Oblast Raško-prizrenske eparhije,tokom vekova,bila je središna zemlja našeg narodnog i crkvenog života.Ona je to ostala i posle svih razaranja osvajača,jer se na njoj nalazi deo najznačajnijeg dostignuća crkvenog graditeljstva,slikarstva i pismenosti do kojih je Srpski narod,tokom svog istorijskog postojanja , došao.Ostaju proredjene zadužbine Kosova u sredini svojih proredjenih vernika.Hrišćanskog,svetosavskog karaktera,vere koju je narod primio i njome živeo,ove zadužbine i danas kazuju da su gradjene sa svešću o nepogrešnom i večnom merilu vrednosti čoveka i njegovih dela,kao i vrednosti dela jednog naroda,utvrdjenog Gospodnjim rečima o veličini služenja,iz ljubavi prema Bogu i bližnjima.I danas ,kada su se nad Kosovom i Metohijom nadvili crni oblaci,treba podsetiti i sebe i druge na istinu :Šta bi Srpski narod bio bez svojih kosovsko-metohijskih zadužbina i u slobodi i u ropstvu?Šta bismo i mi danas bili bez njih i pred sobom i pred svetom?Zavetna postojbina srpske zemlje,Kosovo je naš dug i pred Bogom i pred sobom.Starim i novim stradanjima, i starim i novim žrtvama,koji su svedoci da mi ako i jesmo "grešan" narod,ipak smo Božiji narod,da nosimo u sebi taj sveti oganj vjernosti Božijoj pravdi,Božijoj istini!