u kandzhama turbo-folk sub-kulture smo svi, manje ili vishe, jerbo ti se mozhesh ko lucky girl folirati da ima puno drugih razlichitih mesta a svaki drugi trecji put cjesh ispushiti qrchinu otishavshi na "pop-rock-disco 80-es night", a posle ponocji cjesh da slushash "motore" i "pomeshaj crnu i zlatnu", ko ja shto sam se par puta ispalio.
leka nam od ovoga nema.
ljudi su:
1) teshko navucheni na grand.
2) foliraju se da slushaju "sve" a u stvari najvishe piche grand.
3) yebeno ih zabole ****, kad popljujesh grand, oni skachu ko da si im ospovao mater i brane neka prava "o ukusima se ne raspravlja" (a o neukusima?), "slushaj shta hocjesh, ko te tera to da slushash?" i tako dalje.
4) nisu navucheni na grand, ali su navucheni na isto tako glupavu komercijalnu muziku i robovi su muzichkih industrija.
5) robovi muzichkih pravaca, svejedno kojih. otvorenost i shvatanje muzike i umetnosti uopshte im nije mnogo shiri od grandovaca.
6) procentualno najmanji broj ljudi, medju kojima sam i ja naravno, a kojima je stalo samo do umetnosti i kulture uopshte, kako celokupne tako i samo muzike.
kada vecjina ljudi bude spadala u grupu broj shest, dakle prezirala i odbijala sve shto je kich, shund, teshka komercijala (pravljeno samo da se svidi drugima i tako zaradi pare), shablonski proizvod bilo koje muzichke industrije, onda cje nestati i Grand i Pink i Evrovizija i MTV, a docji cje do eskalacije muzike koja se svira samo po notama duha umetnika, a ne novca, mode, kicha, i slichno.
a to se necje desiti nikad, jer kako reche Heraklit, magarci vishe vole slamu nego zlato.