Elem....
cudan je danas bio dan....
zavrsila sam knjigu o Gustavu Klimtu....
ja bih to pre nazvala knjigom o Emili Flege...
a onda sam ponesena recima halapljivo pocela da citam "Lovca na zmajeve"...kakva brutalna prica!
Iznervirana i uznemirena ,bacala sam je...nervozno palila cigaretu,hodala po kuci ko ludjakinja..kuvala kafu....
onda ...ponovo je uzimala ...i citala...mrzeci glavnog junaka,njegovu slabost,njegovu izdaju,njegovu potrebu da se prikaze boljim nego sto jeste....i opet bacala...i opet nastavljala...
a najvise me je u stvari mrcvarilo pitanje:kako bih se ja ponela?
u redu...uvek je lako reci,Ne ,ja bih ucinila nesto! Ja ne bih dozvolila....!
ali,u dnu srca....u najvecoj tmini srca...bi li zaista nasla snagu da se oduprem bezumnom strahu?
bi li?
da li bih golih ruku poletela na tri naoruzana decaka koji siluju malog decaka?
ili bih drhtala i cvilela iza coska kao sto je to cinio glavni junak?
da li bih oterala malog decaka iz mog dvorista da me ne podseca na sopstvenu sramotu?
onda sam izasla napolje....