Aljaska
Ja sam bio tamo pre deset godina i umalo nisam ostavio kosti u jednoj pećini, rupi, ni sam ne znam na šta je ličila ta zamka u koju sam upao jednog jutra.
Naime, sa jednom grupom lovaca na tuljane, otišao sam tamo, očaran pričama o lepoti, čistom vazduhu, mirnim jezerima, nedirnutoj prirodi i gomili para koje možemo zaraditi ako nas sreća samo malo posluži. Brod je trebalo da dođe iz Norveške i mi smo morali da ga čekamo u Ankeridžu bar dve nedelje. Imali smo smeštaj u jednom hotelu za ”morske vukove”, lovce na salmone i ostale morske stanovnike. Posle tri dana, u hotel ili, bolje rečeno, u taj zajebani i dosadni smeštaj, došao je neki momak iz Oklahome, mislim da se zvao Geri, da, baš Geri, i ponudio nam je dnevnicu od trista dolara da mu pomognemo desetak dana na izgradnji nekog malog pristaništa u zalivu, 350 milja od Ankeridža. Naravno, tamo se ide avionima i mi, više željni da vidimo šta je to, a i drčni za obećanih 300$ na dan, pristadosmo. Bilo nas je šestorica, a taj Geri reče da ga tamo čeka još petoro ljudi.
Iste večeri sedosmo u avion za dvanaest osoba i krenusmo u taj zaliv gde se gradilo pristanište. Kada smo došli, videli smo da je to pristanište, ili laguna, ili... ni sam ne znam kako ga da nazovem, već gotovo, ali ne sasvim. Bilo je napravljeno pobijanjem nekih sipova u more, a zatim je tu postavljena neka ograda od lima, ispunjena betonom, i prilaz plićaku bio je sprečen, a dubina mora na samom doku bila je dovoljna da pristane poveći ribarski brod. Neko je već sve to uradio i, kako čusmo od onih tipova koje tamo zatekosmo, ta firma je naplatila posao i otišla, ali balvane i neku ogradu, pešački prilaz koji je zadirao u more, nisu uradili do kraja jer više nije bilo para. Spakovali se i otišli. Jadan Geri, išao je čak u Ankeridž da traži radnike i da završi taj preostali posao, jer je takav ugovor napravio sa nekom ribarskom kompanijom koja će to pristanište da koristi i rentira drugim ribarskim brodovima.
Posao je tražio bar dvadesetak dana teškog rada, a Geri i mi smo imali samo deset. Počesmo da ga ucenjujemo i on poveća cenu na 350 $, radi se 10 sati dnevno, a svaki sat više plaća se još 50 $. Nije bilo loše i ja se oduševih pri pomisli da ću kroz deset dana da se vratim u Ankeridž sa, možda, 5000 $ u džepu.
Počeli smo da radimo. Ona petorica bili su verzirani za tu vrstu posla, a mi smo radili kao ludi kako bi se sve to završilo na vreme i kako bismo posle deset dana uhvatili taj norveški brod koji će nas čekati i sa kojim smo imali ugovor. Stanovao sam u nekoj vrsti smeštaja koji nije ličio ni na šator ni na baraku, ali je unutra bilo toplo i krevet je bio udoban. Jeli smo ribu i konzerve sa mesom, a hleb skoro da niko nije ni jeo. Sa mnom je u toj kućici stanovao Andrej, mešavina Irca i Poljakinje, i to vrlo loša mešavina. Bio je uvek pijan, jeo je živu ribu i svakog dana sam očekivao da pogine na poslu, onako pijan i nezgrapan. Međutim, ispostavilo se da se taj čovek mnogo bolje kreće, radi i vidi upravo kad je pijan. I mene tako napusti strah da ću izgubiti cimera u ovoj vukojebini severne Aljaske. Jednog dana, videvši da posao dosta dobro ide i da nije ostalo još mnogo da se radi, Geri nam reče da ćemo se posle dvanaest sati, u podne, odmarati, i da posao nastavljamo sutra. Iskusni profesionalac koji je godinama radio na Aljasci, dobro je znao da hladnoća ispija i da jednog trenutka možemo popadati od iscrpljenosti.
Ja nisam mogao da spavam. Andrej je spavao i cela kućica je smrdela na mešavinu ribe i alkohola, da se jedva moglo disati. Izađoh napolje i reših da malo prošetam. Uzvišica koja je bila na istočnoj strani zatvarala je vidik, i ja reših da se popnem na tu stenu, jedno dve milje udaljenu od gradilišta, i da pogledam okolinu. Poneo sam i mali fotografski aparat. Išao sam nešto zamišljen kroz monotonu i mirnu belu prirodu obale zaliva i polako se peo na onaj greben. Nisam ni primetio da sam se prilično udaljio od ostalih, koji su spavali u svojim kućicama, i tako zamišljen i zaslepljen onom belinom, upadoh u neku rupu. Rupa je bila duboka otprilike sedam do osam metara i ličila je na one zamke koje se kopaju za lov na lavove ili tigrove. Upravo u nešto slično, i to na Aljasci, upao sam i ja, i to bez ikakve potrebe. Prvo, pokušao sam da izađem, praveći neku vrstu stepenica, ali zidovi te proklete rupe nisu bili vertikalni nego kosi, i to prema unutrašnjoj strani. Obrtao sam se i kružio po njoj kao ulovljena zver i, kako je vreme prolazilo, shvatih da sâm ne mogu da uradim ništa. Pokušah da se setim nekog filma, neke knjige, nečije priče u kojoj se možda nešto slično desilo i gde je junak priče uspeo da se spasi. Znao sam da pijani Andi neće ni primetiti da me nema, da će svi ostali tek sutra ujutru ustati iz toplih postelja i početi posao bez velike želje da pitaju gde je Žika. Ko **** Žiku, kada svi pred očima imaju onih 350 $ na dan, naspram čega jedan Žika, koji truli u nekoj rupi, nije vredan razmišljanja niti prekida posla.
Pala je noć. U džepu nađoh samo neki tvrdi keks, koji se, ko zna kako, zatekao tu, i pojedoh ga. Skupljao sam neko suvo korenje i sasušenu travu i pokušavao da založim vatru i ogrejem se. Naravno da me noćas neće ni tražiti i bitno je da se za to vreme ne smrznem, a sutra već možda bude više izgleda za spas.
Uspeo sam da založim vatru, ali je ona više dimila i dim se spuštao na dno one rupe, kao da je hteo da se tu sakrije od vetrova koji će ga gore razneti i uništiti, a ovde, dole, on će lepo, natenane, mene da davi kao neki vazdušni dželat, pun otrova i mržnje. Ugasih vatru i izvadih baterijsku lampu. Upreh je u nebo i videh da baca dobar zrak kroz noć.
Oni iz naselja mogli su da vide zrak baterije samo pod uslovom da pažljivo gledaju u tom pravcu, gde sam ja, na dnu rupe, čučao i još uvek smišljao plan kako da se izvučem. Trčao sam ukrug da se zagrejem, cupkao u mestu, palio upaljač. Bio sam i gladan. Noć je sporo prolazila. Čini mi se da sam malo zadremao, ali se uplaših pri samoj pomisli da se ne smrznem i ustadoh da ponovo trčim ukrug. ***** ti život, iz ovakvih rupa ni tigar ni lav ne mogu da se izbave, a koji ***** ja da radim? Baš nemam šanse.
Već pomišljah kako će se moja majka pitati što se ne javljam, moji drugari će sigurno misliti da pravim veliku lovu na Aljasci, a ja ću ležati mrtav na dnu jedne rupe, samo dve milje daleko od gradilišta i grupe radnika koje boli ***** gde sam ja.
Već se razdanilo. Počeo sam da vičem, ali posle sat vremena primetih da me je od onog prokletog, hladnog vazduha počelo da boli grlo. Moj glas je više ličio na piskanje neke ***** koja svršava nego na vapaj ulovljene zveri. Iz daljine sam čuo poneki udarac i zvuk sa gradilišta. To me obeshrabri. Znači, nisu primetili da me nema i rade svoj posao. Pijani Andi je sigurno zaboravio da ja i postojim.
Pokušah da vičem još jednom, ali je iz mog grla izlazilo samo nešto piskavo. Dan je prolazio, izgubio sam snagu od hladnoće, znao sam da, ako nešto ne pojedem, mogu da se onesvestim, zaspim i nikad se više ne probudim. Počeh da čupam travu i da je žvaćem, ali ubrzo shvatih da je suviše gorka i da će me od nje samo boleti stomak, pa je ispljunuh. U rupu, verovali ili ne, upade jedan zec. Gledao sam ga pravo u oči. On je ubrzano disao, sklupčao se i čekao. Izvini, zeko, ti ili ja! Uzeh jedan kamen i lupih ga po glavi. Nadam se da ga nije bolelo.
Ponovo sam založio vatru, onu istu koju sam ugasio. Sada je dim išao uvis, zbog niskog pritiska vazduha, i ja počeh da pečem svog zeca. Dobro sam ručao i pola zeca ostavio za kasnije. Da li su oni na gradilištu primetili dim, da li su se pitali gde sam?
Sedeo sam u rupi i grejao se na dogoreloj vatri. Ponovo sam zadremao. Probudio sam se, a veče je padalo. Dan izgleda nije bio toliko hladan, a osim nogu koje su mi trnule, sve ostalo je bilo OK. Trčao sam malo ukrug po onoj rupi, a zatim, kad mrak sasvim ovlada, počeh da palim onu bateriju u vis. Uperio bih je u neki niži oblak, nadajući se da će one pijane barabe, pokupljene iz celog sveta i gladne para, primetiti moj nestanak i početi već jednom da tragaju.
Nešto lupi i smulja se u rupu pored mene. Medved, pomislih i naježih se od straha, ali čim osetih miris alkohola i tunjevine, znadoh da je to Andi.
“Ovde je, ovde je!!!”, poče on da viče, uperivši svoju bateriju u mene.
***** ti, mrzeo sam tog ni Poljaka ni Irca, ali mi je sada, tu, na dnu rupe, onako smrdljiv, pijan, sa veselim osmehom na licu, izgledao tako drago, da ga umalo ne zagrlih od sreće. Ostali se okupiše oko rupe i baciše nam konopac.
Dobro sam prošao, mislio sam dok sam po mraku išao prema gradilištu. Svi do jednog su pravili šale na moj račun, a ja se, začudo, nisam nimalo ljutio, jedino mi je bilo žao što sam, za taj dan, izgubio onih 350$. Ali, *******, nije sve u lovi.