Otvorila bih svoju knjizaru.
Jos kao klinka sam zamislila do detalja knjizaru sa tapetama, okruglim stolovima od teskog drveta i lusterima, lampama, u kojoj bi se sluzili samo starinski kolaci, caj i dobra kafa u lepim soljicama.
Imala bih deo za decu u boji drveta i od drveta, sa zelenkastim i puderastim detaljima, kartonskim prikazima bajki, mekanim jastucima i niskim policama. Tu bi neka lepa studentkinja citala bajke jedanput nedeljno u polumraku, imala bi vilinsku haljinu i spicastu kapu sa dugackim velom pozadi.
Za odrasle bih takodje jednom nedeljno pustila studente muzike da sviraju, one sto kamce dzeparac na ulici, konobarice bi sve bile studentkinje na po cetiri, pet sati dnevno, ali bi morale da nose crne haljine do kolena i pundjice. Da budu lepe, ne po rodjenju vec po utisku.
Volela bih da mi dolaze bake koje jedu vanilice i citaju magazine, da mi dolaze deca, da mi ne ulaze politicari i politika, da lici na Hedviga, Belog ocnjaka i Letopise Narnije.
Mislim da me ne bi pokrpio milion...jer tu neke zarade nema. Ja bih u tom poslu samo uzivala i gubila novce.
Deset miliona je vec suma koja bi omogucila moj san.