Deo prvi.
Davne 1979 god u jednom malom gradicu, Rep Hrvatska, Dalmacija, rodjeni smo ja i moja sestra, dvojajcani blizanci.
Na svet nismo dosli tako lako, pupcana vrpca se omotala oko nas, nakon 12h mucenja lekari su nas izvadili carskim rezom,
majka se jedva oporavila od krvarenja i iscrpljenosti. Tokom trudnoce zbog siromastva i lose ishrane (nedostatak kalcijuma)
izgubila je sve zube. Da bi se lakse pratila prica, nekoliko reci o majci i ocu.
Mi smo deca mesovitog braka, otac Srbin, majka Hrvatica. Otac je bio mentalni bolesnik, dijagnoza nikad nije utvrdjena.
Majka je poticala iz klasicne katolicke porodice, rodjena je dve god posle drugog svetskog rata u jednom selu u Dalmaciji,
kako su to bile teske godine i godine neimastine ona se nije skolovala, tu cast su imala samo deca muskog roda.
Tako da se uklopio brak mentalno bolesne i normalne ali nepismene osobe. Njeni joj nikad nisu oprostili sto se udala za
bolesnu osobu jos uz to Srpske nacionalnosti. Nikad nije pricala o svom braku, nikad nije davala odgovore zasto se udala.
Bila je izuzetno lepa, mogla je da bira, do njene punoletnosti porodica joj se materijalno situirala, nikada nismo saznali
razlog njene udaje. Jedini odgovor koji bi dala "bio je lep i cutljiv".
Do nekog doba ja sam bio ubedjen da je on obolio posle vencanja, da nije mogla znati, posle sam saznao da je takav rodjen.
Nakon sto je nas rodila, nekoliko meseci posle tog, njen brat je dosao iz inostranstva da je odvede, molio je da ode,
sve joj je nudio, ali nije mogla da ostavi nas. Posle tog njena familija je digla ruke od nje i prekinula svaki kontakt.
Porodica mog oca je nije volela samo iz razloga jer njena porodica nije volela njihovog sina.
Posle porodjaja tj po povratku iz bolnice ja i moja sestra smo dobili tesku upalu pluca. Kako smo rodjeni u decembru,
te godine je bila veoma jaka zima, u bolnici je bilo toplo, po izlasku iz bolnice smo se vratili u hladnu staru kucu,
majka iscrpljena od porodjaja nije mogla da ustaje, lozi vatru, otac po obicaju nestao, odlazio je tako na nekoliko
meseci pa se vracao, pravio nam pakao od zivota. Lecile su nas lokalne babe jer niko nije bio zainteresovan da nas
vozi u bolnicu. Oceva familija se distancirala od nas, dali su nam neku staru prostoriju i tu smo proveli zivot.
Iako su tad svi mislili da necemo preziveti tu upalu pluca, nekako smo preziveli.
Dela zivota do skole se bas i ne secam, samo na blic, secanje mi je najveci neprijatelj, mrzim da se secam, mrzim uspomene,
povucen sam, nikom ne pricam o sebi, verovatno ce te do kraja price i shvatiti zasto je tako.
Neke od uspomena u predskolskom periodu.
Otac dolazi kuci, zatekne sestru kako pose prst uzima noz da joj odsece prste kako bi ona prestala da pose.
Majka skace na njega da je odbrani, on prebija majku, teske telesne povrede, odlazi.
Mene iz nekog razloga nikada nije dirao, ali me je emotivno slomijo. Zove me da mi nesto pokaze, ja ga pratim,
on kaci kanap da se obesi, vesa se, gusi se, ja stojim nepomican gledam, ni glasa da pustim, pred smrt puca kanap,
on prezivljava. Nekoliko neuspelih pokusaja ubistva, iz nekog razloga uvek pred mojim ocima.
Njegovi ga salju u bolnicu za mentalno poremecene osobe. Majka nam prica pricu kako je otisao da radi u drugi grad,
laze nas da bi nam bilo lakse. Prvi dan u skoli, predstavljanje, otac, majka, ja pricam o ocu koji radi u drugom gradu,
svi mi se smeju ja ne znam zasto. Novogisnji pokloni, svi ih dobijaju u skoli, mi nikad, nije imao ko da nam uplati.
Prva mala ekskurzija u bioskop, prikazuje se crtic, svi idu ja i sestra ostajemo, ni za toliko nismo imali para.
Nikada nismo plakali ni ja ni ona, ali je zato majka prolila suza za sve nas. Vec sa sedam godina mi smo delovali kao
osobe od trideset godina, ostarili psihicki pre vremena.
Nikada nismo imali igracke, bili smo par km od mora, nikada nismo isli na more. Ostali roditelji su svojoj deci branili
da se druze sa nama, nikada nisam razumeo razlog, ni dan danas ne razumem te ljude tako oholog srca.
Jedna od uspomena, skolskom drugaru rodj, mi deca osam god, zove celo drustvo na kolace u svoju kucu, izmedju ostalih,
ja i moja sestra, svi ulaze a nas njegovi roditelji teraju iz kuce, vec sa osam god sam osecao sta je to blam.
Majka je bila postena i povucena, sav novac je dolazio iz njenih nadnica, mucenja po tudjim njivama. Radila bi celo
leto da bi samo ustedela nama za knjige, sveske i nesto odece. Nikada nismo bili neuredni, prljavi, jedino smo bili
gladni, ona je priustila koliko je mogla, njen zivot je tragedija teska, tragicno poceo jos tragicnije zavrsio.
Iz nekog razloga ja i moja sestra smo bili odlicni ucenici, uvek smo pobedjivali na tamicenjima iz svih nauka
ali su uvek drugi isli dalje, jer mi nismo imali uslove. Cudno je to vreme bilo, Komunizam, socijalno uredjeno drustvo,
a o nama nikad niko nije mislio, samo su nas ismejavali i nametali nam status nize vrednosti.
Devedesetih pocinje rat, pocinje jos veci pakao za nas, podela na nacionalnoj i religijskoj osnovi, nas nije prihvatala
ni jedna ni druga strana. Za Hrvate smo bili Srbi, za Srbe smo bili Hrvati. Rat je nesto najgore, i pre rata smo bili
bez nade u neku bolju buducnost u ratu je svaka nada nestala. Oca smo vidjali sa vremena na vreme, deca su nas zezala
u skoli, tako da smo od njih saznali gde nam se otac nalazi. Jednom nas je majka vodila u posetu, to je tako ruzna
uspomena da ne zelim da se prisecam na nju. Nije nas ni poljubio, ni zagrlio, jedino je pojeo hranu koju smo mu doneli
i napao nas sto nismo poneli cigarete i sto mu nismo imali ostaviti para za cigarete.
Rat, za nas teska glad. Majka bi za jelo preprzila secer i sipala vodu u njega, to vam dodje kao slatka obojena voda,
u to smo umakali hleb i tako danima. Jedna komsinica koja je bila dobra ali isto siromasna, dala bi nam da muzemo
njene ovce, mozda ovo zvuci i smesno, ali mi smo muzli njene ovce, ja i sestra , na zalost imala je samo par ovaca
tako da bi mi namuzli nesto malo mleka, koliko bi mleka namuzli toliko smo jos vode sipali u to mleko, da bi bilo
dovoljno za oboje, uvek smo sve delili, na kraju ni jedno od nas nije pilo mleko, nego vodu sa ukusom mleka.
Na zalost ovce daju samo kratak period mleko, na kraju nam je preostalo da se hranimo na smetilistu.
Blizu mesta gde smo ziveli, bila je je baza UN, mi smo isli redovno na njihovo smetiliste i preturali da bi nasli
bilo sta za jelo, majka je pala u ocaj, samo je danima plakala, jos vise nam otezavala situaciju. Vec sa deset
god pocela je nasa samostalna borba za prezivljavanje. U skolu smo isli sve redje i redje, sto zbog rata sto zbog
udaljenosti skole od mesta prebivanja. Pesacili smo kilometrima do skole, najcesce gladni, onda jednog dana prestane
sa radom bolnica gde se nalazio otac, svi bolesnici pusteni na kucno lecenje.
Za nas ponovo pocinju dani blama, otac bi dolazio cak i skolu, trazio proklete cigarete, na kraj sveta bi otisao zbog
njih, sve je radio za jednu cigaretu, deca su ga terala da se skida gol za cigaretu, svi su ga ismejavali, sa njim i nas,
niko nije imao razuma ni samilosti. Sestra je u skolu isla u starim muskim vojnim cizmama, nekoliko brojeva vecim, svi su
joj se smejali kao da iz hira dolazi u njima. Nikada nismo imali televizor, ves-masinu, sok, cokolada, sladoled, to je bio
samo san. Jasno se secam da sam prvu bananu probao u devetoj godini zivota. Sa deset godina smo poceli da radimo sa majkom
po tudjim njivama za hranu, cupali smo travu po kukuruzu, vinogradima, po ceo dan, cuvali tudje ovce, za litar ulja bi danima
radili, detinstvo se zavrsilo pre nego je i pocelo.
Pred kraj rata otac umire, mozda sam kamenog srca ali meni je tog dana pao neki teret sa duse. Znam da me je majka korila
sto ne placem i sto sam surov, zivot je ucinio svoje, izgubio sam emocije za sve oko sebe, jedino mi je jos bilo stalo
do majke i sestre. Stize 95, leto, krece izbeglicka kolona prema Srbiji, medju njima i mi. Komsinica koja nam je davala
da muzemo njene ovce, dala nam je parce zemlje da posadimo lubenice, toliko smo se mucili da sve to rucno obradimo, planirali
da prodamo i zaradimo neki dinar, taman pred branje mi moramo da napustimo ono malo sto smo imali, ponovo losa sreca.
Putujemo preko nekih improvizovanih puteva prema Srbiji, devet dana traje put do Banjaluke, devet dana nista jeli nismo,
ceo zivot glad nas prati, strpali su nas u neki traktor sa starcima iz nekog starackog doma, pola ih je pomrlo do Banjaluke.
Pred Banjalukom sestra gubi svest od iscrpljenosti i gladi, majka je vec oplakala, svi smo mislili da je umrla. Srecom pa
smo bili blizu neke bolnice vise se ni ne secam, davali su joj infuziju, nekako su je povratili. Majka je od shoka zanemila,
ja sam nasao neko pokvareno mleko i pojeo sam ga. Danima sam povracao, licio sam na ono dete iz Africkih kampova od mrsavosti
i iscrpljenosti.
Skraticu pricu jer vidim da se ovo pretvara u knjigu. U Srbiji sam proveo deset god u izbeglickom kampu. Preneo sam tone
dzakova preko mojih ledja, prekopao njiva i njiva..Majka se tesko razbolela, ubrzo je umrla, ono malo para sto bi ja i sestra
zaradili davali bi njoj za lekove. Ona je stalno plakala, ne zbog sebe nego zbog zivota kojim smo ja i sestra ziveli.
Smatrala je sebe krivom za to. Posle svega mi smo jako ponosni sto smo imali takvu majku, nije nam pruzila udoban zivot,
ali nam je pruzila svu ljubav koju je mogla da iskaze.