliko su srećni kad je jedina muka što ne možeš sve da kupiš, dok žale za omiljenom pesmom čiji se zvuk promenio kroz godine i tehničke novotarije, znaju li razliku između ploča od vinila i mermera, između vremena i ...i ...postoji li i kad vreme uokviri mermer...
Pitala sam se i pre susreta sa tim vernim očima, pitam se godinama, pitaću se još ko zna koliko i neću znati odgovor.
Znam samo da psi tuguju, osećaju i pate isto kao i ljudi, neretko i mnogo više. To jedino znam kao što znam da mi je on oprostio što ga tog dana nisam povela sa sobom. On jeste, ali nisam ja sebi oprostila.
Da li da se pravdam stanjem katatonije u kojoj je mozak bio tih dana ? Čime da se opravda sluz na mojim rukama dok sam pokušavala da ga smirim,
sluz koja se slivala sa oštrih sekutića kojima je da je hteo mogao da pregrize ruku i ode sam tamo gde je želeo ? Ničim. Nemam opravdanje za svoju katatoniju. Morala sam reagovati na taj pogled.
I danas, mnogo godina kasnije, sa mnogo porušenih mostova iza sebe, mnoštva zaboravljenih sitnica i krupnica, trenutaka katatonije i pogleda na vreme oivčeno mermerom, te bolne oči žive i gledaju me prepune ljubavi i tuge i podsećaju da ljudima često ne možemo verovati, ali psima možemo.
Ljudi će imati lepu reč, pokoji osmeh, neku suzu kad im zatreba zbog koje ćeš se osećati loše jer i sami ne možete plakati kao oni, ali ljudi će zaboraviti čim se okrenu na drugu stranu. Kupiće sebi novi gramofon, novu ploču, nove sebe...i verovati da su se vremena promenila, da su se i sami promenili.
Ništa se nije promenilo, samo je pakovanje novo. Novo odelo. Novi izumi. Nove generacije. Promene svuda naoko vidljive i velike, a u suštini, nema tu ničeg novog. Ljudi su isti. Samo je poneko, ponegde primetio mermerom uokvireno vreme i obrise katatonije u njemu.
Poneko je upoznao Vreme, išao putem traganja i zaustavljao se nad porušenim mostovima poželevši da kataonija okuje svaki pokret i čulo, da se u njoj sakrije od sećanja, pogleda i prekinutih pesama. Ali život ne pita za želje. Ide, trči, leti...ili uhvatiš korak ili uokviriš vreme katatonijom i praviš se da ne postojiš.
Idem, ali nisam sigurna da postojim. Nisam sigurna koliko je mene ostalo u onim očima, a koliko pošlo za mnom. Nisam brojala ni trenutke ni godine ni korake iza kojih su ostale ruševine raznih mostova. Brojanje ...ima li broj kojim se meri onaj prostor između sad i odmah, između ništa, između između...
Ima li katatonija smisla ako zaledi sve, sve osim sećanja i osećanja koja bi da zaboraviš...

Neon
Telefon
Maramica
Ruže
Trn
 
Neon
Telefon
Maramica
Ruže
Trn

2171. je godina, dan 28. petog mjeseca.

Tačno mjesec dana prije na redovnom pregledu mehanizama mog tijela glavni kontrolni softver izbacio je rezultat da jedan njegov dio ima izmijenjenu funkciju i da mora biti uklonjen. Greška u sistemu je identifikovana. Dobila sam tačna uputstva vezano za ulazak u remodularnu kapsulu. Pisalo je sve i na kraju datum, dan 28. petog mjeseca.

I evo to je taj dan. Ne osjećam ništa. Stežem maramicu čiji krajevi mi se kao trnje ruže zabijaju u dlan. To boli. Neonsko svijetlo se pali, čujem svoj broj i ime i ulazim. Da li ću kad izađem odavde to biti ja? Da li će me moj telefon prepoznati?


Dlan
Pogled
Look me in the heart
Dodir
Badem
 
Dlan
Pogled
Look me in the heart
Dodir
Badem




...Last night we tried to touch,
but we never got close...


Njisem se u ritmu dobro poznate melodije, lagano, zatvorenih ociju, kao da opet ocekujem da osetim tvoj dodir...kunem se da mogu da osetim tvoje dlanove na mom vratu. Obuze me toplina koja se krece od mojih stopala polako se penjuci kroz cijelo tijelo, prozimajuci moje izgorene grudi, pa glasnice, i odjednom eksplodira u meni.

...And it's not in my mind
Can't you look me in the heart...


Shvatam da sam u zacaranom krugu, od kojeg ne mogu izaci. Ne skreci svoj pogled, ne udaljavaj se od mene, ne dozvoli da uzalud otvorim jos jednu vratu koja nikud ne vodi. Ostani uz mene, ako smes, nemam nista drugo...
Ja gorki badem, ti moj ogrtac od secera...

...Remember how good we used to be together
Remember baby, so be tender baby...




stisak
zubi
beleznica
vatra
karamela
 
Dlan
Pogled
Look me in the heart
Dodir
Badem




...Last night we tried to touch,
but we never got close...


Njisem se u ritmu dobro poznate melodije, lagano, zatvorenih ociju, kao da opet ocekujem da osetim tvoj dodir...kunem se da mogu da osetim tvoje dlanove na mom vratu. Obuze me toplina koja se krece od mojih stopala polako se penjuci kroz cijelo tijelo, prozimajuci moje izgorene grudi, pa glasnice, i odjednom eksplodira u meni.

...And it's not in my mind
Can't you look me in the heart...


Shvatam da sam u zacaranom krugu, od kojeg ne mogu izaci. Ne skreci svoj pogled, ne udaljavaj se od mene, ne dozvoli da uzalud otvorim jos jednu vratu koja nikud ne vodi. Ostani uz mene, ako smes, nemam nista drugo...
Ja gorki badem, ti moj ogrtac od secera...

...Remember how good we used to be together
Remember baby, so be tender baby...




stisak
zubi
beleznica
vatra
karamela
Padala je kiša, vreme je bilo loše i za šetnju i za nešto drugo, mali dečak Pera je bio toliko nestrpljiv što ne može da izadje napolje. Od tog uzbudjenja Pera je pojeo punu kesu KARAMELA, od toliko slatkoga zaboleli su ga ZUBI. Rekao je Majci da ga bole zubi, ona ga je morala nekako namamiti da ne misli na bol, zagrlila ga toliko velikim STIDKOM da je jedva disao. Sedeli su zajedno pored VATRE, i grejali se. Majka mu je pričala priče koje je njij pričala njena majka iz jedne stare BELEŽNICE. Od tih priča mali Perica je zaspao, i to čvrstim snom. Majka ga je odnela u krevet i poljubila ga da još bolje spava.

Nervoza,
Pismo,
Potpis,
Bolnica,i
Familija,
 
Nervoza
Pismo
Potpis
Bolnica
Familija

Zašto,kako..? Mnogo pitanja bez odgovora. Tresao sam se od NERVOZE, od nemoći.. Pogledao sam po stoti put u PISMO bez POTPISA ; nije mi govorilo ništa novo. Nekoliko jednostavnih rečenica,a život mi se rušio.
" Ako želiš ponovo da vidiš brata, pošalji mail na donju adresu. Nemoj da pokušavaš da ga pronađeš,nemoj da zoveš policiju. Ti znaš čime se baviš,a i mi to znamo. "
Pre nego što je stiglo pismo,agonija je trajala dva dana. Jednostavno je nestao,iščezao.. Nisam smeo da zovem policiju pa sam obilazio BOLNICE. Bio sam gotovo slomljen i onda to prokleto pismo. Dotuklo me je.
Uvek sam se plašio da bi neko drugi mogao da plati za moje grehove ; to mi je bio najdublji strah. Za sebe se ne plašim i nikad nisam,ali FAMILIJA, moja krv,da pati zbog mene, e to me ubija.
To me ubija,ali još nisam mrtav. A dok sam živ ima i nade. Da.. Krv ponovo počinje da teče,boja mi se vraća u obraze. Metalni zvuk dok metak ulazi u cev tako dobro zvuči. Biće krvi..


Sir
Hristos
Navala
Bulevar
Crna knjiga
 
Sir
Hristos
Navala
Bulevar
Crna knjiga

Švajcarska, prva asocijacija kad neko pomene sir. Ne znam zašto. Ne znam ni zašto bi to bilo bitno.
Sir buđav ili onaj prepun rupa, miševi ne biraju mnogo.
Ne biraju, ali nisu glupi. Ne upadaju lako u nevolje. Prvi navale u beg kad brod tone.
Prvi su tamo gde je bal pod maskama. Prvi na Bulevaru Palih Anđela.
Što se vrtim oko sira, miša, brodoloma, Bulevara, čemu ove reči kad je crna knjiga prazna.
Švajcarska, miŠ, Što. Zanimljivo slovo ovo Š.
Ako zažmurim na jedno oko, skoro pa osmica. Osmica s krunom.
Kraljevstvo. Kraljevna. Žaba. Miš.
Nema smisla pričati priču koju nije umeo ispričati ni Hrist.
Zatvaram crnu knjigu. Da li je crna ? Listovi su nekako previše beli.
Šta je onda crno ? Mastilo ? Anđeli ?
DuŠa. DuŠa je crna.
I nije to nikakva novotarija. Hristos je znao. Znao li je ?
Sir. Švajcarska. Navali narode, još malo pa nestalo.
Još malo i ...Šta i ? Dosta mi je i. I muka mi je. Od sira. Ne volim sir.
Otvaram crnu knjigu. Ne vidim slova. Nema ničega u njoj.
Evo ga ! Š ! ReŠenje je u kruni. U trnju. U siru. U Bulevaru prepunom svetine koja traži krv.
Aplauz. Krv je pala. Crna knjiga je ispisana crvenim slovima.
Š...Šta će Š u ovoj priči ?

Granit
Varvari
Mač
Pravda
Zabluda
 
Granit,
Varvari,
Mač,
Pravda,
Zabluda,

Prosto, danas su došla neka druga vremena, neki drugi ljudi koji su teški kao GRANIT. Prosto nemaš više koga da pitaš na ulici ko bi ti pomogao oko bilo čega. Ljudi su postali okrutni, Postali su i u jednu ruku VARVARI. Zašto kažem Varvari? Zato što, ako pitaš nekog čoveka na ulici postoji veca mogucnost da te izbije ili uvredi nego da ti pomogne. Da nam sada dođe neki junak kao što je Miloš Obilić, da sa svojim MAČEM uvede PRAVDU da gledamo na druge kao braću, da se volimo i poštujemo, bilo bi bolje. U ovoj današnjoj situaciji je mnogo teško proživeti, i još ako se međusobno ne volimo otišlo je sve u propast. Nažalost mnogi ljudi su u ZABLUDI, zato što ne znaju kako da opstanu i da prežive, pa ne znaju gde "udaraju". Nadam se da će sve ovo proći, da ćemo svi mi nekada postati bolji, da postanemo neki bolji ljudi.

Godina,
Pištolj,
Nož,
Dan,
Lov.
 
Godina,
Pištolj,
Nož,
Dan,
Lov.

Leto Gospodnje 1993. Godine koje bi trebalo nekako zaboraviti. Ružne i tužne devedesete. Moglo bi se napisati stotine priča za svaki dan u godini.
Ta, devedeset i treća godina imala je jedan svoj dan, jednu svoju priču, u jednom malom mestu, jedene ne tako hladne zime.
Tog dana izviđačka grupa je krenula na svoj redovan zadatak. Rutinski obilazak prostora koji je bio tačka razdvajanja dve neprijateljske strane. Utvrđivanje položaja i aktivnosti neprijateljske strane. Delovalo je baš tako - rutinski. No kako to biva u životu i bez uslova koji su tada bili, ništa i nikad nije samo rutinski.
Običan dan, kao ovaj danas, s rutinskim aktivnostima, može do kraja završiti kako mu se ćefne. Život je to. I u miru i u ratu, ne dozvoljava opuštanje, ne dozvoljava rutinu. Život ima svoj plan i program.
Tako je bilo i tog dana. Život je imao svoj plan. Grupa koja je otišla u izvidnicu upala je u neprijateljsku zamku. Jedan metak je bio precizan i pogodio je jednog od momaka. Dum-dum metak je poput uragana pokosio telo koje je pod punom opremom imalo samo mogućnost susreta sa zemljom. Drugovi su pokušali da ga izvuku ali je neprijateljska paljba postala sve jača, a on nije moga mnogo da pomogne te im je predložio da ga ostave i vrate se u jedinicu po pomoć. Ako ništa, samo da prežive, pobegnu od smrti koja je disala za vrat. Tako je i bilo. Ostao je sam u zamci, dok su smrskani kuk i oštećena arterija pretili da to bude i poslednji trenutak jednog mladog života. Lov na onesposobljenu žrtvu je počeo. Mogao je da vidi brze pokrete neprijatelja. Brzo je razmišljao. Ceo život mu je prolazio ispred očiju. Pozdravio se u mislima sa onima koje je najviše voleo. No nije odustao. Doneo je odluku. Živ im u ruke neće pasti.
Odbacio je svu suvišnu opremu. To je podrazumevalo i odbacivanje rezervnih šaržera za automat. Njega nije odbacio. Metak je bio u cevi. Spreman.
Više je verovao automatu koji je, onako obliven krvlju prigrlio na grudi dok je puzeći tražio zaklon, nego pištolju ili nožu koje je zadržao za pojasom.
Napor koji je ulagao dok je puzao prema nekom zaštićenom mestu kojeg kao za inat nije bilo, dodatno je povredu činio težom. Krv je isticala preteći da ne ostane ni kap. Gledao je smrt u oči, proverio spremnost automata i pozdravio se sa svetom. Nije bilo straha. Za njega nije bilo vremena. Lica voljenih koja su prolazila mislima brzinom svetlosti i blizina neprijatelja, nisu dozvoljavali predah koji bi doneo strah.
I onda, još jedna nevolja. Još jedna opasnost. Njegova jedinica je bila prinuđena da otvori paljbu na neprijateljske snage, što je značilo da su drugovi uspeli da dođu živi do svojih. Cilj je bio izvući ranjenog druga. Živog ili mrtvog. Osim otvaranja vatre, drugog izbora nije bilo. A time je život ranjenog momka bio u još većoj opasnosti. Ranjen i nemoćan, našao se između dve vatre. Pakao. Smrt je stajala pred njim uspravna i jasna. Gledali su se u oči. Tren je izgledao kao večnost. U jednom momentu je skupio zadnje atome snage i krenuo ka svojima, sve onako pužući, pokušavajući u cik-cak smeru da izbegne još koji metak. Igrao je na sve ili ništa. Neki metak mu je u svakom slučaju, u svakom momentu mogao presuditi. Neprijateljski ili prijateljski. Metak ne zna razliku.
Jedino čega je bio oslobođen, je razmišljanje u kojem trenutku da upotrebi automat. Nije bilo potrebe. Lov je prerastao u odbranu, žrtva je pala u drugi plan.
Znao je da im živ u ruke neće pasti. Ta sigurnost je valjda i dala taj zadnji atom snage da nastavi da puže.
Nije se sećao koliko je bio još udaljen od linije gde je bila njegova jedinica. U jednom momentu je izgubio svest.
Kad se probudio, nalazio se na odelenju intezivne nege. Za ruku ga je držala sestra. Nasmešio se.
Tog leta Gospodnjeg, te godine i tog dana, nije bio njegov dan za umiranje. Tog dana se smrt povukla. Izgledalo je da je život pobedio.
Izgledalo ...

Proplanak
Kosa
Voda
Rusalke
Bosiljak
 
Proplanak
Kosa
Voda
Rusalke
Bosiljak


Noc me, sama po sebi, nije plasila. Ali udruzena sa misli o njoj, dovodila me do takvih ponora, od cijih mi je dubina ponestajalo zraka...
Takva je i ova noc...pomislim, opasno je secati se, ali ne mogu si pomoci...cela kuca mirise na bosiljak, mirise na nju. Kad se setim, svuda je stavljala neko cvece, na balkonu, na prozoru, kraj kreveta, u kuhinji, i u cvece bosiljak, cak je mazala zapesce s etericnim uljem od bosiljka, kazala bi da popravlja raspolozenje i leci od nesanice...
Ja bih tad kazao, da mirise na spagete, i jedino sto osecam je glad, a to mi ne pomaze kod nesanice...nasmejala bi se i istusirala..
Postajala je sve tisa i tisa... kako je uvek bila u nekom svom snu, svom svetu, sad se jos vise povukla u njemu.
Tih dana, smetalo mi je sve, smetao mi njen hod, njen glas dok je tiho pevusila u kuhinji, smetalo mi sto cita, sto je sanjar, smetalo mi kad je zateknem kako pise...cak sam joj jednom uzeo svesku iz ruke i bacio u vodi koju je cuvala za zalivanje cveca..jer temperatura vode je bila bitna oko zalivanja..." Probudi se, nisi vise dete, kvragu, probudi se, niko ne voli cudake" - ja sam vikao, a ona je samo cutala i gledala me tim svojim velikim ocima. Kosa joj je popadala iz pletenice...da je sada ovde, vratio bih je na mestu, seo bi iza nje, ocesljao i ispleo pletenicu...ali nije, nema vise moje Rusalke, da plese u vodi, dok je ja gledam sa proplanku ispred kuce...ja sam je oterao..ja sam je probudio.


Skoljka
Smajli
Ciganka
Vatra
Sitnice
 
Poslednja izmena:
Proplanak
Kosa
Voda
Rusalke
Bosiljak


Noc me, sama po sebi, nije plasila. Ali udruzena sa misli o njoj, dovodila me do takvih ponora, od cijih mi je dubina ponestajalo zraka...
Takva je i ova noc...pomislim, opasno je secati se, ali ne mogu si pomoci...cela kuca mirise na bosiljak, mirise na nju. Kad se setim, svuda je stavljala neko cvece, na balkonu, na prozoru, kraj kreveta, u kuhinji, i u cvece bosiljak, cak je mazala zapesce s etericnim uljem od bosiljka, kazala bi da popravlja raspolozenje i leci od nesanice...
Ja bih tad kazao, da mirise na spagete, i jedino sto osecam je glad, a to mi ne pomaze kod nesanice...nasmejala bi se i istusirala..
Postaja je sve tisa i tisa... kako je uvek bila u nekom svom snu, svom svetu, sad se jos vise povukla u njemu.
Tih dana, smetalo mi je sve, smetao mi njen hod, njen glas dok je tiho pevusila u kuhinji, smetalo mi sto cita, sto je sanjar, smetalo mi kad je zateknem kako pise...cak sam joj jednom uzeo svesku iz ruke i bacio u vodi koju je cuvala za zalivanje cveca..jer temperatura vode je bila bitna oko zalivanja..." Probudi se, nisi vise dete, kvragu, probudi se, niko ne voli cudake" - ja sam vikao, a ona je samo cutala i gledala me tim svojim velikim ocima. Kosa joj je popadala iz pletenice...da je sada ovde, vratio bih je na mestu, seo bi iza nje, ocesljao i ispleo pletenicu...ali nije, nema vise moje Rusalke, da plese u vodi, dok je ja gledam sa proplanku ispred kuce...ja sam je oterao..ja sam je probudio.


Skoljka
Smajli
Ciganka
Vatra
Sitnice

" .ja sam je oterao..ja sam je probudio. " :heart:
 
Сећања
Осећања
Незаборав
Крај
Године

Сећања кажеш. Чему сећања Пријатељу ако их само ми видимо, ако су илузија, авет, саблазн од којих се сви плаше.
Сећања вреде ако им се поклонимо. С поштовањем, уважавањем. С осећањем да су достојна свог времена у којем су била Живот, а не пука сећања.
Сећања и осећања, луксуз. Прескуп је то луксуз Пријатељу. Прескуп. Има ли шта теже од крста емпатије, тог скупа осећања који повија рамена до земље. И чему уопште служе и сећања и осећања ? Мислиш, брига некога и за оно чега се сећамо и за оно што осећамо ?
Верујеш, чувамо сећања да заборав на њих не падне. Ех мој Пријатељу, све се заборави. И добро и лоше и вредно и безвредно. Баш све.
Незаборав остаје усамљен као усамљена заспанка изникла испод крошње тамјана. Кад дође крај, дошао је да остане. За навек. Са све заборавом.
Заспанку неће нико ни приметити. Могу проћи године, векови док неко случајно залута поред дрвета тамјана окруженог пустињом и примети мали, дивљи цвет.
И залуд семе споменка сваког пролећа ниче и цвате модрином незаборава, модрином безвремена, залуд. Човек споро памти, али зато брзо заборавља. Очас, Пријатељу, све заборави. Очас.
Памти само што њега окрзне, на секунд заболи. Друго ништа. Баш ништа. Шта ко осећа, ти, или ја, или Петар, Марко, Јанко, чега се сећа, да ли броји године или векове, сузе или бисере, брига некога.
Крај је често добродошао. Није он тако страшан. Најстрашнији је заборав.

Пролеће
Киша
Хладоћа
Улица
Траг
Prelepo... i tako tačno...
:vzagrljaj: :heart2:
 
Skoljka
Smajli
Ciganka
Vatra
Sitnice

Dan je vreo. Pesak vreo. Svud vrelina. Samo je Ivan ostao hladan. Zagledan u pučinu, među prstima je prevrtao mali sedefni predmet koji se presijavao na suncu. Zamahnuo je snažno rukom i predmet je poleteo kroz vazduh. Ta mala, blistava stvarčica, pala je tamo gde je niko nije očekivao.
Pred noge Zejde, prelepe Ciganke duge, crne kose i najcrnjih očiju koje se mogu zamisliti. Bela put naspram tamne kose i očiju, ničim ne bi odavala njeno poreklo, da joj se oko dugih nogu nije uvijala šarena suknja ispod koje su virila skladna, bosonoga stopala i da dim nedaleko odatle nije odavao prisustvo čergara.
Zejda se bila na kratko odvojila od čerge koja je nedaleko od pučine podigla šatore i uz vatru bila spremna na predah od dugog puta.
Zabacivši kosu na potiljak, otkrile su se linije prelepog, dugog vrata koji bi zaveo svake oči i sagnula se da uzme iz peska mali, svetlucavi predmet.
Poslednji zraci sunca su nestajali iza horizonta, ali noć je bila dovoljno svetla da Zejda jasno prepozna malu, sedefnu školjku koju je dobro poznavala.
Iznenadno bledilo njen ten je učinilo gotovo avetnim. Bila je to školjka koju je ostavila na jastuku svom vereniku Ivanu par meseci pre poslednjeg puta sa čergom.
Nemo i s nevericom je posmatrala svoj otvoren dlan na kom se presijavala mala školjka. Oči su joj zaiskrile i postale još crnje. Suze ? Bes ? Tuga ? Teško bi bilo odrediti šta se krilo na dnu tog crnila.
Stisnula je snažno šaku i topla krv je krenula niz ruku. Nije osećala posekotinu koju je napravio oštar rub školjke na unutrašnjosti dlana. Nije osećala ništa.
Stajala je tako dugo. Iznenada se okrenula, odmakla par metara dalje i čučnuvši, u sitnom pesku nacrtala smajli. Znala je da će Ivan proći tuda i prepoznati sitne korake i taj mali znak prepoznavanja koji su jedno drugom ostavljali na mnogim mestima unaokolo. Zatim je brzim korakom otišla do okeana, zamahnula rukom i školjka je nestala u modrim talasima.
" Neka bude tako, Ivan. Neka bude. " - prošaputala je.
" Da si bar pitao ko je On pre nego si nas osudio na kraj. ali za tebe su pitanja sitnice bez značaja. Sitnice koje nisu vredne tvog vremena, tebe.
I ja sam sitnica, Ivan. Sitnica koja ne troši reči tamo gde ih niko ne čuje. Neka bude tako. Beznačajno i sitno. Kao i mi. Kao ti i ja. " - šaputala je dok su se reči gubile u noć.
Par kilometara dalje Ivan je zadrhtao. I pored vreline osećao je stud. Učinilo mu se da je čuo neki glas u noći. Bili su to samo modri talasi koji su tek ovlaš ljuljajući staklastu površinu vode, pravili jedva čujan šum. Stresao se ni sam ne znajući od čega i tromim korakom krenuo u noć. Kuda...ni on nije bio siguran.


Cvrčak
Avgust
Cesta
Čokolada
Vino
 
Cvrčak
Avgust
Cesta
Čokolada
Vino



-Mozes li mi reci nesto vise o cvrcku? Jedino znam da svira, da je zelen, i da je lenji od mrava..- nasmejala se detinjasto.


- Vidis, bajke nisu uvek istinite. Dok se mlade mrave nalaze u skrovistu i cekaju da budu nahranjene, dotle mladi cvrcak provodi cetiri godine kopajuci zemlju, i jeduci korijenje. Potom, cvrcak ugine krajem leta te stoga ne moze prositi hranu zimi pa je u tome bajka potpuno netacna.
Cvrcak je najuporniji i najglasniji svirac toplih letnih noci, ali nije zelen. Njegova je boja poput kore drveta. Cvrcci se po danu skrivaju medju liscem, njihov moto je "pevati i ne biti vidjen". Samo muzjak cvrcka peva....


Slusala ga je, ali nije cula sta prica. Opijao ju je glasom, kao staro, dobro, ohladjeno vino. Pitala bi ga bilo sta, samo da cuje njegov glas, barsunast i mek, a ipak muzevan. Znala je da voli da prica, da voli da kaze ono sto zna, a ona je volela da ga slusa, gubila se u njegovom glasu. Satima bi gutala njegove price, i nikad joj ne bi dosadile.
Ni sama nije znala zasto, ni kako se to dogodilo, ali volela ga je, volela ga je puno. I kad bi se ljutio, i kad bi je "vukao za rep", i kad je ne bi primecivao.... Dugo je cutala, borila se sa svojim demonima, trazila mu mane, iskusavala tu ljubav, bezala, ljutila se..uzalud..Sada je samo htela da joj dopusti da ga voli, onako kako ona ume, dusom i telom...da ga nasmeje kad je tesko, da ga zagrli kad boli, da bude tu za njega kad niko drugi nije...uzalud. Docekao bi je hladan tus uvek kad bi pokusala da mu se priblizi, prizemljio bi je uvek kad bi pokusala da poleti, probudio bi je uvek kad bi pokusala da sanja...dosao bi samo ponekad, kad bi on to hteo, i tad bi ga ona zadrzavala sto duze, upijala bi njegove reci, divila mu se cuteci, i molila u sebe da potraje...a kad bi otisao, opet bi ga iznova cekala, jer znala je da ce doci. Bolelo je sto nije joj verovao, ali ipak je bio tu, ponekad, i to je bilo nesto.
Ni Avgust joj nije nista olaksavao. Topli nocni vazduh donosio je miris sasusene trave, preko ceste, u obliznjem polju nazirali su se tek obrisi suncokreta..
-Suncokret...ja sam tvoj neotvoren cvet suncokreta, i pratim te kao suncokret Sunce. Ma koliko druge budu dodirnuli tvoji zraci uvek ces biti moje sunce.- pomislila je u sebi.


-....Kada mu u kasno prolece Sunceva svetlost da snagu, cvrcak ima samo tri mjeseca da ucini tri stvari: peva, voli i umre..
Jesi li jos tu?


- M?...Da..jesam jesam.


-Sta radis sada?


-Jedem cokoladu.


- Uvek nesto jedes...idem sada, cujemo se.


-Idi (i vrati mi se brze)..



Olovo
Zeleno
Idea
Smeh
Koža
 
Poslednja izmena:
Olovo
Zeleno
Idea
Smeh
Koža

Obeshrabrujuće je posmatrati ponavljanja. Odsustvo ideja. Uvek i za sve isto. Nije li pomalo dosadno ako nema neko poseban, neko ko nam izaziva sasvim jedinstvene ideje, asocijacije, misli...Sivilo. Lepo je sivo, elegantno. Gotovo savršeno. No lepota bez ideje, bez truna nesavršenstva, malo je monotona. Gubi draž. Doduše, sve je to samo u oku posmatrača, ličnom shvatanju sveta i života. Savršenstva, lepote...
I olovo je sivo, no ne mogu reći da je previše privlačno i elegantno. Evo, i ovaj dim što se širi tu pored mene, i on je siv, ali za razliku od olova ime neke čarolije u njemu. Nekad se u njega uplete i pokoja plavičasta nijansa, potkrade se trag zelene. Zeleno ume da iscrta i naglasi konture i dim više ne biva samo dim.
Može da bude zgodna devojka, markantan lik nekog stranca, ili pak oči koje nas posmatraju ispitivački.
Pogled...osećam kako mi se koža lagano ježi od misli koje mi se vrte dok mi kroz glavu prolaze slike pogleda. Zeleno, plavo, sivo...crno...Čitav spektar boja samo u jednom malenom, nebitnom dimu cigarete. Čitav niz pogleda koji se smenjuju i nestaju kao što su i došli.
Smejem se, uvek to radim kad me iznova i iznova zapljusne talas ponavljanja. Šta drugo. Konačno, smeh je lekovit. Pogotovo onaj na sopstveni račun. Nikom dužan, nikom kriv. Platiš ceh smehom i Bog da te vidi.
I da ugasim ovu cigaretu, postaje jeziv osećaj da me posmatraju nepoznate oči.

Ptice
Nebo
Sunce
Ljubav
Pesma
 


Ptice
Nebo
Sunce
Ljubav
Pesma




Za nju nije bilo ljubavi van njenog shvatanja toga stanja. Ubjeđivanja tu nijesu pomagala; Sunce da si joj dohvatio bilo bi uzalud ako se to nije uklapalo u njenu matricu.

Marta je znala da istih osoba nema na svijetu, da neće naići na nekog ko je kao i ona ali, nije odustajala od svojih stavova i namjera. Nije voljela ni sebe ni druge, koračala je kroz svijet noseći svoje breme, bez želje da bude voljena i da voli, da se razmnožava. Riječ ljubav je smatrala „otužnom i slinavom“ imenicom. Imenica koja znači voljeti drugu osobu, biljku, državu, predmet „nije ništa“, smatrala je ona. Takav čovjek, takva osoba je za nju bila problematična i neshvatljiva. Prezirala je takve ljude i njihovo „ljubavno“ stanje i sve posledice toga stanja. Na kraju, to je samo stanje organizma, hemija. Smatrala je sebe iznad nečeg što je rezultat nagonskih, hemijskih procesa.

Mnogi bi pomislili da Marta nije voljela seks. Naprotiv. Redovno ga je upražnjavala. Za nju je to bila normalna rutina zadovoljavanja nagona kao što je i glad. Stvorila je sistem koji je smatrala besprekornim, tako je mislila.

Nebo je tog dana bilo olovno, ptice su bile na svojim koridorima, ljubitelji ptica su uživali u pjesmi slavuja, Marta je i dalje živjela svoju misiju. Ništa nije nagovještavalo da će naići Goran, nehajno, u prolazu, zakačiti Martinu ruku. Iz ruke ispada novčanik. Goran podiže novčanik. I TRAS! Marta gubi kontrolu. Banalna priča za banalni kraj, kako to u životu biva.

I šta se desilo? Ništa posebno. Nešto što se dešava svakodnevno, opovrgnuta je još jedna teorija. Jedna osoba koja je mislila da je posebna ostaće bez svoje posebnosti.
Sviće još jedan dan.


Rukavica
Drvo
Pas
Biciklo
Klima (rashladni uređaj)​
 
Rukavica
Drvo
Pas
Biciklo
Klima (rashladni uređaj)

Hej, Milojko bre, heeej!
- Čujem šta galamiš.
Vidi, neko bacio rukavice na naše drvo!?
-
Kakvo drvo, tebi se priviđa!
Uzmi naočele i priđi maalo bliže, rukavice vise na našu šlkivu.
- Vidim, ma to je bacio onaj dođoš Sojo, malopre prošao pijan gura biciklo
pojurio ga naš pas. Na nosaču kanapom povezao neku gajbu kao klima,
sigurno da proda u ono, kako se zove, sekundarno staro gvožđe da kupi pivo.:hahaha:

pivo
čačkalica
štuka
dođoš
bubanj
 
pivo
čačkalica
štuka
dođoš
bubanj

Lela, tako joj tepaju, popila je toga dana previše piva. Nije bilo svedoka, ali sretala sam je u prodavnici i pivo je bio nezaobilazni artikl u korpi.
Posle su i klinci ispod prozora komentarisali ; " Opet je cugala, a smeta joj. "
Ne bi njeno cuganje meni bilo ni bitno ni primetno, da se nije tih dana kačila mog života.
Imala je sindrom alergije na došljake. Nije se libila da to pokaže na veoma inspirativne načine.
Jedan od njih je bilo uzimanje pošte iz sandučeta. Drugi skupljanje sveg mogućeg smeća i trpanje u isti.
Presretanje i umilno pozivanje na kafu. Pa sve do pokušaja da upadne samozvana na kafu kod mene.
Izgarala je od znatiželje i sagorela. I tako spaljena, ličeći na prepečenu štuku, napravila je skandal, žaleći se na sve i svašta
i neartikulisano preteći rođakom iz policije.
Bila sam govedo, nije tačno znala koje pasmine i iz čijeg obora, s čije planine, ali joj to nije smetalo.
Kao prljava čačkalica, bačena posle upotrebe, čačkala je i širila zarazu po čitavom kvartu.
Nije joj trebao bubanj, kreštav, iritantan glas bubnjao je kao hiljadu doboša. Neusklađenih, naravno.
Danas ima zabranu prilaska. Krešti i dalje, ali nosi masku, pa ne širi smrad okolo. Eto i one nečemu koriste.
I naučila je nešto - ne kači se sa dođoškom. Možda je divljakuša koju ni sto bubnjeva, ni sto otrovanih čačkalica ne mogu ni ukrotiti ni uništiti.
Iz inata opstaje. Iz inata se smeje. Iz inata ne da na svoje. Ne da. I ne uzima niti remeti tuđe.
Nezgodna divljakuša. Nezgodna mala dođoška.

Zvona
Grožđe
Plavokosa
Jasen
Vetar
 
Zvona
Grožđe
Plavokosa
Vetar​
Jasen



Čitaonica. Luka retko ustaje. Pauza. Pauze obećavaju. Kontakti sa Jasnom su prijatni. Jasna je pušač. Iako Luku nikad nije videla sa cigaretom nudi ga redovno. Luka odbija, redovno. Kako su njegova osećanja rasla tako se i njegov nepušački stav krunio. I eto, danas je zapalio. Prva cigareta, novo iskustvo. Blaga vrtoglavica, gorak ukus u ustima, kašljucanje. Oseća da joj je postao bliži. Sledećeg dana se pojavio sa cigaretama. Osetio se moćnim i odraslim. Kao da je preskočio brucoško doba. „Dobro došao u klub“, mangupski je komentarisala. Izašli su na večeru, pušili, proveli zajedničku noć, zapalili nakon orgazma, nisu spavali. Nikad više Luka nije prestao da puši. Imao je jalovih pokušaja, ali dim cigarete bio je njegov verni pratilac.

Kao i svako drugarstvo i cigareta je štetna. Prijateljstvo više uzme nego što da. Svako druženje odnese deo mene, otkida, nakon određenog vremena ostavlja prazninu. Čisto poznanstvo je maksimum do kojeg pojavu druženja mogu dozvoliti sebi. Ne želim ničiju pomoć, sve probleme rešavam sam, moji su. Ne volim i ne želim "liniju manjeg otpora". Zameraju mi.

Prijateljski odnosi su opasni, otvoreni su za dvosmislenost, nesporazume i sukobe i uvek se loše završe. Zato su formalni odnosi bistri kao izvorska voda; pravila su uklesana kao u kamenu, ne postoji opasnost od nesporazuma i traju zauvek. Moraš da znaš da ja ne volim prijateljske odnose, ali veoma cenim formalne. Uz formalne odnose idu rituali, a tamo gde su rituali ide zemaljski red.“ *

Zvona su zazvonila. Prijateljstvo je narušeno. Pluća zakrčena. Prijateljstva se nekad i raskidaju. Raskid sa cigaretom je bolan. Cigareta se želi, sanja, nedostaje, zove, traži. Bez nje tresu ruke. Za njom se poseže i kad je nemaš. Olovka često završi među zubima. Na ulici primetim svakog ko prođe sa cigaretom, u parku svakog ko sedi i puši, vozače, radnike, prolaznike, domaćice, dame, devojke, decu… Koliko ljudi puši? Svi puše. Patim za cigaretom. Žvaćem kisela zrna grožđa. Prolazi plavokosa držeći cigaretu u ustima dok podiže pantalone i zateže majicu. Bliži se jesen. Prilazim kiosku, u sledećem trenutku drhtavim rukama otvaram kutiju, mirišem sadržaj, udišem miris duvana iz kutije, palim vatru, vučem prvi dim. Tako je prijatno, ispunjena pluća se raduju. Blaga magla ispred očiju. Pušim. Vetar raznosi dim koji odlazi u nebo.

* (Sorentino)


Mrtav​
Hladan
Zadovoljan
Propao
Veseo
 
Poslednja izmena:

Back
Top