e sad,owo se sve desilo jednom dawno u dalekim prashumama saudijske arabije,tj juche na nowom groblju
Bio ja na nekoj sahrani,onako,saswim newazhnoj,totalno mi je van uma bila sva ta patnja,udovica koja je sa svojix 1502 god bila glasnija nego ja kada igram fudbal,ucveljena tjerka koja bi i sama mogla polako da ide za grob,neki unutzi,kojima je sve to bilo josh dosadnije iako su imali po 16-17 dina,nisu infanti.Tjale i kewa takodje izgledaju kao da bash nisu radosni shto su tu...i shta ja tu sad radim...shutiram klupitzu i chekam sledetju poruq od simpatije...'ugaaasi zvono barem!' kazhe prepametni tjale 'to je sahrana,trebash poshtovati choveka' Ja mu odgovaram ' tjale,i ti bi najradije otero owo u 3 lepe' a on ' aj idi pishi poruke svoje...' bzveze totalno...i sad mislim...ne zasluzhujem tu njegowu zemlju na kojojo uprawo stojim...on ****** umro chovek...imao je ceo zhivot...79 dina napunio...Kad malo razmislish...tvoj zhivot...rodish se...rastesh...idesh u shkolu...imash devojq...radish...dobijesh unuke...sve je to tebi posebno jer je tvoje...I tvoja sahrana je tebi posebna...a ja stojim na njegovom grobu pun neposhtovanja pitajutji se 'kada tje vishe owa slawenka da odgovori...' ne razmishljajutji o liku...delu tog choveka...I zamishljam kako sam ja umro...celu scenu...sahrana,plachu ljudi,onako nekako utzveljeni...i sad tu stoji jedan mali infant kao ja i razmishlja o nechemu totalno levome...shta njega bole ***** shto se moj zhivot zavrshio...'kako je vrutje...' ' all smara owaj pop'' 'boli me qratz za tog chilca shto je umro...' a to moj zhivot...mislim kako ljudi jedni druge nipodishtavaju,chak i oni koji najvishe nisu sebichni u zhivotu tje se smoriti na tudjoj sahrani...mislim na sahrani osobe koju oni ne znaju...shto nema nikakvog smisla...isto tako bi i njixova sahrana bila smorena za nekog drugog...shto ne bi smelo da bude...ljudi su previshe samozhivi...
A sada zamishljam zhivot jednog sluzhbenika u propaloj firmi,koji radi propali posao,sa propalim prijateljima pije propalu kafu i ima propalu zhenu koja mu je rodila propalu detzu i zhivi propali zhivot...nedeljom gleda 'utisak nedelje' shto ispunjava njegovo srce nechim novim,sretjnim,promenom od dosadne svakodnevice...i umre...dodje do penzije,6 iljada bednih dingera i umre...nikog netje ni boleti *****...sin uzo pare zapalio na kipar,tjerka se preudala otishla u USA,zhena skochila pod tramvaj...niko za to nikad netje saznati,jer se sve to desilo u propaloj Srbiji...nikoga netje biti briga...i na njegovoj sahrani tje se natji neko dete koje tje jedwa chekati da ode kutji i igra canter...Pa tje i to dete umreti posle 80 god...i mozhda tje sa neba gledati pa misliti 'gle owo malo dete , nema poshtovanja za moju sahranu...' A Bog mu nishta netje retji...Nego pomislim ja...vratimo se 2 generacije...umro Pantelija...tj chovek sa propalim zhivotom...a gledajte neke ljude...Bil Gejts,Dzesika Simpson...zhive zhivot bogatstva i sretje...dobro,imaju i oni probleme,blax blax...ali pogledajte nasheg propalog...sin mu nije doshao na sahranu...Ne razumem zhivotni ciklus...
Bio ja na nekoj sahrani,onako,saswim newazhnoj,totalno mi je van uma bila sva ta patnja,udovica koja je sa svojix 1502 god bila glasnija nego ja kada igram fudbal,ucveljena tjerka koja bi i sama mogla polako da ide za grob,neki unutzi,kojima je sve to bilo josh dosadnije iako su imali po 16-17 dina,nisu infanti.Tjale i kewa takodje izgledaju kao da bash nisu radosni shto su tu...i shta ja tu sad radim...shutiram klupitzu i chekam sledetju poruq od simpatije...'ugaaasi zvono barem!' kazhe prepametni tjale 'to je sahrana,trebash poshtovati choveka' Ja mu odgovaram ' tjale,i ti bi najradije otero owo u 3 lepe' a on ' aj idi pishi poruke svoje...' bzveze totalno...i sad mislim...ne zasluzhujem tu njegowu zemlju na kojojo uprawo stojim...on ****** umro chovek...imao je ceo zhivot...79 dina napunio...Kad malo razmislish...tvoj zhivot...rodish se...rastesh...idesh u shkolu...imash devojq...radish...dobijesh unuke...sve je to tebi posebno jer je tvoje...I tvoja sahrana je tebi posebna...a ja stojim na njegovom grobu pun neposhtovanja pitajutji se 'kada tje vishe owa slawenka da odgovori...' ne razmishljajutji o liku...delu tog choveka...I zamishljam kako sam ja umro...celu scenu...sahrana,plachu ljudi,onako nekako utzveljeni...i sad tu stoji jedan mali infant kao ja i razmishlja o nechemu totalno levome...shta njega bole ***** shto se moj zhivot zavrshio...'kako je vrutje...' ' all smara owaj pop'' 'boli me qratz za tog chilca shto je umro...' a to moj zhivot...mislim kako ljudi jedni druge nipodishtavaju,chak i oni koji najvishe nisu sebichni u zhivotu tje se smoriti na tudjoj sahrani...mislim na sahrani osobe koju oni ne znaju...shto nema nikakvog smisla...isto tako bi i njixova sahrana bila smorena za nekog drugog...shto ne bi smelo da bude...ljudi su previshe samozhivi...
A sada zamishljam zhivot jednog sluzhbenika u propaloj firmi,koji radi propali posao,sa propalim prijateljima pije propalu kafu i ima propalu zhenu koja mu je rodila propalu detzu i zhivi propali zhivot...nedeljom gleda 'utisak nedelje' shto ispunjava njegovo srce nechim novim,sretjnim,promenom od dosadne svakodnevice...i umre...dodje do penzije,6 iljada bednih dingera i umre...nikog netje ni boleti *****...sin uzo pare zapalio na kipar,tjerka se preudala otishla u USA,zhena skochila pod tramvaj...niko za to nikad netje saznati,jer se sve to desilo u propaloj Srbiji...nikoga netje biti briga...i na njegovoj sahrani tje se natji neko dete koje tje jedwa chekati da ode kutji i igra canter...Pa tje i to dete umreti posle 80 god...i mozhda tje sa neba gledati pa misliti 'gle owo malo dete , nema poshtovanja za moju sahranu...' A Bog mu nishta netje retji...Nego pomislim ja...vratimo se 2 generacije...umro Pantelija...tj chovek sa propalim zhivotom...a gledajte neke ljude...Bil Gejts,Dzesika Simpson...zhive zhivot bogatstva i sretje...dobro,imaju i oni probleme,blax blax...ali pogledajte nasheg propalog...sin mu nije doshao na sahranu...Ne razumem zhivotni ciklus...