Ajmo malo poezije bre...

Artur Rimbaud
MOJE BOEMSTVO


fantazija
Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
Imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
- Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište,
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
Ja ih osluškivah, pustivši da teče
Mojim čelom rosa - sok što snagom vrca,
Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice
Ranjenih mi cipela - stopu pored srca!
 
U vrtu crveni karanfil cveta,
ne može da usni, ne može da čeka,
samo jednu želju ima:
da što brže, u trenu procveta!


Vidim jedan živi plamen,
njegovo rumenilo miluje vetar,
i on samo jednu želju ima:
da što pre, što brže izgori!


A ti, u mojim venama, u mom srcu,
šta je tvoj san, šta želis ti, ljubavi?
Ne želiš da istekneš u sitnim kapima,
u bujici, u zapenušalim talasima ti bi
da se uludo raspeš i sebe uništiš.

Herman Hese
 
Не зови ме. И без позива
доћи ћу до храма.
Глава ће моја да се савија
к' твојим ногама.

Слушаћу твоје наредбе клете,
послушно чекати.
Ловити тренутке и сусрете
и жељу имати.

Твојих страсти силом покорен,
под игом слаб.
Некад - слуга; некад - вољен;
Али вечно раб.

— Александар Блок
 
  • Voli
Reactions: Tea
Оче наш
син је твој беднији од биља,
страснији него цвет,
несталнији него ветар зоре,
суморнији него море,
и сам, сасвим сам.

— Црњански 🖤
 
Љубим ли те... ил' ме санак вара,
Што те удиљ уза ме дочара;
Љубим ли те... ил' ме душа вара
Што се удиљ с тобом разговара;

Љубим ли те... ил' ме безум гања,
нема вида, немам осећања;
Љубим ли те... ил' љубави није -
Што се грли, то су саме змије;

Љубим ли те... ил' ме и нема,
Или тебе, - нас ниједно нема;
Љубим ли те... или нема света,
нема сунца, ни росе, ни цвета,

Већ све тмина, што је пако меси,
А по тмини витлају се беси,
А међ њима прабесина спава -
Моју љубав у сну измишљава.

Jovan Jovanovic Zmaj
 
Сневај да увидиш да пролазни снови
Још најближе стоје постојаној срећи;
Да не питаш никад – зашто јади ови,
А не који други, а не који трећи.

Љуби, љуби силно, увек истоветан;
У љубави само можеш јасно знати,
Како мало треба да се буде сретан
И сто пута мање да се вечно пати.

И умри да спасеш веровање чисто,
Да си кадгод стао пред истином голом;
И да у животу ниси једно исто –
Једном звао срећом, а други пут болом

Jovan Ducic -Refren
 
Na postelji od sijena
Izgubljen u tvojoj kosi
Ljubim lice koje se rosi

Zbog mene znam...

Koliko sam kriv?
Znat cu dok sam ziv!
Sto te nisam sreo prvi,
kad sam ti u krvi?

Ljubljena moja...

I dodirom pisem moje ime
Po grudima tvojim
I bojim se
Buducnosti se bojim

Bez tebe...

Na postelji od sijena
Rasuta kosa njena
i cetiri zaljubljena oka,
milion vodoskoka

Tuznog srca...

I boli me
Cijepa se tijelo od bola
Cijepa se tacno na pola
Izgubljeno u zanosu
jednog mekog bedra,i njegovog dola

Cijepa do bola...

Sta ce mi novo jutro?
Sta ce mi novi dan?
Kad stigne ono sutra
Ja sam ponovo sam

Sam i nesretan...

U postelju od sijena
Jedna zena snena
Pokopala svoje snove
Pohranila negdje u mene
Sve te silne uspomene

I sjecanja sto bole...

Nikman
 
Само ти умеш да видиш лепоту недоживљеног
тебе не уплаши трава моје косе која тихо прецветава
само ти знаш вредност очију које су виделе
и руку којима теку плаве набрекле реке дана
и усана које су пољубац и осмех горких усана

За том женом као за девојчицом пуном снова
насмеши се благо
свако има своју лепоту
ти знаш лепоту жене која и душом љуби
и увек као први пут, узнемирено девојче
пред пољупцем првим у косу

Ако је помало изгужван хаљетак коже на нама
ако је свака бора успомена једна горка
зар нисмо богатији...

Зар твоје очи, човече, и виде боље од очију младића
зато твоје руке грле нежније од руку
које надмена снага ломи
зато је моме длану љуљашка снова твој сан

Моје су очи огледало вечитог лутања
твоје су очи зрцало судбине коју си понео
и мој је осмех радост коју си тражио дуго
који си немирно чекао и нестрпљиво дочекивао
и испраћао јер није био онај који је у сну бивао

Лепи су пупољци плави у плавом пролећном дану
у плавим жилама руку свако свој живот понеће
лепо је лето, богатије зрењем и бојама
волим те, јесени, ти си моје поновно пролеће.

Mira Aleckovic
 

Добриша Цесарић – У СУТОН

У сутон, када прве звијезде
и прве градске лампе сину,
кад љубавник о драгој сања,
а пијаница о свом вину –

Ја тихо ходам поред кућа
у којима се свјетла пале;
сва зла, и невоље, и сумње
наједном буду посве мале.

И смијешим се у меки сутон,
од запаљених звијезда свечан,
и осјетим дубину свега,
и да је живот вјечан – вјечан.
 
Тек две-три речи смо проговорили
Случајно у вреви гиздавог света,
И већ осећам жар у свакој ми жили,
А мој ум је део твог заносног сплета.

Напољу свиће, дан стиже већ шумно,
А ја још бдим, све више мир свој губим,
Бацам се у ватри и шапћем безумно:
„О како си драга, колико те љубим!“

Kiril Hristov
 
Naći ćeš me tamo gdje ne očekuješ,
između nota pjesme,
između redova emocije.
Naći ćeš me čak i ako to ne želiš,
odjednom ćeš me pronaći,
među ljudima,
ili u osmijehu.
Naći ćeš me na prozorskoj dasci moje melanholije,
Gledaću u nebo
svoj mjesec,
Mazit ću san,
Tvoj vlastiti san.

Angelo De Pascalis
242601997_2951620441754377_3941698945886518351_n.jpg
 
Тражим твој знак међу осталима,
у оштрој и валовитој ријеци жена,
плетенице, очи тек утонуле,
јасне ноге што посрћу пловећи у пјени.

Одједном ми се учини да спазих твоје нокте,
дугуљасте, утекле, нећаке неке трешње,
затим твоја је коса што пролази и чини ми се
да видим како у води твој лик од ломаче гори.

Гледах, али ниједна не имаде куцај твог срца,
свјетло и мрачну глину из шуме коју си донијела,
ниједна није имала твоје малене уши.

Ти си јасна и потпуна и једина међу свима
и тако с тобом идем прелазећи и љубећи
широки Мисисипи женственог ушћа.

Pablo Neruda
Са шпанског превео Звонимир Голоб
 
MOJA LJUBAV
Moja ljubav ima sedam pasa.
Ide ulicom tako, pa vidi
neko napušteno i gladno,
malecko il matoro,
njoj je to sasvim svejedno.
Čak i najružnije! Ona uzima.
Kupa ga, hrani, vodi po veterinarima
pa posle nema sebi da kupi nove cipele.
I kaže – nema veze. A cipela zinula
u jesenji dan.
I nasmeje se tako slatko ko da to nije bitno.
A i nije.
Obuje ponekad dve različite
čarape.
Rukavi joj predugački,
ali voli taj džemper.
Postidi se zbog nekih običnih stvari.
Ne bih se setio da se žene danas
još uvek postide zbog toga…
Pocrveni, pa se smeje ko devojčica.
Sakrije iza vrata pa viri.
Kaže "Neeeeemooooj!"
a sve se smejulji.
Kad voli pesmu,
žmuri dok peva i smeška se.
Pa izmisli lepši tekst,
i prepravi u magiju.
Probudi me u tri ujutru,
da mi "nešto pokaže".
A vidim i sama se probudila
pre deset sekundi.
Čoveče, ona zna da kuva.
Sva jela sveta.
Svira gitaru. Sve pesme sveta.
Samo kaže "A jel znaš sad ovu…?"
Ona tačno zna kad će kiša.
I koliko je sati bez gledanja na sat. (??!)
Kada sam najgori, nepodnošljiv,
zna da samo treba da me zagrli.
"Ne bismo se drugačije razumeli danas."
kaže samo to. MOJU REČENICU!
I ja sam već izlečen.
Ako sam napisao pesmu,
pita me "Ok. Šta to nije u redu danas?"
Zna odakle dolaze.
Ima odličan smisao za humor.
Drži dvadeset i pet ljudi konstantno na smehu,
i ima svoj šou improvizacije pozitivne energije.
Žene je vole! Ne znam šta im radi,
prosto satima posle pričaju (dobro) o njoj.
Sve se ozare. Oči im ovolike!
Smeju se s njom, pa svaka druga kaže:
"E, ovog puta mislim da sam se upiškila."
I onda kažu "Ja mislim da ću vam biti kuma
ako treba… to jest ne ako treba, nego MORA!"
Uspeva nekako da posle sat vremena poznanstva
dobije poziv da noćas prespava kod moje drugarice.
Ima dva citroenčeta. Jedan novi, jedan stari.
Novi kad vozi sve je u redu. Ali kad vozi Spačeka!
Vozi i zakačinje retrovizore automobila
od po 60.000 evra i kaže:
"Ako ima toliko za kola, još 600 nije ništa za njega…
toliko on da za jutarnju kafu… Zašto da stajemo?
Nemamo sad vremena, gužva je na Brankovom…"
ili: "Parkiraj mi ti. Auto mi se nešto ugojio…
Volan se ukrutio."
Ne znam šta je to. Zakopčavam je.
Vezujem joj pertle.
Ušijem joj razdrndano dugme
(koncem pogrešne boje).
Ne voli fotke, ni da se slika.
Kaže "Ne umem da ispadnem Ja.
Ispadne neka druga… Nekad lepša, nekad
neka ružnija."
(Izmišlja(va)!)
Kada nosi haljine,
tih dana se (opet) zaljubim u nju.
Priča i u snu.
Samo se namršti, promrmlja nešto,
pa se (kao i uvek) nasmeši.
Ta devojka zna matematiku.
Razume se u hemiju.
Razume se u karburatorske motore
ali neće da prlja ruke,
samo kaže "Zameni.
To ti je dvogrli Veber.
Ne pravi dobru smešu…
A i bimetal na saugu ti
nije ni za šta,
kompresije na cilindrima proveri…
Imaš na Čuburi jednog
starog majstora…
I vidi ploču dole!
Dihtung ti je riknuo čoveče!
Šta me zajebavaš, vidiš
da ti tu vuče falš vazduh?!
Vidiš da pišti ko Boing na forsažu!
Eto! Sad isprlja ruke, vidi mi nokte!"
a ja pritom samo zinem, ništa mi nije jasno.
Ni šta priča, ni odakle zna!
Posle proverim, kod majstora
– sve istina!
Diploma faksa joj još uvek stoji u rancu,
nije je ni pogledala. Majke mi! Godinama…
Ali joj zato slika sa Kilimandžara
stoji okačena i uramljena na počasnom mestu.
5.890 plus pet, šest metara iz kojih se vratila s posledicama,
(glava joj još uvek u oblacima)
Kaže "Hej ti? Šta ima da se dokazuješ…
Znam ko si. Opusti se malo…"
Dvanaest Japanaca i Japanki, doletelo je za
njen rođendan, a provela je sa njima družeći se
samo jedno popodne u Barseloni.
Opseli grad, vodim ih da slikaju što nas
NATO rokao i Kališ…
Osećam se kao da vodim ekskurziju,
a Džapanezi spikaju engleski bolje od mene
sve samo književne reči bacaju
ja se samo prekrstim kad ih ne razumem.
I oni isto, misle to je običaj.
Jedva čekam da prođe rođus,
da ih potrpam nazad na avion!
I da ostanemo sami.
Sedam pasa, ona i ja.
I kaže mi:
"Nemaš ti pojma srećo,
Ibanez je bolji od Fendera.
Ibanez je muška gitara.
Fender je za sviruckanje…
To sranje bi trebalo samo
da proizvode u rozoj boji…"
Troši samo pare koje zaradi.
Svi je nutkaju, tutkaju,
meni žao da propadnu,
a ona… ne uzima.
Kaže "Imam dovoljno.
Da imam više,
bila bih bezobrazna."
Čak i sedam pasa
to gleda i pretvara u koske
i šnicle i cvile instant.
Nekad se svi okreću za njom.
Zevaju, zinuli, dođe im da im posadim
po pesnicu po sred čeljusti.
A nekad hoda kao zamlata,
spadaju joj pantalone,
u maminom kaputu iz 1976.
sa lizalicom,
debelom ruskom knjigom
u ruci,
i misliš i sam – ova nema
pojma kud je pošla.
Ne zna da se bije.
Nije nešto jaka,
ali ima najopakiji
udarac kolenom ikada.
Pozavideli bi joj u svim
kafanskim tučama na tome.
A kolence malo,
lepo, žensko,
nikad ne bi reko…
Za nju su stvari samo stvari.
Nešto se pocepa,
slomi – nije problem.
Kupićemo drugo.
Sem što ja umem da slomim
uspomenu! Taj sam!
Govedo! Nisam ja za kućnu upotrebu.
Ja sam za s psima
tamo napolju!
Al i drveće bi joj,
čini mi se polomio.
I moram sad da idem.
Ćaskao bih još,
al čekaju me Japanci.
A i sedam pasa je gladno!
Ratko Petrović
 

Prilozi

  • 11401053_884077061689542_4464824284401467189_n.jpg
    11401053_884077061689542_4464824284401467189_n.jpg
    53,9 KB · Pregleda: 1
  • 242147634_1738125603041907_203803221251952535_n.jpg
    242147634_1738125603041907_203803221251952535_n.jpg
    31,3 KB · Pregleda: 1
Poslednja izmena:
VOLIM KAD SI MIRNA'

Volim kad si mirna: kao da si odsutna,
kao da me čuješ izdaleka a moj glas te ne dotiče.
Čini se kao da su ti oči otrčale
i izgleda kao da ti je poljubac zapečatio usta.

Kao što su sve stvari ispunjene mojom dušom
izlaziš iz stvari, ispunjena mojom dušom.
Ti si poput moje duše, leptir sna,
i ti si poput reči Melanholija.

Volim kad miruješ, i činiš se daleko.
Čini se kao da kukaš, leptir guguće poput goluba.
I čuješ me izdaleka, a moj glas ti ne dopire:
Dozvoli mi da i dalje budem u tvojoj tišini.

I dozvoli mi da razgovaram sa tobom tvojom tišinom
koja svetli poput lampe, jednostavna poput prstena.
Ti si poput noći sa svojom tišinom i konstalacijama.
Tvoja tišina je kao zvezda, tako udaljena i iskrena.

Volim da budeš mirna: kao da si odsutna,
daleka i puna tuge kao da si umrla.
Tada je dovoljna samo jedna reč, jedan osmeh.
I srećan sam, srećan što to nije istina.

Pablo Neruda
 
Nikad ne kažeš reč koju bi trebalo
Gradinar 35.
Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
Nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.
Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
Nikada ne uzimaš što bi trebalo.
Tagore
 
Za vreme nesanice
San me neće, zamro zrak;
Svuda mračno i svud sneno.
Sem što istim ritmom eno
moj časovnik bije drag,
Parke žensko sve tepanje
noći snene trepetanje,
i života mišji trag...
Kakav mi to šalješ znak?
Šta ti mučni šapat znači?
Prekor ili ljutnju zrači
što proćerdah danak blag?
Šta od mene očekuješ?
Zoveš ili prorokuješ?
Hoću da te shvatim,
znam, hoću smisla da ti dam...
Aleksandar Puškin
242296017_1739224122932055_5061744757508339254_n.jpg
 
Ona stoji na mojim očnim kapcima
I njene kose zamršene su u mojima,
Njeno telo ima oblik mojih ruku,
Ona je boje mojih očiju,
Ona se utapa u moju senku
Kao kamen u nebo.
Ona ima uvek otvorene oči
I ne dopušta mi da spavam.
Njeni snovi pri punoj svetlosti
Mogu sunce da ispare,
Zbog njih se smejem,plačem i smejem,
Govorim, a ništa ne kazujem.
Pol Elijar
💙


242136029_1738056543048813_4167734621140420155_n.jpg
 
Две руже
Једна је ружа мирисала.
О, како заносно!
О, како страсно!
Друга је само уздисала,
песме писала
и силно патила.
За ким?
То сваком би јасно.
И мирис беше заноснији
из дана у дан.
И свет се опи,
опи сасвим.

А ружа она што уздисаше,
и све тужније песме писаше,
копнила већ је
од жеље за њим.
И мирис неста једнога дана,
латице свенуше,
нестаде чар.
И ружа она уздахну сетно,
још само једном,
погледа упртог у недогледно:
јер само тамо можда ће бити,
кад већ на овом свету не беху -
и те две руже срећан пар.

Виолета Милићевић
3b4fa68ea6c287b7f959b7a83d832de2.jpg
 
I kada te život bolno razočara,
i kada prestanu i želje i snovi:
ono što nam vrati jedna suza stara,
vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo s puno vere neme,
kroz sve dane dugih stradanja i mena:
čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme,
kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom i nenadno,
našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
kada je sve naše, sve što osećamo.

Jovan Dučić
 
Не љути се на реч

Не љути се на реч без душе,
од судбе моје она зависи.
Усне ми се наједном осуше
од једне само на тебе мисли.

Одговарајућ данак ти дајем.
Живот који о милости виси.
Дисање у мени сместа застаје
од једне само на тебе мисли.

Није мука што вихор врт ми узе,
што су ме сукоби душе стисли.
Али очи ми застиру сузе
од једне само на тебе мисли.


Марија Петрових
(Препевала Десанка Максимовић)
 
Mirna pesma

U zenice me neprestano gleda:
Šta traži u mojim očima ta žena?
Sjaj magijski nekog sunca koje seda –
Jednu drugu ženu i druga vremena?

Jer zaljubljen pogled žene dobro vidi
U očima našim, kroz sivu dubinu,
Sve tragove kojim neprijatelj minu,
I njegov sen kao tamni sen na hridi.

Dugo sja na oku tugom večno mladom
Lik žene što ga je očarala jednom;
Zato jedna žena zna kad pođe kradom
Pogled za odbeglom i za nedoglednom.

Od prošlosti je duša napravljena;
Slike su po cveću zrak sunca od juče;
Od svačega je pala neka sena;
I usahle reke i sad negde huče.

A naše ljubavi što su davno pale,
Kao pobijena jata na pô puta,
Još žive životom svog prvog minuta
U očima što su nekad rasplakale.

J. Ducic
 
Срео сам вас – све је било
У мртвом срцу опет живо
Сећање кад све се златило
А срцу топло неизрециво.

Као кад позних јесени
У неки дан, понеки час
Одједном пролеће зазелени
И затрепери све око нас

Сав духом обавијен тако
Тих година духовне пуноће
И заборављене радости лако
Лепоту лица гледах из самоће

Како после вековне муке
Да погледам вас у овом сну
Јер сад у вама чујем звуке
Као да никад не бејах на дну

Сад ни сећања немам више
Сад ми живот почиње поново
Очарана вама душа опет дише
Јер у њој је љубав ово.

Fjodor Tjutcev
▪
С руског препевао Анђелко Заблаћански
(из књиге Од Пушкина до Капустина, 2019)
 
Jozo Krajinović - Vrtlog života

Nemam više suza, nemam više slave
nemam više ništa, što mi život znači
ostao sam prazan kao šuplja tikva
pustih se niz vodu da me nose vali.

Uzrujale misli ostale su same
i vjetar što puše ničemu ne služi,
jer lišće je odavno napustilo grane
uzalud se trudi da mi vrati misli.

Tišina je prazna uzalud se trudi
svi ti davni zvuci postali su tiši,
tražio sam mir u dalekoj luci
našao sam nemir koji dušu muči

Polako se gasi smisao života
umoran od puta koji dugo traje,
čekanje je čežnja koja nadu budi
da će biti bolje ako kraće traje.

Litice su strme zato moraš pazit'
gdje možeš da staneš u hodu života,
jedna mala greška u ponor te baci
i nosi te rijeka preko svskog plota.

Nebo je daleko kad sa zemlje gledaš
još su dalje misli koje tebi vode,
odlaze od mene kao nabujala rijeka
al' nikada nazad da se tvojim spoje.
 
У кући никог бити неће,
Сем зимски сумрак што
Завесе отвара, покреће
И седа мирно за сто.

Само мокре грудве беле,
Брзи погледи на мах,
Кровови и снег ноћи целе
И никог више, чујем свој дах.

И опет слике све од иња
Врате ми тугу лако,
Што целе године у мени тиња,
Али је зима продуби јако.

Опет боли кô и увек,
Ни вино да лечи не може.
У прозору крст је лек,
Да ову жудњу утоли, Боже.

Али ненадано на драперју
Сумње ће у трену да нестану,
Ти корачаш ка мом безверју
Ући ћеш, ући у новом дану!

Појавићеш се на вратима
Сва у белом, сва непомична,
Сва у белом, белом кô зима,
У ствари, пахуљама врло слична.

• С руског превео Анђелко Заблаћански
(Из књиге Од Пушкина до Капустина, 2019)


https://www.poezijasustine.rs/search/label/Борис Пастернак?max-results=6
 

Back
Top