Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
KAMENA USPAVANKA

Uspavajte se gde ste zatečeni
Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
Vi ruke po travi, vi usta u seni,
Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,

Zarastite u plav san kameni
Vi živi, vi sutra ubijeni,
Vi crne vode u beličastoj peni
I mostovi nad prazno izvijeni,

Zaustavi se biljko i ne veni:
Uspavajte se, ko kamen, nevini,
Uspavajte se tužni, umoreni.

Poslednja ptico: mom liku se okreni
Izgovori tiho ovo ime
I onda se u vazduhu skameni.

Stevan Raičković
 
Za sve ćeš platiti

Za sve ćeš platiti.
Najviše ćeš platiti za svoje rođenje.
Jata podrugljivih ptica pratit će te
kroz život.
U trenutku mira
i u trenutku nemira
spuštat će se na tvoje grudi.
Tražit će plaću.
I ti ćeš davati i davati.
Ali spasa neće biti nikad.
Jer nigdje nema oprosta.
Nigdje nema spasa za čovjeka.
U sebi nemaš vrijednosti
kojom bi platio
I sâm si plaća za sve.


Dane Zajc
 
Susret

Propesacio sam ogoljelu goru
i stigao do pokrajine
svojih mrtvih obraza.
(Put koji je bio dug.
Ja tako sam.)

Gledao sam svoja lica,
mrtva na bjelu kamenju.
Kisa ih je izbrazdala.
Podne je otkrivalo njihove bijele zube.
Gledao sam ih.
Gusterice su se razbjezale
u stotinu mojih ustiju.
Preplasene od moga ostra pogleda.

Bili su ogoljeli obrazi
s oderanom kozom.
(Put je bio dug,
ja tako sam.)

Uskrsnuli su moji istrunuli likovi.
Mrtvi su uskrsnuli.
Izbicevani.Isrkani
od hladnoce i ticala noci,
s bodezima sunca pribijeni
na gomilu kamenja.
Puni gusterica
i bezimenih zivotinjica
koje su tumarale po njihovim kostima.
Uskrsnuli su s mrtvim obrazima.

Umro si,rekli su
zuti obrazi.
Tisucu si puta mrtav,
sricali su dugi zuti zubi
na groblju pod golim stegnima gore.

A ja sam isao naprijed.
Put je dug,bit cu tako sam.
Poci cu kroz ledenu goru.

Dane Zajc​
 
"Arapska pjesma rodila se u pustinji. Francuz je propjevao zbog žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva na komandu, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od straha. Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se jedino ne boje pjesnici (...) U pustinjama čovjek je propjevao da ne poludi. Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama

Zuko Dzumhur
 
MISAO O TEBI

Imam misao o tebi i nosim je na dlanu.
U svakoj njenoj kapi tvoja kosa sjaji.
Imam poljupce mesečine za tebe.
Svaki njen zrak moj je dodir u tebi.
Tvoje meko telo imam u sebi
i nad nebom tvoje bistre oči imam,
a za česte šetnje sto ih ispod duge nosim
u večnom trajanju poljubaca te imam.

Znam da se jasan miris tobom prostire
i postelju našu u mlade noći pretvara.
Redom uzdahe na usnama imam
i zajedno s njima čekam obrise tvojih.
jer me ljubavnim danima dozivaš,
trčiš i grliš suncem svoga pogleda.
Volim te, jer moj osmeh u sebi čuvaš
i ponosno u sebi snivam, gde te imam.

Trebam te, jer moje strahove rasteruješ
i carstvom mog nemirnog bića traješ.
Žudim za tobom i žudnjom prekrivam obraze,
vrhom tvojih grudi dolazim i u njih uranjam,
prstima te stižem u seni predivnog poprsja
i pučinom tvoje puti razvlačim svoja milovanja.
Imam te i pod gorjem i u utočištu valova,
svugde te imam i u svemu nalazim.

Predivna moja ljubavi imam te još i više,
jer me tvoja ljubav obuzela, pa me ima,
imam to blaženstvo u kojem tebi pripadam.
Ljubavi moja jedina, ljubim te još jače
i poljupcima u sebi zauvek te želim imati,
imati i čuvati i u nježnim uzdasima nositi,
s tobom po nebeskom plavetnilu ljubav voditi
i u tom zvezdanom beskraju u tebi uživati.

Zal Kopp
 
ČEZNEM
Čeznem da ti kažem najdublje reči
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem
tajnu svoju sali.
Olako uzimam bol svoj,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da ti kažem najvernije reči
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu,
i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči
što imam za te; ali se ne usuđujem,
strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, beojeći se
da nećeš nikada saznati šta je bol.


Čeznem da sedim mirno pored tebe;
ali se ne usuđujem; jer bi mi inače
srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako,
i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući
da bi ti to mogla učiniti.


Čeznem da te ostavim zauvek;
ali se ne usuđujem, strahujući da bi
mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosito dižem glavu
i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju
čine da je bol večito svež.

Tagore
 
Достојевски

Уза зид,стрељачки строј на готовс
онда је помилован.
А шта да су стрељали Достојевског
прије него што је написао све то?
Претпостављам да не би било важно,
не директно.
Постоје милијарде људи који
га никад нису читали
и никад неће.
Али кад сам био млад,
знам да ме извукао из фабрика
поред курви
дизао ме високо кроз ноћ
и смјештао ме
на боље мјесто.
Чак и кад сам пијанчио за шанком
са осталим пропалицама
било ми је драго
што је Достојевски помилован,
јер је то и мени дало
неку врсту помиловања,
дозволило ми да гледам право у та
ужегла лица
у мом свету.
Док смрт упире свој прст
чврсто сам се држао
неокаљани пијанац
дјелићи смрадни мрак
са мојом браћом.

Буковски
 
Robert Desnos.....U NOCI

Uvuci se u tvoju senku
skriven u noci.
Pratiti tvoj hod
tvoju sen na prozoru.
Ta senka u oknu si ti, to nije druga, to si ti
Ne otvaraj taj prozor iza cijih zavesa se kreces
Zatvori oci.
Hteo bih ti zatvoriti usnama svojim
Ali se prozor otvara i vetar
vetar cudno njise plamen
i zastavu
uvija svoje bekstvo svojim ogrtacem
Prozor se otvara to nisi ti
Znao sam.
 
Ljubav i bol, Tamničareva pesma - Žak Prever

Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih dojki izvajanih ljubavlju
 
Besane noci-Treca noc

Stavi mi tvoju glavu na rame,jadna moja muzo! Na tvom lepom čelu vidim te ovlašne setne crte,pri povijanju tvog vrata taj umorni,bolesni pokret i takodje sam u stanju da čitam tu nežnu,nežnu igru žila tvojih jasnih,belih slepoočnica.
Hodi,plači samo!To je jesen,to je poslednja drhtava opomena nezadrživog odlaska mladosti.Ti je možes takodje u mojim očima pročitati,ona takodje stoji napisana na mom čelu i na mojim rukama,dublje no na tvojim,i u meni takodje uzvikuje to mučno,jecajuće osećanje bola:suviše je rano,suviše je rano!

Hodi, plači samo!Još nismo na kraju,ako jos možemo dalje da plačemo.Mi ćemo nad tim suzama i tom žaloscu bdeti svom ljubomornom brigom naše ljubavi. Možda iza tih suza stoji naše blago, naša poezija, naša pesma, na koju čekamo.

Prošla su kao ruža crvena naša vremena ljubavi,ali ona nas sa toliko nežnih niti jos dodiruju-pusti im njihovo lepo prolaženje.Zelimo da im doviknemo imenima od milošte i pesmama želimo da zadržimo njihove svetle uspomene kao strašljive,ljubljene goste nežnošću i negom..Takodje ne želimo više da govorimo o tome koliko proleća smo mi sami prelistali,ja i ti. Želimo da mislimo: Tako je moralo biti i ne želimo prestati da se kitimo i da čekamo-na nasu pesmu.

Naša pesma! Znaš li koliko smo sanjali o njoj u ono prvo vreme naše ljubavi? To je bilo u manastiru, u onoj veličanstvenoj crkvici sa fontanom gde se zvuk vode koja je padala tako nežno preplitao sa manastirskom ćutljivoscu gotskih hodnika. Znaš li još? Pa one večeri! Sveze, mesečinom obasjane večeri one pozne jeseni koje su tako meko i začarane snom ležale na manastirskim krovovima i na ogolelom vrtu i nad mirisnim i svežim brdima!

Vetar je prolazio kroz kameno prozorsko cveće i dobijao zvuk u crnim ukrštenim sudovima,mesečina je prelazila preko širokih simsova i belog poda oratorijuma. A ja sam u skrivenoj prozorskoj niši pricao svom prijatelju Vilhelmu o dalekom mračnom vremenu kada su kada su manastiri i velike kuće božje rasli rasli iz zemlje i o osnivacima, vitezovima, graditeljima i sveštenicima čiji su nadgrobni spomenici ukrašeni slikama čudno i avetinjski ležali dole u manastirskim hodnicima na beloj mesečini. Onda sam imao više prijatelja,medju kojima mi je Vilhelm bio miljenik. Ti si ga često vidjala sa mnom, naročito za vreme takvih mesečinom obasjanih noći, a takodje i druge; vitke odusevljene dečake slične meni. Nemoj pitati gde su oni i šta je bilo od našeg prijateljstva! Sada takodje imam prijatelja, dva, tri - medju njima nema ni jednog odondašnjih. Ali ti si još tu i još me volis, i pre ili docnije, kada ne bude ni jednog čoveka da samnom govori o mojoj mladosti, ti ćeš još uvek biti kraj mene i ponekad me moliti da govorim o prošlim, lepšim vremenima.

Onda ce mo takodje misliti na ovo danas i to tužno danas ce nam izgledati čudno daleko i milo kao neka daleka mala mladost. I možda će se onda, iz toga, davno postalog, uspomenom obasjanog danas,u zdići naša pesma!
Pesma bi onda bila meka, mirisna slika puna čarolije i duše. Iz njene bi se osnove tamnoga tona sa lebdećim konturama pojavljivali naši likovi, mekani kao san, pesnik bez sna, bodra čela, naslonjena na vrelu ruku, a na njegovo rame naslonjena lepa, umorna plava glava njegove mile na kolenima. I od mog života bez počinka ostala bi samo ta jedna nežna slika; dugo posle moje smrti bi je još kasno rodjeni prijatelji posmatrali i voleli. "Jadni pesnik!" - rekli bi i zavideli bi jadnom pesniku zbog njegove jedine i besmrtne slike i njegove plave, klečeće muze.

Opet se smejes? Poljubi me, plava muzo moja! Poljubi me i oprosti meni i sebi u ime naše pesme za svu nevolju i svu pljačku mladosti koju smo jedno drugom počinili.


Herman Hese - Herman Lauser
 
Dajem miris:

jutarnje izmaglice, opranih ulica, jutarnje kafe, deterdženta prosutog u samoposluzi (izmešanog sa mirisom vrućeg hleba), gustog dima koji ostavlja autobus, boje i papira jutarnjih novina, gužve u autobusu, napornog dana, ručka, koji samo što nije gotov, dima cigarete pomešanog sa mirisom kafe, knjižare, poslastičarnice, kafane, bistroa, diskoteke, pozorišta, bioskopa, vrha Avale, vetra...

Dajem miris:

Skadarlije, obale Dunava, pristaništa, bilo kog keja, reke, mora, četinara, uvelog lišća, trave, parka, starog hrasta, kestena, recepcije, garderobe, restorana, parfema, pudera, hladnog predjela i toplog jela, nove kožne tašne, tepiha, dima ugašene sveće, cveća na sredini stola, neugaslog pikavca, bluze, džempera, košulje, nove frizure, izmešane i potopljene tonove neke melodije laganog ritma, vina pomešanog sa šalom, pričom, uspomenom, idejom, zamisli, obećanjem, radovanjem, osećanjem...

Dajem miris ulice, Zvezda, ledenih gradskih svetiljki, iza ponoći, u hodu, bez žurbe...

Dajem miris Grada, izmešan sa utiskom, nadom, idejom, željom, kao u snu...

Dajem sve mirise, koji nestaju istopljeni pred pogledom i osmehom.
Menjam ih, za ukus jednog poljupca.

Ukus koji zaustavlja vreme, pretvarajući ga u san.
Zauvek.


Čeda Bradić - Miris i ukus
 
Svako mora da ima upaljen fenjer u glavi. Da mu svetli danju i nocu. Jer, ko ne svetli iznutra, taj ne zivi;fenjer pomaze da bolje vidimo lica, predmete, sta se dogadja. On pomaze da odaberemo, nanizemo i svaku sitnicu povezemo u sliku, u pletivo; da u jednom zivotu otkrijemo sto drugih. Bez upaljenog fenjera nema ni reci;nema price u kojoj zivot dise, jeca ili se razliva od miline

Danas mi je sasvim jasno da su devicanstvo i razbludno, cisto i “prljavo” (djavolsko) samo dve strane jednog istog. Celovita prestava o zeni bez njih je nemoguce. I ja bih, da nije toga, bio polovican i neostvaren. Stoga, iako nije sve u meni cisto, ja ne patim; naprotiv, iz potaje merkam i u snove prizivam i jedno i drugo. Otuda i ti moji “pokvareni” snovi.


Bora Stanković - Neobjavljene beleške
 
Opet sam te snevao! Kao žališ što san ode, te i ti s njime! Kako bih voleo da to ne beše samo san, san i ništa više. Ali hvala i snu. Slađe je snevati nego li zbilju gledati i gušiti se od navrelih osećaja, uspomena, i teška, hladna, samotna života... Da, slađi je san, san detinjstva i mladosti; san stare, pocrnele i čađu ispunjene kuće sa velikom baštom ograđenom tarabama i punom cveća, starih šimširova, ispucanih stabala od krušaka i kajsija, s gustim, gustim džbunovima i grmljem; san potoka što pored kuće teče sa visokim topolama, mladim vrbama, brestovima i mekom, uvek vlažnom travom. Pa san toplih noći kad vetar duše i lišće kreće, kad mesec sija a iz obasjane daljine dopire zvon od klepetuša i tiha, monotona pesma pastira u „duduk”; san tamnih večeri, razvalina od zidova, turskih konaka, džamija, opalih streja sa slepim miševima, vešticama, vampirima i „sajbijama” ... san mladosti i sreće!

Bora Stanković - Uvela ruža
 
Izmedju mene i tebe tako je malo prostora. U taj procep stao bi tek treptaj svetlosti. U njega se smestila nasa ceznja, u njega se smestila nasa ljubav. Tako smo blizu ti i ja, a opet tako beskrajno daleko. Deli nas tek delic najmanjeg dela. A ipak, koliko god se trudio, koliko god tezio i hteo, nikada me neces dosegnuti. Izmedju mene i tebe tako je malo vremena. U taj procep stao bi tek treptaj oka. U njega se smestio nas zivot, u njega se smestila nasa sudbina. Tako smo slicni ti i ja, a opet tako beskrajno drukciji. Usprotivilo nam se cudnovato prostranstvo neodredjenih razdaljina, prostranstvo koje nije potrebno preci. Ne naprezi se uzalud, jedini moj, ne siri svoje ruke ne bi li me zagrlio. Izmedju nas je more beskraja - ne vece, ne dublje od njenog dodira. Ali zar ne znas? To je more ljubavi i ono ce nas zauvek spajati.

A.P.Kezele - Izmedju mene i tebe
 
Tada je pevao dan u granama topola.
Setim se tebe i odmah mi grešna miso.
Jutrom reka, a ti ludo gola.
Pa mišljah: da je reka muško,
ja bih od bola vrisko.

I ja sam mogao ribe klati.
Nisam verovao grmu niti ženskoj jovi.
Ti si se mogla i mladom klenu dati.
Iz tvog su čela nicali beli rogovi.

Tada je pevao dan u granama topola.
Da bi te videla, trska je porasla za dva
kolenca.
Dolazile su zveri oba pola.
Iz tvojih grudi htela su poteći
dva bela studenca.

I ja sam samo mogao da padnem na kolena.
Bio sam snažni junac a ti mlada mati.
I gledao sam dva tvoja oka zamagljena
zbog kojih ključa krv i snaga ludo pati.

Tada je pevao dan u granama topola.
Tvoja sam bedra zvao sapima, igračice.
Osećao sam: iz mog čela rastu dva roga vola.
Kako da stignem noge takve trkačice.

Bio je to ludi galop od jutra do noći.
Povaljali smo trave i izranili žita.
I gledali smo se na svetlu, svojoj bledoći,
ja zdepast, debelog vrata, ti bela, tankovita.

I presta da peva dan u granama topola.
Čudno: rasle su šume sa korenjem nagore.
U vuka oči pune vučjeg bola.
U vodi ribe vode tajne razgovore.

I bila su dva neba, jedno je u reci.
I svaka je grana imala toplinu ruke.
Plovili su neki čudni, crni meseci
s usnama da ljube, s rukama za kurjake.

I presta da peva dan u granama topola.
Bi veče. Ti si ležala na paprati.
A ja sam bio mladić, slab, bez ona dva roga
vola.

I videh: ti bi se mogla i mladom kurjaku dati.
Da sam ti bičje reči riknuo, ti bi znala.
I nikad bliže nožu ne bi moja ruka.
Pobegoh, sa mnom su i debla posrtala.
Pratila su me dva grozna oka, tvoja ili tvog
vuka.


Branko V. Radičević
 
Nemoj,nemoj ici...

Zaboravit treba
Sve sto je moguce
Onog koga nema
Vrijeme rastanka
Izgubljeno vrijeme
Treba znati kako
Preboljeti sate
Sto ubiti mogu
Udarcima svojim
Samo srce srece

Nemoj, nemoj ici
Nemoj, nemoj ici

Poklonit cu tebi
Svaki biser kise
Iz onih zemalja
Gdje ni kise nema
Prokopat cu zemlju
Sve do iza smrti
Da ti skrijem tijelo
Svjetloscu i zlatom
Stvorit cu zemlju
Gdje ce ljubav biti
I vladar i zakon
Ti kraljica moja

Nemoj, nemoj ici
Nemoj, nemoj ici

Nemoj, nemoj ici
Izmislit cu za te
Besmislene rijeci
A ti ces ih znati
Pricat cu ti pricu
O zaljubljenima
Sto vidjese svoja
Srca gdje se ljube
Pricat cu ti pricu
O onome kralju
Sto je davno umro
Jer te nije sreo

Nemoj, nemoj ici
Nemoj, nemoj ici

Desava se cesto
Da izbije vatra
Iz starog vulkana
Sto je davno umro
I, cini se, ima
Izgorjele zemlje
Koja zitom rodi
Bolje nego druga
A kad dodje vece
I upali nebo
Zar se stopit nece
Crveno i crno

Nemoj, nemoj ici
Nemoj, nemoj ici

Nemoj, nemoj ici

Plakat vise necu
Govoriti necu
Sakrit cu se negdje
Samo da te gledam
Kako pleses sretna
Samo da te slusam
Kako pjevas sretna
I samo cu biti
Sjena tvoje sjene
Sjena tvoga psa

Nemoj, nemoj ici
Nemoj, nemoj ici

Jacques Brel
 
Ti se ne boj više



Ti se ne boj više ni žege ni znoja
Niti razbesnele vejavice zimi –
Zemaljska si posla posvršav’o svoja
I otiš’o kući kad zaradu primi.
I sva mladež zlatna u neki će mah
K’o i dimničari dospeti u prah.



Ti se ne boj više silničke obesti –
Ne može ti ništa ni tiranska vlast –
Ne brini se šta ćeš obući i jesti –
Tebi su sad isti i trska i hrast.

Svi učeni i moćni u neki će mah
Krenuti za tobom i dospet’ u prah.


Ti se ne boj više munjinoga bleska,
Nit’ izdaje, laži, niti ljute psovke;
Ti se ne boj više ni gromovog treska;
Sve je za te prošlo – i smeh i jadikovke.

Sve ljubavi mlade u neki će mah
Krenuti za tobom i dospet’ u prah.

William Shakespeare (1564-1616)
 
Tugovanka



O svete, živote, o dani –
Moji su koraci već odbrojani,
Drhte mi noge koje snažne biše –
Kad ćete mi doći opet nasmejani?
O, nikad, nikada više.


Moje su noći i moji su dani
Bezradosni, teški, tugom umotani;
Proleća i leta, snegovi i kiše
Bol u srcu bude, a život razdragani –
O, nikad, nikada više.

Percy Bysshe Shelley (1792-1822)
 
Kad budem mrtva


Kad budem mrtva, ljubavi moja,
Ti tužne pesme mi ne poj,
Ni ruže ni senovito kipar drvo
Više glave saditi mi nemoj.
Nek’ se trava nada mnom zeleni,
Mokra od kapi rose i kiše;
Ako hoćš, ti misli o meni;
Ako nećeš, ne sećaj se više.


Hlad od kipra neću tad osećati,
Za kišu i ruže tada neću znati,
Ni poj slavuja na kiprovoj grani
Čut’ neću tužni k’o da i on pati.
Samo dok sanjam u večnoj tami,
U kojoj se jutra nikad ne zlate,
Možda ću te rado zaboravu dati,
A možda ću rado misliti na te.


Christina Rossetti (1830-1894)
 
Sve za ljubav


Ljubavi sve daj
I srce poslušaj:
Prijatelje, dane,
Rodbinu, imanje,
Planove, poštenje
I poverenje –
Sve joj žrtvuj, sve joj daj,
Ništa joj ne odbijaj.


Ljubav je gospodar
Silan; daj joj maha,
Sledi joj svim bićem
Do poslednjeg daha,
Nadaj se i čekaj:
Sve više uzleće

Vrhuncu svog sjaja
Dok je snaga njena
Još ne potrošena,
Ne rečen joj cilj.
Kao bog je ona –
Sve puteve znade
I prolaze tajne
Gde nebo imade.


Za podlace nije,
Jer upornost traži
I dušu bez sumnji
Što klonuti neće:
Nju će da nagradi –
Da večito pada
I večno uzleće.


Rad’ ljubavi te,
Ostavi sve!
Al’ ipak me poslušaj:
Nek je jače srce tvoje
Pa ćeš biti već od danas,
I kroz ceo život svoj,
Slobodan k’o Arap što je
Od voljene svoje.


Životom svim njoj pripadaj,
Al’ kad dođe iznenađenje
I najmanje prvo podozrenje
Da ona u svojim grudima
Sanja o sreći s drugim ljudima –
Slobodu ljubavi joj daj,
Ništa njeno ne zadržavaj,
Ni bledu ružu zbacila što je
Sa lepe letnje dijademe svoje.
Pa ma je k’o samog sebe voleo,
K’o najbolji deo sebe sama;
Ma te njen odlazak tako zaboleo
Da na sunčan dan ti s njim padne tama
I radosti života sasvim te prodju –
Veselog srca znaj:
Kad ode polubog taj
Tad pravi bogovi dodju.


Ralph Waldo Emerson (1803-1882)
 
Živote, ja ne znam ko si mi ti


Živote, ja ne znam ko si mi ti,
Al´se mi moramo rastati;
A kada, kako i gde sam te srela –
To je skriveno ispod tajnog vela.


Dugo smo zajedno bili, živote,
U vremena teška i puna lepote;
Prijateljima starim teško se rastati,
Uzdah ili suze to ce možda stati.


Zato se iskradi i tiho isteci,
Izaberi svoje case;
‘Laku noc’ ne kaži, no kad zora sja se
‘Dobro jutro’ reci.


Anna Letitia Barbauld
 
Rastanak od voljene



Sad kad kraj je svemu, poljubac zadnji daj –
Ljubav je prošla, bit’ neću više tvoj;
Srećan sam što je najzad došao čas taj
Da postanem opet slobodan čovek svoj.


Daj ruku zadnji put, sruši zakletve nam sve,
Pa kad te sretnem k’o zna kako kasno
Nek bude nam oboma pod obrve dve
Žar ljubavi prošle nestao i zgasn’o.


Al’ dok ljubav naša zadnjim dahom ječi,
Malaksava joj srce, strast se nemo slegla,
Dok joj vernost slaba pored odra kleči,
I nevinost skoro smrti je podlegla –


Sad dok ljubav mre nam, ti kad bi htela,
Ti bi je i mrtvu opet oživela.


Michael Drayton (1563 – 1631)
 
Danas i sutra



Kad nam se ljupko nasmeši sreća
I putem cveće procveta za nas,
Kad ćemo stati i cveće brati?
O, danas, prijatelju, danas.
A kad nam lice od briga klone
I počnu da sviću žalosna jutra,
Kad ćemo dati srcu da pati?
O, sutra, prijatelju, sutra.


Kad ljubazno od nas oproštaj traže
Oni što nevolju svališe na nas,
Kada ih čuti, oproštaj im dati?
O, danas, prijatelju, danas.
A kad nam pravda brz ukor traži
I grdnju da bude za nauk žustra,
Kad ćemo krivog da ukorimo?
O, sutra, prijatelju, sutra.


Kada zajmodavcu nanesemo štetu
Ne vratimo zajam koji dade za nas,
Kad zajam vratiti i dug otplatiti?
O, danas, prijatelju, danas.
Ali kad nama siroti dužnik
Ne vrati zajam rečenog jutra,
Kad ćemo merit’ pogažene reči?
O, sutra, prijatelju, sutra.


Jer vrla dela, bezazlena radost,
Ni trenutak jedan ne čekaju na nas,
Pa nadjimo vremena za susret s njima
Još danas, prijatelju, danas.
A brige, uvrede, ljutite reči
I brižna, tužna, žalosna jutra
Prebrzo stignu iako dodju,
O, sutra, prijatelju, sutra.


Charles Mackay (1814-1889)
 
Aleksa Santic...EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.


Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!


Ja joj nazvah selam al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;


S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!


Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top