Zašto bzljp (borac za ljudska prava?)
Pa, ljubav bi TREBALO da bude najviši oblik nesputane slobode, u kojoj svako od ono dvoje ne teži ničemu drugom, osim nesebičnom davanju i uzimanju. Čak i kad uzimaš, to činiš jer ti neko daje svojom slobodnom voljom. A kad u ljubavi daješ, opet to ne činiš sa pretenzijama da nešto dobiješ za uzvrat... Jednostavno, jedva čekaš da daš jer hoćeš... prosto
moraš... spontano. I, po pravilu, što više daješ, to više primaš.
Je l' ja tu nešto idealizujem? Možda. Ali, tako vidim ljubav&slobodu.
Jedan indijski mistik ovako govori o nesebičnoj ljubavi. Kada neki čovjek vidi da njegov sin nosi pohabanu odjeću, on čini sve što može da bi mu pribavio novu trudeći se da ga učini srećnim. Pod ovim okolnostima on smatra da prema sinu osjeća samo čistu ljubav. Ali u ovom brzom odazivu na sinovljevu nevolju, ideja „moje“ ne igra malu ulogu. Jer, kada bi on vidio tuđe dijete na ulici u pohabanoj odjeći, ne bi se odazvao kao što je to učinio u slučaju svog sina. Ovo pokazuje da je, zapravo, mada možda nije sasvim svjestan toga, njegovo ponašanje prema sinu u velikoj mjeri sebično. Osjećaj za „moje“ leži duboko u pozadini uma i može se izvući na površinu jedino dubljom analizom. Ako bi čovjekovo ophođenje prema sinu nekog tuđinca bilo jednako kao i ophođenje prema svom sinu, onda bi se moglo reći da je po srijedi čista i nesebična ljubav.
A samim tim i sloboda. Jer, slažem se, apsolutna ljubav = apsolutna sloboda. Ođe bih dodao i post koji sam već koristio na pf autentična ljubav.
Ljudska ljubav ima za osnovu ego-svijest koju pokreću bezbrojne želje. ’Želje utiču na ljubav na mnoge načine. Poput raznih vrsta cvijeća čije oblike krase bezbrojne nijanse, tako i u ljudskoj ljubavi postoji beskonačno mnogo nijansi i tananih razlika.
Ljudsku ljubav prate mnogi ometajući činioci: zaljubljenost, požuda, pohlepa, ljutnja i ljubomora.
Zaljubljen čovjek zaneseno, s divljenjem, voli objekat svojih čula; kada ga obuzme požuda, on žudi sa čulnim senzacijama u vezi s tim objektom, a kada ga savlada pohlepa, on želi da ga posjeduje. Ljutnja i ljubomora se javljaju onda kada je ljubav ugrožena ili blizu toga da bude ugrožena.
Ljubav treba pažljivo razlučiti od ometajućih činilaca kao što su zaljubljenost, strast, pohlepa i ljubomora. Zaljubljenost čini čovjeka pasivnom žrtvom ubjeđenja u privlačnost objekta. Kod prave ljubavi postoji aktivno uvažavanje suštinskih vrijednosti objekta ljubavi.
Požuda je oslanjanje na čula iz čega slijedi duhovna potčinjenost čulima, dok se kroz ljubav uspostavlja neposredna veza sa stvarnošću skrivenom iza pojavnih oblika. U požudi se život sužava, a u ljubavi širi. Voleći nekog, mi kao da dodajemo na svoj život još jedan. Naš život je umnožen, mi doslovno posjedujemo dva centra. Kada volimo Život i cijeli svijet, to je kao da učestvujemo u životu cijelog svijeta, a kada nas obuzme požuda, javlja se pad životnog tonusa i mi smo beznadežno zavisni od oblika koga doživljavamo kao različitog od sebe. U požudi je naglašena razdvojenost i patnja, a u ljubavi osjećaj jedinstva i radosti. Požuda je rasipanje, ljubav obnavljanje. Požuda je žeđ čula, ljubav izlivanje duha. Požuda traži da bude ispunjena, a ljubav je ispunjenost sama. Požudu prati uzbuđenje, a ljubav potpuni spokoj.
Ljubav ne postavlja pitanje kako prisvojiti drugu osobu, već teče slobodno i kreativno i uvijek iznova ispunjava i nadahnjuje voljeno biće, ne tražeći ništa za uzvrat. Paradoksalno je da pohlepa, koja nastoji da prisvoji drugo biće, u stvari ima suprotan efekat – „ja“ vremenom pada pod vlast objekta svoje žudnje. Dotle ljubav dovodi do duhovnog ujedinjenja sa voljenim. Vođeno pohlepom, ja“ pokušava da prisvoji objekat, a završava u vlasti samog objekta. U ljubavi, „ja“ se bezrezervno nudi voljenom, ali u samom tom činu čovjek shvata da je voljeni već sadržan u njemu samom.
).
