Zivot pod svodovima neba

Zivim na...

  • Ispod 10-og sprata

    glasova: 2 100,0%
  • Od 10-og do 15-og

    glasova: 0 0,0%
  • Od 16-og do 20-og

    glasova: 0 0,0%
  • Preko 20-og sprata

    glasova: 0 0,0%

  • Ukupno glasova
    2

Mastrangello

Domaćin
Poruka
3.571
Oduvek me intrigirao zivot po soliterima i pitao sam se kako li izgleda ziveti na visim spratovima solitera.

Koliko vas zivi na visim spratovima solitera i da li, mozda, ima neku zanimljivost o tome da podeli.


I dok sam trazio neke slike pogleda sa visih spratova solitera, naidjoh na ovu zanimljivu pricu
https://www.blic.rs/slobodno-vreme/...vo-sam-mislio-da-mi-se-vrti-u-glavi-a/f4wq34z


ŽIVOT NA 24. SPRATU ISTOČNE KAPIJE BEOGRADA:
"Prvo sam mislio da mi se vrti u glavi, a kad je bio zemljotres, LETEO SAM PO KREVETU...
A promaja? NOĆNA MORA!"

Za sedam godina u Beogradu promenio sam šest stanova. Neko bi rekao da sam doktorirao sajtove o nekretninama i iznajmljivanju, ali to je zapravo jednosmerna ulica. Pronalazak idealnog stana je kao pronalazak idealne žene – ne postoji.
mmGk9kpTURBXy83YjY2Nzg5Zjg4NzdlOTQ1ZGQ4M2E1M2EzZDY0Y2E2Mi5qcGeRkwLNAxYA3gABoTAF
Elem, koliko god tražio za i protiv razloge za život u nekom od prethodnih stanova, u ovaj sam ušao naslepo. Jer, ko je lud da samoinicijativno uzme stan u čuvenoj Istočnoj kapiji Beograda na 24. spratu? Pa, ja sam.


Osim što vizuelno dominira sa svih strana grada, malo ko zapravo zna koliko je čudan osećaj kada se probudite a ispod vas je sićušan Beograd, dok Hram izgleda kao neka šupica sa kupolom. Kada je Dragoljub Mićović projektovao tri zgrade i nazvao ih po rodnom kraju, ujedno je i izmislio najbolji provodnik promaje u Beogradu. Sve što si ikad mislio da znaš o fenomenu promaje – zaboravi. Jer nema tog prozora i vrata koji dobro dihtuju, a kroz koje vetar na 60 metara ne može da prođe. Prvih mesec dana sam mislio da mi se vrti u glavi, a uši su mi bile zapušene od pritiska.

Imam dve terase. Ne hvalim se nego pokušavam da dočaram kako zuje vazduh kroz hodnik i odbija svako žensko koje dovedeš u stan. Ali, o tome nešto kasnije.
Wyak9kpTURBXy8xNTBjMDBjZmQzMGRkMjMyZTgwNmY0MzhhMzMxM2U3MS5qcGeRkwLNA1IA3gABoTAF
Što se tiče visine, taj deo Zvezdare je na uzvišenju i bez obzira na to što Rudo nisu najviše zgrade u gradu, sve oko tebe je mizerno. Moj stan gleda na čitav Beograd i svako ko dođe prvo izađe na terasu, drži se za ogradu, dobro se uhvati, pa tek onda pogleda dole. Onda izgovori čuvenu: „Pa tebi samo pogled vredi 500 evra!“ Možda, ako dožeš jednom mesečno kod mene da piješ pivo i uživaš u zalasku. Niko nije tu kad je frka. A frka je, veruj mi.

Pošto do vrha ide samo jedan lift, nekoliko puta sam se setio scene iz „Sedam i po“ kad Đuričko i Milivojević provedu ceo dan penjući se stepenicama Geneks kule. E, to.

Jednom mi se desilo nakon preteškog dana. Ulazim u zgradu, a unutra red penzionera. Proveravam na telefonu da slučajno nisam zalutao u devedesete, kad ono – pokvaren lift. Ne radi ni onaj običan, ni teretni, koji ide samo do 23. Matorci koji su u fazonu „idi ne misli na nas, samo nam ponesi torbe“, a u njima krompir, pasulj, lubenice... Odmarao sam dva puta i nakrenuo sok iz jedne kese. Negde na 17. spratu sam sreo pokojnog dedu, kaže nije još vreme da dođem. Mislio bi čovek da je to sve od problema. Mislio sam i ja, sve do zemljotresa prošle nedelje.

Sve što se vama u „normalnim“ kućama sa dva sprata dešava meni se dešava 24 puta više i jače. Zemljotres me probudio iz sna i iskreno sam mislio da mi se samo vrti u glavi. Kada sam počeo da letim po krevetu i držim se za orman da bih ustao, shvatio sam da nešto tu nije okej. Drugi put kad je zaljuljalo, video sam sebe kako od posteljine improvizujem padobran i skačem.

Ne pada mi na pamet da se sve ovo sruči na mene. Vremenske nepogode su tvoj najveći neprijatelj i veruj mi da nikada nisi čuo grmljavinu kao što je ja čujem. Kao ni munju, koja preseče pola Beograda i stane tačno iznad moje zgrade. Dakle, spojite vetar i zemljotres i dobijate noćnu moru svakog muškarca a kamoli žene. E, tu smo.

Komšinica koja živi preko puta u fazonu je „hehehe, komšija, ne brinite ako malo zaljulja, projektovano je da se ljulja“. Ma, važi, a da padne?

Šta da radim ja, komšinice, kad dve cimerke u polusnu krenu da vrište, jedna hvata psa, a druga kutiju s knjigama i pravac napolje. Imali smo frku oko jačeg vetra jer roletne trepere i svaki put misliš da neko pokušava da provali. Ti bi da glumiš mačo muškarca, ali više ni ti nisi siguran da l’ je vetar ili je stvarno neko upao. Dakle, nevolje kreću negde u oktobru i traju do marta, kada prestane košava. Pola godine uživaš, drugu polovinu moliš boga da se cimerke odsele ili ćeš ih baciti s terase. Ima i pozitivnih stvari, kao što je sušenje veša. Dovoljna ti je terasa i sušilica, vetar odradi sve sam.

Kada bih bio manijak, u svakom trenutku bi mogao da posmatraš šta radi pola grada. Sve što ti treba jeste durbin (ovo ti nisam ja rekao).

Stanovi su osetno jeftiniji nego u ostalim delovima grada. Moj ima četiri sobe, a plaćam ga kao garsonjeru negde u centru. Upravnik zgrade kaže da je to zato što su zgrade stare, a ljudi skeptični kada je u pitanju život na „visini“. Potpuno ih razumem, ali daleko je sve to od rizika po život. Više je čudno iskustvo koje ti uvek da novu priču koju možeš da ispričaš ortacima i nasmeješ se. Iako mi nimalo nije bilo do smeha kada je drmalo.

Međutim, kada otvoriš pivo i podigneš noge na terasu gledajući kako se ispod tebe pale lampioni a gasi nebo – sve postane nebitno. Tada nakrenem gutljaj i pomislim – pa dobro, nije tako visoko kao što izgleda. Kada bih morao da biram između komšije koji burgija danonoćno, komšinice koja se žali jer si malo više pojačao TV i vetra koji pomera bubrege, znate šta bih izabrao.

Živeli sa 24. sprata.
 
Poslednja izmena:
Jos prica o zivotu pod Svodovima Neba

Na licu mesta
Stanari najviših spratova prestoničkih zgrada o privilegijama
i mukama stanovanja pod krovom solitera


Da žive u oblacima, za sebe mogu da kažu sanjari, ali i stanari najviših spratova prestoničkih nebodera. Iako kod nas višespratnice sa preko 20 spratova nisu toliko brojne, životom pod krovom "džinovskih zgrada" mogu da se pohvale stanari nekoliko ovakvih zgrada u Beogradu - Pet solitera na Banjici, Kule Geneks, Ruda na Istočnoj kapiji Beograda...

Život iz ptičje perspektive sa predivnim pogledom koji se proteže sa njihovih prozora i privatnost, samo su neke od privilegija koju imaju vlasnici nekretnine na vrhu solitera. Iako većina nikad nije poželela da "sleti" u prizemlje, kad se pokvari lift, po glavi im se vrzma i ova ideja.

42-zivot02.jpg

U normalnim okolnostima, kada je lift u funkciji, put do 22. sprata zgrade Pet solitera traje oko minut. Kada dođe do kvara, porodici Perendić, koja stanuje na pretposlednjem, treba 15 minuta hoda uzbrdo do svojih stanova, i to ako su u dobroj kondiciji. Iako su godine planinarenja uz stepenište, kada je lift u zastoju, dovele do vitkog stasa i dobre forme, to im nije omiljena diciplina. Kada po povratku iz kupovine, sa rukama punim kesa, moraju peške do svojih stanova, požele da prenoće kod komšija u prizemlju, dok se lift ne osposobi. Ipak, sve ove povremene muke zaborave kada bace pogled sa terase.

- Na 22. spratu živim od rođenja, tako da je meni ovo prirodno okruženje - započinje priču, za "Novosti", Dejan Perendić. - Fobiju od visine nisam nikada imao, jer nisam živeo na nižim spratovima. Sve ono što drugima smeta kao što su oscilacije, ja ih ni ne osećam. I nikad se ne bih odselio.
Kako kažu, mnogi plaćaju kartu da se popnu na vrh Avalskog tornja, a oni Beograd na dlanu imaju svakodnevno.
- Visina zgrade je 80 metara, pa sa terase vidimo Toranj, Petlovo brdo, sve nam je na dohvat oka - kaže Gordana Perendić. - Pre nego što sam se udala, živela sam u prizemlju u kući, a sada kada bih mogla da biram, nikad ne bih se vratila u kuću. Samo kad se setim dana kada nam je bila svadba, svatovi su išli peške, jer je lift bio u kvaru.
Kada zakorače u stan i izdignu se iz gradske buke, i ptice u letu su im prve komšije. Jedino od "letećih suseda", komarci nikada im ne svraćaju u goste.


- Često se šalimo kako komarci stižu samo liftom, da ih mrzi da doleću - kažu kroz smeh stanari Pet solitera. - Čist je vazduh, a vetar uvek piri. Užitak ispijanja kafe na terasi na ovoj visini neprocenjiv je.

Sa terase pola Beograda se vidi kao na dlanu.

Iako ističu više prednosti nego mana ovakvog života, saglasni su da ima i drugu stranu medalje. Strah od zemljotresa, požara...

- Nedavno je bio požar u višespratnici preko puta i vatrogasci su jedva uspeli da razvuku merdevine i ugase ga - pričaju Perendići. - Ukoliko se tako nešto desi, stanari koji žive na vrhu, nemaju kuda. I dok je bilo bombardovanje, prvi smo novinarima javljali gde je šta gađano. Sve smo sa terase posmatrali.
Ljiljana Dedić, komšinica Perendića, stanuje sprat iznad njih. Tišinu koju ne mogu da priušte stanari na nižim spratovima izdvaja kao pogodnost življenja na velikoj visini. Ipak, kako kaže, u drugim zemljama život u penthausima je luksuz, dok se kod nas tretira drugačije.

- Svuda u svetu cene nekretnina na najvišim spratovima su duplo više nego onih u prizemlju, samo kod nas su jeftiniji - objašnjava Dedić. - Ko nije iskusio život na poslednjem spratu solitera, ne može da zna šta propušta.

HITNA NEĆE DA SE PENjE
IAKO u poslednje vreme liftovi funkcionišu besprekorno u Pet solitera, jednom su, zbog kvara i nemarnosti Hitne pomoći, izgubili jednog komšiju.
- Lift tog dana nije radio, a komšiji sa 11. sprata je pozlilo - priseća se Dejan Perendić. - Hitna pomoć nije htela da se popne peške i - čovek je preminuo.

MAJSTORI IZBEGAVAJU SOLITERE
OSIM prijatelja koji se plaše visine, često ih i majstori zaobilaze.
- Trebalo je da nam se popravi klima i nisam mogao da nađem majstora koji će doći da namesti. Takođe, popravka roletni, prozora, sve je problem - objašnjavaju stanari ovog solitera.

 
U nedostatku autenticnih iskustava clanova foruma...
Iskustva sa drugih foruma:

Ja sam do ove godine zivela u visokospratnici. Na osmom spratu od deset. Ja licno volim da zivim na visem spratu. Prednost je ta da se nekako izolujes od ulice. Saobracajna buka je prigusena i imas osecaj da zivis u svom svetu. Takodje, stan je bio u obliku pravougaonika i ceo duzi deo je bio u staklu, tak oda sam imala prelep pogled na raskosno zelenilo danju i na ulicna i stambena svetla nocu. Bil oje prelepo. Leti je trebalo biti obazriv na terasi jer se moze desiti da se sudaris sa slepim misem.
:mrgreen:
Ima golubova i svega sto voli zivot na nivou.
:clap:


Kada se bira stan na visini, izuzetno je bitan kvalitet prozora jer gore vetrovi duvaju mnogo jace nego na ulici.
Mana je ta da imas mnogo komsija. Kod mene je zivelo cetrdeset porodica. Osetis miris hrane i stalno se srecete po liftu ili ispred, pa dok stignes do svog oblaka, ima se vremena za razna tracarenja i ispitivanja. Posebno ako je zgrada stara, ljudi ce imati raznih problema sa npr. vertikalnim crevima, pa se moze desiti da nezgodan komsija krene po redu i proverava kod svih sa verikale da zacepljenje ili sta god nije krivica nekog drugog komsije.

Cesto dolaze ljudi koji reklamiraju svasta, preko Kirbija do interneta. Jednom su mi dosli i Trick or Treat.
:D


Najveci nedostatak na koji se ljudi zale je osudjenost na lift. Mi smo imali jedan lift i zaista bi nam legao makar jos jedan. Dugo se ceka i potrebno je izvesno vreme da se stigne do sprata. Takodje, mi nismo imali lift koji memorise brojeve, tako da lift stigne onom koji ga prvi mazne.

Sto se vrucine tice, to mnogo zavisi i od same orijentacije stana. To je stavka koju ljudi cesto previde. Ja sam zivela na zapadnoj strani. Iako nije poslednji sprat, leta su bila nepodnosljiva. Sunce upece u podne i nemilosrdno przi do devet uvece. Negde oko ponoci pocne vrucina da isijava iz zidova, pa covek ne moze zaspati do cetiri-pet ujutru dok se stan ne rashladi.
Dok recimo, komsinica sa sprata iznad je na istocnoj strani, tako da je tamo popodne bilo prijatno.
https://www.ana.rs/forum/index.php?topic=260186.msg21533538#msg21533538
 

Život među oblacima​

Najviših zgrada uglavnom ima na Novom Beogradu, mada je dobro poznato i 5 solitera sa Banjice, gde ima od 21. do 25. spratova, odnosno nema svaki soliter isti broj. "Pre više od 20 godina prodala sam stan na 11. spratu, dečku koji je rekao da baš to želi, tu visinu", kaže nam jedna čitateljka koja je tada živela na Novom Beogradu.

Kada lift funkcioniše, stanari kažu da put do 22. sprata jedne od zgrada Pet solitera traje oko 60 sekundi, ali ako dođe do kvara, onima koji žive na ovom spratu treba dobrih 15 minuta da se peške popnu do stana. Ovakve stvari definitivno obaraju cenu, sve i da lift veći deo vremena radi.

Mana je, recimo, i što mnogi neće da se penju, ako lift ne radi, kao što su kuriri, dostavljači ili majstori.

Život među oblacima nekima zaista odgovara, ali neki naslede stan ili vremenom shvate da su možda napravili grešku prilikom kupovine - a onda shvate da nije tako lako prodati stan na 15, 18. ili 20. spratu. Budući da su svima, po logici stvari, verovatno poznate mane najviših spratova i stanova na njima, izdvajamo i nekoliko prednosti.

Pogled
Ubedljivo ključna prednost ako volite visinu i čeznete za terasom i jutarnjim ispijanjem kafe uz pogled. Oni koji žive na ovoj visini u jednom od 5 solitera uživaju u pogledu na avalski Toranj ili Petlovo brdo. Takođe, prve komšije su im ptice, a izolovani su od buke. Posebna magija nastaje noću, leti.

Prirodna svetlost

Ono što nedostaje stanovima u prizemlju ili na 1, 2. spratu, toga ne manjka stanovima na visini. Možemo biti saglasni da nijedno veštačko svetlo ne može da zameni prirodno, te ako ste ljubitelj sunca, ovo je velika prednost. S druge strane, utiče na raspoloženje i motivaciju.

U svetu sa visinom raste i cena

Iako prodajete nekretninu u Beogradu ili nekom drugom gradu Srbije, a ne u Njujorku, nije na odmet znati da stanovi na najvišim spratovima u neboderima veoma cene u nekim državama sveta. Takav je slučaj sa Velikom jabukom: luksuzni stanovi, u kojima žive najbogatiji, uglavnom se nalaze na izuzetno visokim spratovima.

Manje prašine
Iako savetujemo da redovno održavate higijenu u svom stanu, ipak treba da znate da ovako visoko prašina i nečistoće teže dopiru. Takvu muku, recimo, imaju stanari koji žive na nižim spratovima, poput 1, a osim toga - leti moraju da vode računa i o bubama i insektima.

Izolacija (u svakom smislu)
Ne mora uvek biti reč o najvišem spratu: ako se vaš stan nalazi na, recimo, 15. spratu od 25 u zgradi, dovoljno je ušuškan, i zasigurno ima adekvatnu izolaciju: što znači da je zimi toplo, a leti prijatno. Ono što je takođe prednost, a mana nižih spratova, jeste da gotovo da nema provalnika kada živite na visini.
 
Stanari zgrade „Rudo 1” duže čekaju lift nego autobus

Od četiri lifta u soliteru sa 192 stana na 28 spratova nijedan ne radi kako valja, onaj koji je najbolji vozi do kraja, ali do 16. sprata staje samo dva puta

Ovde vam pre stigne autobus nego lift, dočekuje nas sedamdesetdvogodišnji stanar na 23. spratu zgrade „Rudo 1”, na Konjarniku. Žitelji ove višespratnice, njih oko 600 u 192 stana, muku muče sa dotrajalim liftovima. Imaju ih četiri, ali u funkciji su uglavnom dva i to – jedinica vozi bez problema do 27. sprata, ali do 16. staje samo na šestom i 11, i teretni četvorka koji „saobraća” do 23, ali povremeno zna da zakaže.

Dvojka, koja ni juče nije radila, često se zaglavljuje i kvari, pa se u nju ulazi na sopstvenu odgovornost, a trojka je van upotrebe već četiri godine.

– Kako živimo? Muku mučimo. Dođe mi da se odselim negde, ali nemam gde. Ovde stanuje sirotinja, bogati su otišli. Hvala bogu pa jedan lift dobro radi – govori vremešni stanar i brže-bolje kuca u drvena vrata da ga slučajno ne urekne.

– Ako nam teretni stane, svi će da navale u jedinicu i ona je gotova za 15 dana. Srčani sam bolesnik, operisao sam debelo crevo, pa vi vidite da li je tehnički izvodljivo da se peške popnem na 23. sprat. Ne smemo čekati da stanu svi liftovi jer se taj problem ne rešava za dan, dva – nastavlja penzioner iz stana 231. Bez mobilnog telefona ne ulazi u lift – ako se zaglavi da pozove hitne intervencije. Najmlađi žitelji izbegavaju vožnju liftovima, koja i nije prijatna – malo se trese, čuje se šrkipa, a ponekad zna i da propada ...

– Najgore je u jutarnjem i popodnevnom špicu. Tad je pravi haos. U zgradi ima dosta starih i bolesnih, koji ni do lekara ne mogu da odu kad lift ne radi, a to je za njih smrt – kaže stanar Aleksandar Tucović i konstatuje: – Samo da nam ne crkne teretni, to bi bio kraj.

Ali meštane istočne kapije ne muče samo liftovi – čak 80 odsto stanova iznad kojih se nalaze terase prokišnjava, fasada se kruni, pritisak vode je slab na višim spratovima...

Nedavno su izabrali novo rukovodstvo zgrade koje je spremno da se uhvati u koštac sa problemima i rešava ih, ali su im, tvrde, ruke vezane.

– Bivši predsednik skupštine zgrade preminuo je pre tri meseca. Stari blagajnik još nije predao pečat, niti je podneo finansijski izveštaj za poslednjih pet godina. Dok to ne bude rešeno, novi saziv ne može da radi – objašnjava Dragan Vujović, novoizabrani predsednik. Čuo je, kaže, da je JP „Gradsko stambeno” u dva navrata nudilo starom rukovodstvu da se problem sa liftovima reši, ali da je ta ponuda odbijena. Ni on, niti većina stanara, kako tvrdi, o tome ništa ne znaju.

– Liftovi su stari koliko i zgrada. Ove godine će proslaviti jubilej – četiri decenije. Dotrajali su i više ne mogu da se popravljaju. Apelujemo na nadležne u gradu da nam malo pomognu, a od „Stambenog” da ponovo dostave ponudu za remont ili zamenu liftova. Samo da ta ponuda bude razumna da stanari to mogu da podnesu. Pa, ove zgrade su simbol Beograda kao „Beograđanka”, Avalski toranj... – naglašava Vujović i napominje da se, na sreću, u zgradi nalaze majstori za liftove i da odmah priskoče u pomoć. Ali zbog dotrajalosti sve je to kratkog daha.

On izbegava vožnju liftovima. Nerado, ali ipak je pristao da se ekipom „Politike” popne teretnjakom do 23. sprata.

– Ne sviđa mi se to. Šta ako se zaglavimo? – iskreno nas je upitao. Vožnja je, uz jaku škripu, prošla bez problema.

Vujović ima ideju da, kao i njegove komšije iz susednih zgrada „Rudo” 2 i 3, izda krov za postavljanje antena i novac uloži u održavanje.

Blagajnik Aleksandar Mandić jedva čeka da stanje preda novom sazivu, ali će to učiniti kada dobije zvaničnu potvrdu da je novi saziv legitiman.

– Stanari su u problemu i zato je dobro za zgradu da se ova situacija reši. Ako imate bolesnika, niko ni na osmi sprat neće da dođe bez lifta, a kamoli na 23 – naglasio je Mandić.

----------------------------------------------------------------

Prokišnjavalo sa terase

Pored muke s liftom, zbog čega junački robu sa pijace tegli na kolicima do trećeg sprata, Jovanka Batalo (76) je godinama pokušavala da se izbori i sa vodom koja je curila sa terase iznad njenog stana.

– Grad je pre deceniju dao novac da se uradi izolacija na terasi. Posle toga krenulo je da prokišnjava. Voda mi je upropastila tapiseriju staru više od 200 godina. Svi su obećavali, i u opštini i stambenom, ali niko ni prstom nije mrdnuo. Sama sam platila da se sredi to gore jer nisam mogla da dozvolim da nam voda kaplje na glavu – priča Jovanka.

----------------------------------------------------------------

„Stambeno” nudilo zamenu

„Stambeno” je zgradi „Rudo 1” slalo dve ponude za zamenu liftova, ali su obe odbili, tvrdi Nikola Kovačević, direktor JP „Gradsko stambeno”.

– Nudili smo im da zamene oba lifta, od kojih jedan nije u funkciji od 2012, za pet miliona dinara. Nove liftove, mesečno na 24 rate, plaćali bi po stanu oko 1.000 dinara. Druga varijanta bila je da ugrade jedan lift za tri miliona dinara što bi po stanu iznosilo oko 700 dinara mesečno dve godine – kaže Kovačević.

Blagajnik Aleksandar Mandić ističe da ponude nisu prihvaćene jer se u startu mislilo da ne mogu da prođu, a u zajedničkoj kasi nije bilo dovoljno novca za tako velike investicije.

----------------------------------------------------------------

Za obnovu fasada četiri miliona evra

Najveći problem tri dvadesetosmospratnice „Ruda” 1, 2 i 3 je fasada čiji komadi, teški desetine kilograma, godinama otpadaju. Žitelji već četiri godine pokušavaju da je obnove, ali svetlo na kraju tunela još ne vide. Odustali su od rekonstrukcije 30.000 kvadratnih metara spoljnjeg omotača zgrada jer ne mogu da obezbede oko četiri miliona evra koliko bi koštala nova fasada. Zato su se odlučili za jeftiniju varijantu: da zakrpe rupe i spreče obrušavanje dotrajalih delova.

– Građevinski fakultet uradio je projekat i tražimo izvođača koji bi to mogao da uradi, ali sve zavisi od ponude koju dobijemo. Mi smo uspeli da prikupimo oko 12 miliona dinara što neće biti dovoljno za krpljenje fasada – kaže Milorad Sabljić, predsednik skupštine zgrade „Rudo 2”.

----------------------------------------------------------------

Lična karta

Istočna kapija Beograda – tri stambena solitera „Rudo” u istoimenoj ulici na Konjarniku, građeni su između 1973. i 1976. godine. Imaju po 28 spratova, 190 stanova i visoki su po 85 metara. Autori projekta su arhitekta Vera Ćirković i inženjer Milutin Jerotijević, a izvođač radova bilo je preduzeće „Rad”. Prema jednoj varijanti, dobile su naziv po mestu Rudo u Bosni i Hercegovini odakle potiče arhitekta Dragoljub Mićović koji je u vreme izgradnje obavljao stručni nadzor.


Prica nije od tako davno
https://www.politika.rs/sr/clanak/349434/stanari-zgrade-rudo-1-duze-cekaju-lift-nego-autobus
Četvrtak, 18.02.2016. u 18:05
 

Back
Top