- Poruka
- 1.145
PLUŽINE, SMRIJEČNO - Akademik Ljubomir Tadić, otac Borisa Tadića, i ja, Krsto Stankov Tadić, smo ti od dva brata đeca. Mene, dakle, Boris dođe sinovac. Jes', bogomi. Milo mi je i veseo sam što je Boris došao do tog položaja, ali kad se osvrnem od Karađorđa pa na ovamo, nekako Srbi nijesu umjeli pripazit' na svoje vojskovođe i svoje predsjednike, a nijesu ih puno ni trpljeli.
Striko Krsto i strina Jovana
Kad sam se toga prisjetio, to me je lecnulo. Prožmala me neka jeza: koliko sam se radovao toliko me je bilo strah za Borisa: da mu što ne naude! - kaže za Kurir sedamdesepetogodišnji Krsto Tadić, stric Borisa Tadića.
Krsto živi u selu Smriječno, opština Plužine. Odavde je poreklom novi srpski predsednik.
- Kako da ne znam Borisa?! Pa, ja sam sa Boškom, njegovijem stricem, išao u Plužine i Gacko, sa konjima smo išli u Plužine i Gacko, sretali ih i dopratili ovde u selo do nji'ove kuće. Boris je sa sestrom Vericom bio mali tada. To je bilo neđe pošlje pedesete... Ne znam tačno datum. Bilo je ljeto, dolazili su na feriju. Dolazila je i majka im, Nevenka, s njima ovđe - kaže Krsto.
Nek i nas pogleda
Borisov stric ponosno prepričava susret njegovog sina sa Borisom u Budvi:
- Kad je Boris bio ministar vojni, došao je jedne prilike u Budvu sa Marovićem. Mome sinu, koji radi u Budvu, neko kaže: "Eto ti Borisa tamo." On odma po'ita da se vidi s njim. Kad se sretnu, on se ižljubi s Borisom, a Marović se čudi kako se oni ponašaju, jer ne zna ko je moj sin Borisu. Mi smo živjeli u ovim krajevima vrletnijem, snjegopadnijem, pa smo uvijek željeli viđet svoga - kaže Krsto, koji bi voleo da se sretne sa sinovcem Borisom:
Spasoje Tadić, brat od strica
- Ja ne mogu ići za Beograd, jer jedva preko praga prelazim. Sedamdeset mi je i pet godina bilo proljetos. Ali, da ako mi đeca pođu, ili mu barem preko telefona čestitaju. Vikaću im - kaže Krsto, dok iz kuće njegova supruga Jovana dovikuje: "Oće, oće, ići će kod Borisa..." Jovana kaže da bi rado progovorila koju sa srpskim predsednikom.
- Puno bih ga pozdravila i čestitala mu tu funkciju. Želimo mu sve najbolje. Nek mu je sretno, i nek pogleda malo na nas - kaže Jovana.
Krsto Tadić kaže da je ponosan na svog rođaka koji je, eto, postao predsednik "bratske Srbije":
- Rek'o bih Borisu, da ga mogu viđet', neka mu je sa srećom dužnost ta velika. Čuo sam ga na vijesti kako lijepo zbori. Rek'o je da će se boriti za svoj narod. To mi je divno palo! Želio bih da srećno prođe, da ga narod, kao što ga je i dosad volio, voli i ubuduće. I molio bih ga da se pričuva. Jer na toj funkciji mora imat' dušmana. Ništa mu ne bih tražio, samo da zdravo bidne i da pazi sebe i svoju porodicu. A, bogomi, i da pogleda na bratstvo, po dužnosti koja ga naliježe. I svoj narod, jednako... - kaže Krsto.
Svetlana, bratanica
Nemaju puta
Prepričavajući rodoslov bratsva Tadića, Krsto kaže da je "đed Borisov, Pavle Tadić, inače poručnik crnogorske vojske, u svojoj kući otvorio prvu školu u ovim krajevima Crne Gore".
- Svoju porodicu je smjestio u prizemlje, da bi sprat kuće oslobodio za učionicu. To je bilo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Pavle je tražio od ministarstva prosvjete dopuštenje i onda napravio novu školu u selu, koja i dan-danas stoji. Poslije Drugog svjetskog rata, sjedište prvog narodnog odbora u tom kraju bio je njihovoj kući, u kojoj su odrasli i Ljubomir i njegova dva braća - objašnjava starina Krsto.
Tadići su brojno bratstvo u Crnoj Gori. "Kolevka" im je u Pivi. Svi su ponosni na Borisa, naglašavajući da su iz ovog kraja poreklom brojni uticajni ljudi (tvrdi da je odavde čak sto akademika!), brojni generali, predsednici vlada...
I pored te činjenice, do Smriječna se stiže uzanim izlokanim makadamskim putem, a već poodavno im obećavaju da će novi napraviti. Tu priliku su propustili kada je Boris bio ministar vojni ("jer se nije javlj'o na telefon"). Sada, kažu, neće!
Delegacija bratstva Tadića stiže u Beograd
Prilaz selu Smriječno
- Trenutno nijesam u mogućnosti da odem do Beograda da posjetim strika, ali čim budem mogla, poći ću - kaže Svetlana Tadić (23), apsolvent na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, i kaže da bi od "strika" tražila da joj nađe posao:
- Striko je dolazio prošle godine. Pitala bih ga mnogo šta, ako me zapane, a tražila bih od njega da mi nađe posao - iskrena je Svetlana.- Čim se ovo malo poradi, pokosi i poplasti, za jedno mjesec dana, namjeravamo poći do njega. Da ga posjetimo, a dako dođe i on kod nas u posjetu. Nije se valjda uobrazio, nikad takav nije bio?! Tadići nikad nijesu bili taki, nikad se nijesu uznosili, ma kakvu školu da su imali i na položaju da su bili - kaže Spasoje Belko Tadić, Borisov brat od strica. On kaže da su Borisa više puta zvali dok je bio ministar vojni.
- Nijesmo ga mogli dobiti. Imali smo njegov broj telefona, ali ga je on vjerovatno promijenio. Jedino smo dobili neku sekretaricu, koja se javila. Sad mu nemamo telefon, mora da je dobio službeni pa je onaj promijenio. Da imamo broj, zvali bi ga, i čestitali mu pobjedu - kaže Spasoje, naglašavajući da su u Pivi svi navijali za Borisa:
- Pa, za koga ćemo ako nećemo za svoga. Naš je, pa da je i u gori vuk... - kaže on.
Spasoje najjavljuje da će se ovih dana bratstvenici Tadića sakupiti da odrede "delegaciju" koja će putovati za Beograd. A kad tamo dođu:
- Imaćemo ga šta pitat'. Ovdje se živi siromašno. Ovaj mali mi nema posla, evo nekolike godine otkako je završio školu, tražio je posao na nekoliko mjesta po tije firmi. Ali ništa. Da ako bi ga neđe mog'o uposlit'. Ja sam radio, otišao u penziju, moje je prošlo, trebalo bi nešto za ove mlade obezbijedit'. Ići će sa mnom i ovi naši bliži rođaci. Nijesmo još odlučivali konačno ko će da ide. Okupićemo se ovih dana, pa ćemo odlučiti. Ponijećemo i kilo rakije da mu čestitamo - kaže Spasoje. On kaže da je "ćiko Ljubo" (Borisov otac) nešto "zaslabio" pa nije dolazio ovog leta.- Slabo može na noge. Ima valjda neki išijas i čuda, pa ne može. A i godine su ga pritisle. A voljeli bi mi svi da dođe i da malo ođe odmori. Dok je mog'o, redovno je dolazio. Mi smo ga skoro zvali, ali on kaže: "Slabo mogu da se krećem, ne mogu da vam dosađujem." "Nema vala nikakve dosade", velju mu ja. Bruka bi bila kad bi jedan drugom dosađivali - kaže Spasoje Belko Tadić.
Striko Krsto i strina Jovana
Kad sam se toga prisjetio, to me je lecnulo. Prožmala me neka jeza: koliko sam se radovao toliko me je bilo strah za Borisa: da mu što ne naude! - kaže za Kurir sedamdesepetogodišnji Krsto Tadić, stric Borisa Tadića.
Krsto živi u selu Smriječno, opština Plužine. Odavde je poreklom novi srpski predsednik.
- Kako da ne znam Borisa?! Pa, ja sam sa Boškom, njegovijem stricem, išao u Plužine i Gacko, sa konjima smo išli u Plužine i Gacko, sretali ih i dopratili ovde u selo do nji'ove kuće. Boris je sa sestrom Vericom bio mali tada. To je bilo neđe pošlje pedesete... Ne znam tačno datum. Bilo je ljeto, dolazili su na feriju. Dolazila je i majka im, Nevenka, s njima ovđe - kaže Krsto.
Nek i nas pogleda
Borisov stric ponosno prepričava susret njegovog sina sa Borisom u Budvi:
- Kad je Boris bio ministar vojni, došao je jedne prilike u Budvu sa Marovićem. Mome sinu, koji radi u Budvu, neko kaže: "Eto ti Borisa tamo." On odma po'ita da se vidi s njim. Kad se sretnu, on se ižljubi s Borisom, a Marović se čudi kako se oni ponašaju, jer ne zna ko je moj sin Borisu. Mi smo živjeli u ovim krajevima vrletnijem, snjegopadnijem, pa smo uvijek željeli viđet svoga - kaže Krsto, koji bi voleo da se sretne sa sinovcem Borisom:
Spasoje Tadić, brat od strica
- Ja ne mogu ići za Beograd, jer jedva preko praga prelazim. Sedamdeset mi je i pet godina bilo proljetos. Ali, da ako mi đeca pođu, ili mu barem preko telefona čestitaju. Vikaću im - kaže Krsto, dok iz kuće njegova supruga Jovana dovikuje: "Oće, oće, ići će kod Borisa..." Jovana kaže da bi rado progovorila koju sa srpskim predsednikom.
- Puno bih ga pozdravila i čestitala mu tu funkciju. Želimo mu sve najbolje. Nek mu je sretno, i nek pogleda malo na nas - kaže Jovana.
Krsto Tadić kaže da je ponosan na svog rođaka koji je, eto, postao predsednik "bratske Srbije":
- Rek'o bih Borisu, da ga mogu viđet', neka mu je sa srećom dužnost ta velika. Čuo sam ga na vijesti kako lijepo zbori. Rek'o je da će se boriti za svoj narod. To mi je divno palo! Želio bih da srećno prođe, da ga narod, kao što ga je i dosad volio, voli i ubuduće. I molio bih ga da se pričuva. Jer na toj funkciji mora imat' dušmana. Ništa mu ne bih tražio, samo da zdravo bidne i da pazi sebe i svoju porodicu. A, bogomi, i da pogleda na bratstvo, po dužnosti koja ga naliježe. I svoj narod, jednako... - kaže Krsto.
Svetlana, bratanica
Nemaju puta
Prepričavajući rodoslov bratsva Tadića, Krsto kaže da je "đed Borisov, Pavle Tadić, inače poručnik crnogorske vojske, u svojoj kući otvorio prvu školu u ovim krajevima Crne Gore".
- Svoju porodicu je smjestio u prizemlje, da bi sprat kuće oslobodio za učionicu. To je bilo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Pavle je tražio od ministarstva prosvjete dopuštenje i onda napravio novu školu u selu, koja i dan-danas stoji. Poslije Drugog svjetskog rata, sjedište prvog narodnog odbora u tom kraju bio je njihovoj kući, u kojoj su odrasli i Ljubomir i njegova dva braća - objašnjava starina Krsto.
Tadići su brojno bratstvo u Crnoj Gori. "Kolevka" im je u Pivi. Svi su ponosni na Borisa, naglašavajući da su iz ovog kraja poreklom brojni uticajni ljudi (tvrdi da je odavde čak sto akademika!), brojni generali, predsednici vlada...
I pored te činjenice, do Smriječna se stiže uzanim izlokanim makadamskim putem, a već poodavno im obećavaju da će novi napraviti. Tu priliku su propustili kada je Boris bio ministar vojni ("jer se nije javlj'o na telefon"). Sada, kažu, neće!
Delegacija bratstva Tadića stiže u Beograd
Prilaz selu Smriječno
- Trenutno nijesam u mogućnosti da odem do Beograda da posjetim strika, ali čim budem mogla, poći ću - kaže Svetlana Tadić (23), apsolvent na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, i kaže da bi od "strika" tražila da joj nađe posao:
- Striko je dolazio prošle godine. Pitala bih ga mnogo šta, ako me zapane, a tražila bih od njega da mi nađe posao - iskrena je Svetlana.- Čim se ovo malo poradi, pokosi i poplasti, za jedno mjesec dana, namjeravamo poći do njega. Da ga posjetimo, a dako dođe i on kod nas u posjetu. Nije se valjda uobrazio, nikad takav nije bio?! Tadići nikad nijesu bili taki, nikad se nijesu uznosili, ma kakvu školu da su imali i na položaju da su bili - kaže Spasoje Belko Tadić, Borisov brat od strica. On kaže da su Borisa više puta zvali dok je bio ministar vojni.
- Nijesmo ga mogli dobiti. Imali smo njegov broj telefona, ali ga je on vjerovatno promijenio. Jedino smo dobili neku sekretaricu, koja se javila. Sad mu nemamo telefon, mora da je dobio službeni pa je onaj promijenio. Da imamo broj, zvali bi ga, i čestitali mu pobjedu - kaže Spasoje, naglašavajući da su u Pivi svi navijali za Borisa:
- Pa, za koga ćemo ako nećemo za svoga. Naš je, pa da je i u gori vuk... - kaže on.
Spasoje najjavljuje da će se ovih dana bratstvenici Tadića sakupiti da odrede "delegaciju" koja će putovati za Beograd. A kad tamo dođu:
- Imaćemo ga šta pitat'. Ovdje se živi siromašno. Ovaj mali mi nema posla, evo nekolike godine otkako je završio školu, tražio je posao na nekoliko mjesta po tije firmi. Ali ništa. Da ako bi ga neđe mog'o uposlit'. Ja sam radio, otišao u penziju, moje je prošlo, trebalo bi nešto za ove mlade obezbijedit'. Ići će sa mnom i ovi naši bliži rođaci. Nijesmo još odlučivali konačno ko će da ide. Okupićemo se ovih dana, pa ćemo odlučiti. Ponijećemo i kilo rakije da mu čestitamo - kaže Spasoje. On kaže da je "ćiko Ljubo" (Borisov otac) nešto "zaslabio" pa nije dolazio ovog leta.- Slabo može na noge. Ima valjda neki išijas i čuda, pa ne može. A i godine su ga pritisle. A voljeli bi mi svi da dođe i da malo ođe odmori. Dok je mog'o, redovno je dolazio. Mi smo ga skoro zvali, ali on kaže: "Slabo mogu da se krećem, ne mogu da vam dosađujem." "Nema vala nikakve dosade", velju mu ja. Bruka bi bila kad bi jedan drugom dosađivali - kaže Spasoje Belko Tadić.
