'ebale vas krofne, dok sam čitala šta pišete na ovu ozbiljnu temu, zamesih krofne, pa sad kad pomislim kad će da narastu, pa kad ću da ih ispečem, biće ponoć kad ih budem jela
A tema, iz mog tridesetjednogodišnjeg iskustva, sigurna sam da bih sve ponovila (muž mudro ćuti i smeška se
) mada mnogo toga ne bih isto činila. Kada sam se ja udavala, bila sam zaljubljena, non-stop smo bili zajedno i nekako je bilo sasvim logično da to i ozakonimo ako ni zbog čega drugog a ono da uštedimo na špaciranju i gradskom prevozu.
Gledajući moju kćerku i sina koji su po godinu ipo u braku, čini mi se da je isti princip u pitanju, iliti razlozi, jedino što oni kažu da im "papir" ne znači ništa i da nema ljubavi i poverenja, sto papira ih ne bi zadržalo u braku.
Mislim da je to i ključna razlika između današnjih mladih bračnih parova i nas seniora. Meni se mnogo dopada što današnje mlade žene, uključujući i moju kćerku i snajku, nisu baš toliko trpeljive i popustljive prema muževima kao što je bila moja generacija. Meni obe moje devojke prebacuju da sam muža baš razmazila, ja se vadim da mi je lakše da sama nešto uradim nego da njemu milion puta kažem ili pokažem kako i šta treba, mada sam svesna da su u pravu, jedino me vadi što svoje dvoje nisam razmazila i naučili su sve da rade, od kuvanja do peglanja i brisanja prašine.
Ali da se vratim na temu. Brak mi je veoma važan i mislim da kao institucija treba da postoji, ne zbog papira već zbog zaveta koji smo na primer moj muž i ja dali jedno drugom, da nećemo varati, lagati i da ćemo i u trenucima najvećeg besa i ljutnje bar pokušati da se setimo šta je to bilo što nas je spojilo i šta smo jedno na drugom voleli dok smo se zabavljali.
A nije da me ne izuva iz cipela bar jednom dnevno
, ali i to je deo svakodnevnog zajedničkog života, garant i ja njemu često skačem po živcima, nenamerno naravno.