Život pisan srcem

Jos jedna analiza knjizevnog dela..:lol::lol::lol:

RAT I MIR
Pre 200 godina Francuzi krenu na Ruje i dodu do Moskve (kao u Pancer Generalu).
Onda je došla zima i Francuzi se posmrzavaju k'o ***** i onda se napasu mooda
Rujama k'o zec kelerabe. Knjiga ima soma strana, tu ima i neke ribe, žurke,
žvacu nešto, njesra sve vreme.


ee necu vise majke mi..i od ovog se cerekam kada god citam..ustvari ne znam da li da placem ili da se smejem..:lol:
Da se nadovezem...na plakanje ili smeh...ne znam ni ja...

O božanskoj komediji

Ovu komediju napisao je najveći pisac Danta Alegorija. Ona se zove ili nosi naziv Božanstvena zato što Dant moro da dobije božansko nadaknuće da bi mogo da prodje kroz pakao da ne izgori ili padne u neki kazan sa vrelu vodu pa da se ispari pa da ga posle neprime u raj gde ga tamo čeka njegova devojka koju je on strašno mnogo volo pa možda neće da joj se zasvidja koja se zvala Beatrica, ako ima rane na licu i na rukama koje je on nju voleo pa i ona njega pa što sada da mu se ljubav pokvari. Ova knjiga se zove još i komedija zato sto je to što pisac piše izmišljeno i što mi to neverujemo pase smejemo kada čitamo što tu piše. Da napiše ovu komediju nagovorijo ga je njegov prijatelj Virgilia, on je pisao sonete Lauri i ne boli joj samo dušu kao Daneta već i oči i kosu i vidi je kako se vozi u čamac pa se plaši da se ne prevrne. Vodi ga na onaj sveti i tamo nadju papu kako visi na glavačke na dole koji je tada živeo u Rimu na Tibar, reku zelenu i pljačkao seljake koji nisu imali šta da jedu pošto im je sve uzimao ovaj papa i drugi buržujci. Odavde mi može da izvedemo zaključak kako je Alegorija bio napredan i mrzeo sve gazde tiranine i razne druge kapitaliste kao što ih i mi isto tako mrzimo i mrzećemo ih i neće se ugledamo na njima već ćemo marljivo učimo i izgradjivati zemlju i drugi svesni objekti."
 
Bas volim ovu pricu...

U jednoj dalekoj zemlji, mnogima nepoznatoj, postoji krcma pod nazivom " Tocionica dusa". Ljudi tu uglavnom, greskom svrate, nanese ih put dok izgubljeni lutaju trazeci srodnu dusu. Lakomisleni kakvi jesu, naziv krcme shvate kao markentiski potez i cak im se i dopadne. Povrsni kakvi jesu, u svojoj izgubljenosti ne razmisljaju o tome gde ih je to put naneo. Zeljni odmora i osvezenja, teskim korakom razocarenja ulaze u krcmu i narucuju hladnu casu najboljeg vina ili pak, promrzli, najbolje kuvano vino cije poreklo vide u bujnoj konobarici koja im osmehom pozeli dobrodoslicu. Zaboravljaju da je vino pice bogova i zedno ga iskape u jednom gutljaju, sasipajuci u sebe dusu nepoznatog porekla. Samo za trenutak uspeju da osete oporost ili slatkocu, pre nego osete plimu topline koja im se razlije telom. Vec sledeceg trenutka, kao probudjeni iz dubokog sna, okrenu se oko sebe da osmotre enterijer nepoznatog mesta. Nesvesni sena koje im se smenjuju na licu, razlivaju se u osmeh ili pretvaraju u suzu. Previse su bili opsednuti potragom i nisu slusali upozorenje krcmarice koja im je uljudno nudila vinsku kartu i pitala ih za ukus koji preferiraju. Odmahivali su rukom i dopustali njoj da napravi izbor umesto njih. Mudra je to krcmarica bila; nagledala se ona slucajnih prolaznika i izgubljenih pogleda sa zarobljenim dusama koje su kruzile oko tamnih zenica, usahlih i mrkih, skupljenih u tanani krug ludila koje je isijavalo svojim mocnim sjajem. Tek ponekome bi pomirljivi sjaj ukrasio zute pege koje bejahu pravilno rasporedjene oko pomracenog meseca u centru oka. Po sopstvenoj intuiciji, darivala je duse onako kako je mislila da prolaznici zasluzuju. Utakala je dugo cuvane duse u ocajnike koji se nisu osecali ocajnima, u napacene koji su bili opkrhani ravnodusnostima, u nesrecne koji premoreni potragama dozvoljavali su glavi da klone, na orahovini od cije se srzi pravise stolovi u toj krcmi. Delila je pravdu bez konslutacija, svojim cistim srcem i iskusnim okom, svima onima koji po izlasku iz krcme, dobijali su novi lik sjajem nadanja i novom snagom za potragom, ovoga puta ne beznadeznom i ne bez ikakvog smera. Ali samo retkima je vadila iz najstarijih burica, one najvrednije, dugo godina dobro cuvane duse, koje u nekim davnim nemocima molise da ih svojim bosim tabanima izgnjeci i skladira da docekaju trenutak kada ce preko cula ukusa, skliznuti u necije telo i spojiti se sa svojim caurama iz kojih bejahu proterane nekada davno, od zlih sujeta alter ega.

Naisao je tako jednog dana, covek praznog pogleda, ugasenih ociju i pobelelih usana. Prisla mu je vedra krcmarica, i zapitala ga cime moze da ga usluzi. Lagano je podigao pogled, i zagledao joj se u usne, iskreno pozelevsi da su pehar iz koga bi popio bilo kakvu tecnost. Nasmesio se i odgovorio joj da bi vrlo rado popio gutljaj njene duse, jer pogled joj bese tako bistar da je mogao da se ogleda u njemu i vidi starca kojeg su i nada i snaga napustili. Nasmesila se zbunjeno, ni malo iznenadjena narudzbinom, sa nekom cudnom tugom koja je samo za trenuak preletela preko beline njenog lica. Razmisljala je sta joj je ciniti; svoju je dusu imala samo za jos par casa jer delila je svim neznancima koje bi pozelela da su njena srodna dusa, a onda ce ostati bez nje, postati bezdusnica i nikada nece moci da doceka dan kada ce u krcmu usetati njena srodna dusa koju bi svojom zeljom napojila i sa sobom sjedinila, dusa koja bi pozelela da je pije do kraja zivota i nikada zedj vise ne oseti. Covek je samo odmahnuo rukom rekavsi da ne obraca paznju na njega i donese mu sta god ona pozeli, sta god ce mu utoliti zedj i makar prividno odganati umor. Otisla je iza paravana i bez ikakvog zala podmetnula casu ispod bureta svoje duse. Napunila je do vrha i odnela coveku praznog pogleda.

Pio je polako, uzivajuci u svakoj kapi cudnog nektara, nemajuci pojma o tome da utace u sebe delove jedne ciste duse protkane mekanim osmesima. Cudio se zedji koja ga nije terala da iskapi tecnost u jednom gutljaju i nastavi svoj put. Sa svakom kapljicom osecao je novu snagu kako se radja u njegovim misicima, osecao je cudne pokrete lica koje mu izvijene usne pravise, osecao se cudno dobro i posle dugo vremena, kao u svom domu. Pozvao je krcmaricu da je priupita kakvo mu je to vino bozanskog ukusa donela, ali prema njemu je isla nepoznata, divna, graciozna zena koja mu se nekim cudom smesila. Uzimao je pogledom svaki osmeh koji se pri novom koraku nije gubio i stavljao ga kao melem na izrabljenu dusu. Sto mu je bila blize, on se to jacim osecao, a u isto vreme toliko raznezenim i senzibilnim, da je pomislio ako bi mu kojim cudom spustila dlan na obraz, na njemu bi do kraja zivota ostao.

Ona je gledala coveka koji je dozivao, ucini joj se poznat, ali nikako nije to mogao biti onaj isti covek praznog pogleda. Prilazila mu je polako, nekontrolisano se smeskajuci i osecajuci kako joj se kukovi ritmicno njisu izvodeci neki tajnoviti ples samo za njegove ozivele oci, tako sjajne, da bi mu i zvezda Danica pozavidela. Sto mu je bila bliza, cudnije se osecala; tabani su joj brideli, dlanovi se grejali a srce je ludacki lupalo u nekom novom ritmu, prebrzom za njen kardiovaskularni sistem. Iznenadni nagon da mu spusti dlan na obraz isiban vetrom, ali ne i naruzen njime, iznenadio je ali je nije uplasio. Prisla je bez reci i prepustila se svojoj zavidnoj intuiciji, nadajuci se da ce neznanac samo potraziti racun i otici. A onda, kada je dosla sasvim blizu, dlan joj nekontrolisano krenu ka obrazu coveka i ona oseti toplinu koja radja spoj savrsenog sklada.

"Draga zeno, ne pitam sta kosta, samo zelim da to sto sam popio dobijem jos; tacnije, zeleo bih da otkupim sve zalihe koje imate"...

"Dragi covece, dusa se ne kupuje - kako da to niste shvatili kada ste dosli ovamo?"

On se trgnu, okrete se oko sebe po prvi put shvatajuci da ne zna gde je niti koliko daleko od kuce. Ali cudan osecaj da je na pravom mestu, nije mu davao mira. Ogromna privlacnost ka zeni, krcmarici nepoznate krcme, zeni sa najbistrijim pogledom koji je ikada video, promenio mu je dusu, cini se, za samo par trenutaka.

"Mozda dragi covece, ako ikada ponovo svratite ovamo, dobijete jos koju kap duse koja vas je promenila. Sada putujte, vec je kasno, uhvatice vas mrak"...

"U mraku cu nastaviti da zivim, ako me odavde oterate, jer svetlost u vasim ocima je jedino sto moju mracnu dusu osvetljuje. Ostacu ovde dokle god me vi zelite"...
 
Čujem vas da pitate:Što znači biti neka boja?
Boja je dodir oka,glazba za gluhe,riječ u tami.

Budući da desecima tisuća godina prisluškujem govor duša,
koji se kao huka vjetra prenosi iz knjige u knjigu,
iz mjesta u mjesto,kazat ću da moj dodir nalikuje dodiru anđela.

Jedan se dio mene ovdje obraća vašim očima;on je moja teška strana.
Jedan dio mene leti zrakom nošen vašim pogledima.To je moja lakša strana.

Kako sam tek sretna što sam crvena!
Gorim;snažna sam;znam da me se zamjećuje;i da mi se ne možete suprostaviti.

Ne tajim:
za mene se istančanost postiže samo odlučnošću i voljom ,a ne slabošću i nemoći.

Ističem se.Ne bojim se drugih boja,sjena,gužve ili pak samoće.
I kako je divno kad plohu koja me iščekuje ispunim svojom pobjedničkom vatrom!

Gdje se ja širim,tu svjetlucaju oči,bujaju strasti,dižu se obrve,srce ustrepće.
Pogledajte me:kako je samo lijepo živjeti!

Promatrajte me:kako je lijepo moći vidjeti.Pojavljujem se na svakom mjestu.
Život počinje sa mnom,sve se okreće meni,vjerujte mi.

("Zovem se crvena")


 
Hipoteza da snovi mogu da prime i sjedine materijal koji proizvode neki drugi umovi, a ne um snevača, naširoko je eksperimentalno testirana zadnjih decenija, sa očito pozitivnim rezultatima. Eksperimenti telepatije u snu su jedna od nekoliko eksperimentalnih strategija baziranih na ideji da je PSI funkcija nesvesnog, koja se normalno cenzuriše od strane svesnog uma, ili prolazi neprimećena u normalnim životnim okolnostima, jer je psi-signal veoma slab i uglavnom ga prigušuje "buka" svesne mentalne aktivnosti. U eksperimentima koje je smislio i vodio Ulman (Montagu Ullman)* i Kripner (Starilev Krippner)* u 60-im i 70-im, ispitanici su bili obični ljudi koji su se prijavili da provedu jednu noć u "laboratoriji za ispitivanje snova" - oni su bili povezani sa EEG-om koji je pokazivao kada sanjaju, a njih su onda budili da ispričaju san dok je još jasan i slikovit. U drugoj sobi bila je osoba "pošiljalac", koja je na početku eksperimenta birala nasumce jedan koverat iz gomile, a u svakom kovertu bila je reprodukcija neke slike na razglednici. Pošiljalac je morao da se koncentriše na tu sliku tokom noći i pokuša da prenese svoje utiske o slici na usnulog ispitanika. Ujutro su snimljena traka sa izveštajem snevača i odabrana slika pošiljaoca date nezavisnim sudijama da procene da li snovi imaju sličnosti sa slikom. Ono što je proizišlo iz stotina takvih eksperimenata - i iz mnogih spontanih slučajeva telepatije u snu koje su skupili Ulman i Kripner - jeste to da se telepatska komunikacija upućena snevaču prilično često dešava. No ipak, ovaj proces je više infiltriranje u snevačevu svest nego kompletna invazija njegove svesti. Izabrana slika se nikad nije prenela ćela, kao takva, već je bila izlomljena i elementi sa nje su bili upleteni u snevačev tekući san. Ponekad snevač prevodi ove elemente u neku analognu formu, baš kao što mi normalno u snovima izražavamo materijal iz stvarnog života u simboličnoj formi.
 
ONORE DE BALZAK
(Onore de Balzak Evelini Hanskoj)

Moja voljena ljubavi, jednim jedinim milovanjem vratila si mi život. Oh! Moja draga, nisam mogao ni da spavam, ni da radim. Utonuo u osećanja te večeri, rekao sam ti bezbroj nežnosti. Oh! Ti imaš božanstvenu dušu za koju čovek ostaje vezan čitavog života. Dušo moja, ti si, iz ljubavi, otkrila divni jezik ljubavi, što je odmah oteralo tugu, neprijatnost, voljeni anđele, ne zamračuj nikakvom sumnjom nadahnuća ljubavi. Tvoja umiljata nežnost bio je samo njen tumač. Ne misli da možeš biti upoređena ma s kim. Ali, moja voljena, moj nebeski cvete, ne shvataš li sav čar i svu istinu da siromah pesnik može biti pogođen tim što je pronašao isto srce, što je voljen preko svojih nada? Moja obožavana, da za tebe me je odgojilo najnežnije i najmilije žensko srce…
 
I posle svega
stajacu tu, na steni,
uspravna
bela ce pena dopirati do mojih nogu
stajacu tu hiljadu godina
nasmejana
u cistom zlatu nakon olujnih noci
ponovo iskrsla iz pepela
usprkos bogovima i njima za ljubav
ne cekajuci nista, osim mozda tebe,
a ni tebe ne cekajuci.
Stajacu tu
Vecna
Nasmejana
Bozja
Da, s iskonom stopljena
kad nestanu vreme i prostor
patnja i bol
kad nestanu cak i secanja.
Reci mi, duso, po cemu cu te poznati
u buducoj vecnosti?
Po ocima možda.
Oh, nadam se da cu te poznati,
jedini na svetu,
barem na trenutak
pre nego sto sasvim potonem
ili se sasvim uzdignem.
Svejedno,
i more i nebo su plavi.
Rasprsena u milijarde kapljica
udarajuci u stene
sumecu, mozda, tvoje ime
osim ako mi bogovi i to ne uskrate
i daruju tamu zaborava.
Hoce li i u vecnosti biti, duso,
od svih imena
tvoje jedino ime?
Ne secati se niceg,
a u svemu biti
milost ili kazna,sta je?

 
Dragi, večiti idole moja lepa i sveta vero, znam koliko uspomene na neku drugu ljubav moraju vređati ponosnu i nežnu dušu. Ali ne govoriti tebi o tome značilo bi oduzeti ti neizrecive duševne praznine, ljubavne radosti. Postoje takve sličnosti, osećanja i duše da sam na njih ponosan zbog tebe i da ne znam da li sam u njoj voleo tebe. Zatim, užasna ljubomora me je toliko navikla da mislim otvorenog srca, da sve kažem onoj u kojoj živim, da nikad ne bih mogao da ti sakrijem ma i jednu misao. Ne, moje srce si ti!
 
Nasa ljubav nije obicna ljubav .
Ona ima proslost koja se proteze
na milion godina
Ona ima buducnost kojoj nema kraja
Ona ima snagu i mudrost
Ona je puna razumevanja
Ona se razvija i uci
Nasa ljubav nije sputana vremenom ili prostorom ili smrtnim stvarima .
L.M
 
Kad bi me upitala draga
zasto ti danas pisem,
ne bih znao odgovoriti.
Mozda cu znati
kad pismo zavrsim,
mozda kroz deset godina,
mozda tek na samrti,
kad ne budem s dusom
svojom sam
nego sa tobom draga
koju sam voleo
Samo covek
koji voli
smelost,
oblake,
smeh
hrabrost
opasnost
i
krst
moze zeni kao sto si ti
pokazati
zvezdu pravu


Na ovoj zemlji ne mozemo postojano
i redovno ljubiti Boga savrseno cistom ljubavlju
nego samo kroz nekoga za koga osecamo da nam je blisko.

Kroz nekoga kao sto si ti Ange,femme fatal


Seti se duso moje duse ja se secam svega - greske koje su nastale su iza nas .... a nikada se nismo jedno od drugog odvajali ... Zar je ovo vreme proslo uzalud i vodi nas u nistavilo ???Zar je nasa ljubav uzalud ???
Bila sam do sada mesto kome se uvek vracas .... zar ne shvatas -SAMO SRCEM SE DOBRO VIDI - .Ja sam ta tvoja luka za brod bez putnika na kome si samo Ti SVO OVO
VREME.Kao sto si ti moj dom ma gde bio trenutno - jos uvek stojim iza svojih reci ... ne
onih izrecenih u momentu ljutnje.Idemo do kraja svih krajeva -do dna -TI i JA .
Da te bar ne volim ,da me bar ne volis -odustajanje bi bila pametna opcija
ali znas da nas nesto spaja .... LJUBAV JE TO :
Greh je svakom na dusi da nas bilo ko razdvaja ,na tudjim se suzama sreca nikad ne stvara .Dao si mi ljubav za koju nisam ni znala da postoji ,dao si mi mnogo ....
Dao si mi misli ,svoje snove svoju ljubav i dajem ti sve -celu sebe ... Ja znam kako se ti zoves Cekanje na tebe A
je tvoje ime ... i dolazim ti uvek iznova ... i cekam te kao ti mene ,uvek sam te cekala .
Gde cemo se docekati jedini ovde ili tamo gore kada sklopim oci u kojima te nosim
kroz svoj zivot ....Dusa koja voli uvek nadje svuda trag voljenog bica, ni dan ni noc ni tisina usamljenosti cak ni vreme koje odnosi uspomene nista tvoj trag ne moze izbrisati!

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi .

"I kad nam bela krila smrti,
oparaju ovozemaljske dane,
i tada ćeš živeti u mom sećanju."


Znas kako se ja zovem....

A ti,ti se zoves slicno odjeku
Ne necega sto je bilo,ne necega sto je sada
Ne necega sto se priprema
Odjek si svega zajedno.

Odjek si necega sto je moje.


VOLIM TE SAMO TO MOGU DA KAZEM DA SAPUCEM KAO MOLITVU VOLIM TE ....
 
Poslednja izmena:



BEZ KRAJA

Kad ispraćam te činim to
kao da dovršavam čitanje
poglavlja što će odmah
iznova započeti u meni.
Jer već te iščekujem.
Brojim trenutke
i pamtim trajanje.

Kao reka što ni u dobima
suše ne priznaje prazninu.
Uvek nešto na dokovima
nađe epipatski galebić.
Golub od svih manji.
Mogu ga držati na dlanu
ili uvećavati u značaju
i gajiti beskrajno dugo.

Ako probudim se
a sve još postoji.
U tvojoj šaci na uzglavlju
sklopljenoj.
Kao Ankreontov fragment
ljubavi i zebnje.

 
Voz zivota

Zivot je poput putovanja vozom.... ljudi ulaze i silaze. Prilikom zaustavljanja voza desavaju se prijatna iznenadjenja. Covek prozivljava srecne trenutke ali ima i nezgoda...nesreca i zalosti.
Kad se rodimo zakoracimo u voz. Susrecemo se s ljudima za koje mislimo da ce nas pratiti tokom celog naseg putovanja. Npr. nasi roditelji. Nazalost, istina je sasvim drugacija. Kad tad, oni ce sici s voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, naklonosti, neznosti, prijateljstva i drustva. Medjutim, u voz ce uci druge osobe koje ce nam biti jako vazne.....to su nasa braca i sestre, nasi prijatelji i ljudi koje cemo sresti i zavoleti u svom zivotu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku setnju. Drugi pak u svojoj voznji kroz zivot nalaze samo zalost i tugu. Ali u vozu ima i onih koji su uvek pri ruci i spremni su da pomognu onim ljudima kojima je potrebno pomoci.
Mnogi nakon svog silaska s voza ostavljaju iza sebe trajnu ceznju.....mnogi nas sunovracuju u duboku nevolju.....mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Cudi nas sto su mnogi putnici koji su nam najdrazi negde u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom delu naseg putovanja. Naravno , to nas ne sprecava da na sebe preuzmemo teskoce putovanja i samoce i da ih potrazimo i da pokusamo da se smestimo u njihov vagon. Desava se i to da ne mozemo da se smestimo blizu njih jer je mesto vec neko drugi zauzeo .
I takav je zivot..... Prepun izazova, snova, mastanja, nadanja, sastanaka, rastanaka, bez ponovnih sastanaka i nikad se ti trenuci nece vratiti. Pokusajmo od svog putovanja kroz zivot da ucinimo najbolje sto mozemo. Pokusajmo da se svima iz voza budemo u miru. Pokusajmo u svakom od njih da vidimo najbolje sto je u njima. Setimo se toga da na svakom delu zivotnog koloseka, neko od saputnika moze "skliznuti" i da su mu potrebne nase simpatije i razumevanje. I nama se moze desiti da "skliznemo" s koloseka. I nadamo se da ce se naci neko ko ce da nas razume.
Najveca misterija putovanja je ta sto ne znamo kad cemo tacno izaci iz voza isto kao sto ne znamo ni kada ce da sidju nasi saputnici.....cak ni oni koji sede pored nas.
Bicu veoma tuzna kad budem morala da sidjem iz voza. Verujem da ce veoma boleti rastanak s nekim prijateljima koje sam sretala za vreme putovanja i koji su mi postali dragi. Medjutim gajim nadu da ce doci glavini kolosek.... Tada cu videti kako svi oni pristizu sa svojim prtljagom koji na ulasku u voz nisu imali. To ce me silno obradovati. Bicu srecna i zbog cinjenice da sam im pomogla da povecaju svoj putni prtljag polozivsi u njemu prave sadrzaje.
Pokusajmo da pri silasku iz voza ostavimo prazno sediste koje ce u ostalim putnicima, koji nastavljaju putovanje, buditi ceznju na lepe i prijatne uspomene.

izvor:net
 
Sve te vodilo k meni

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
 
I PUSTO I TUŽNO

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta...
Želje! ... Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!

Ljubit... al koga? ... Privremeno - ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se - prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.
 

Razgovor...

- Šta više voliš, lepu ili pametnu ženu?
- Pametnu, naravno.
- A kad bi ta pametnica bila strašno ružna, da li bi je i tada voleo?
- Naravno da bih. Pamet je nebeski dar.
- Ti si baš sjajan čovek, danas nema mnogo takvih.
- I ti si sjajan tip, samo imaš jednu manu - lakoveran si.
- Naprotiv, odmah sam znao da lažeš.
- Kako si znao?
- Još od malena znam da ne mogu verovati onome ko mi odmah kaže naravno.
- Zar sam ja upotrebio tu reč?
- Naravno.
 
Skorpija je veoma slab plivač, pa zamoli kornjaču da je prenese na drugu strane reke.

Kako da ne uzvikne kornjača...

Ti ćeš me ubosti dok ja plivam i udaviću se.

Draga kornjačo... nasmeši se Skorpija...ako te ja ubodem, i ja ću se udaviti s tobom...
To nema logike...

Tu si u pravu...Penji se...

Skorpija se popela i na sredini reke, ubode kornjaču... Dok su se davili, kornjača pomirena sa sudbinom upita...

Da li se sećaš da si rekla da nema logike da me ubodes. A ipak si to učinila...

To nije vezano sa logikom... odgovori Skorpija sva uplasena... To je moj karakter.
 
MOJ ŽIVOT NIJE VAŽAN

Moj život nije važan
kao ni put
malog mrava
ispod trulog korenje.
Pa ipak,
dajte mi malo više neba,
više prava
više ruža u maju,
čiji će požar gasiti
jutarnja magla.
I,nije moj život
toliko važan.
Nego, ono u meni,
skriveno,
duboko.
Vetrovito kao san
bez mira...
O,nema toga pera
ni papira
na koje sve to mogu
preneti.
I kad umrem,
žao mi je
što će sve to
umreti zajedno sa mnom.

4694222-md.jpg
 
Rastanak

Rastajemo se,
ne znam zasto,
ali ipak se rastajemo...

Stojimo na mostu
i cutimo,
dok mi vjetar
prikriva lice,
dok mi kisa
brise suze.

Kradomice ti posmatram profil,
tuzan je.
Pogled si poslao
u dubine rijeke.
Mozda tamo tarzis izlaz
iz vrtloga misli
u koji si sam upao
kao u paukovu mrezu.

Kisnemo i rastajemo se,
ne znam zasto,
ali ipak se rastajemo...

Rijeka odnosi moje suze,
zajdno sa kapima kise
u beskonacnost.
Most jeca...
Vjetar zavija...
O, kako je sve pusto,
sve tuzno,
mracno, bolno...

Cutke se rastajemo,
ne znam zasto,
ali ipak se rastajemo...


6yusjtz.jpg
 
Trenutak samo

Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim
pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen,
opustio bih se više.

Bio bih gluplji nego što bejah, zaista
vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.

Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,
više sutona posmatrao, na više planina popeo,
više reka preplivao.

Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
jeo manje boba, a više sladoleda,
imao više stvarnih a manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što je razumno i plodno
proživeo svaki minut svoga života: imao sam,
jasno, i časaka radosti.

Ali kad bih mogao nazad da se vratim,
težio bih samo dobrim trenucima.
Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen,
od trenova samo; nemoj propuštati sada.

Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli bez
toplomera, termofora,
kišobrana i padobrana;
kad bih opet mogao da živim,
lakši bih putovao.

Kada bih ponovo mogao da živim,
s proleća bih počeo bosonog da hodam
i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona posmatrao i sa više dece igrao,
kad bih život ponovo pred sobom imao.

Ali, vidite, imam 85 godina, i znam
Da umirem.

Horhe Luis Borhes


zivot-je-krasny-stx084.jpg
 
Ljubavi moja ne reci nista vise
Ostavi nek padnu obe ove reci u cutanje
Kao kamen dugo glacan izmedju dlanova mojih ruku
Kao kamen hitar i kamen tezak
I dubok svojim padom kroz nas zivot
Dugim putovanjem i nista ne susrecuci do samo ponor
Taj beskrajni put bez suma da trajanje
I nespecavanje nikakve daleke vode radja uzas
Nikakve povrsine dodirnute nikakvo odskakivanje od prepreka
Nista do univerzum koji treba dostici i ja te uzeh za ruku
Nikakav eho sve pada i uzalud sam culio uvo
Nista cak ni uzdah ni sinkopa zvuka
I ukoliko vise pada i prolazi kroz tminu
Utoliko vrtoglavica raste i noc je sve brza
Nista do samo zahuktali teret
Neprimetna pesma izgubljena
Izbegla lepota poneta i sudarena
Vec mozda ili ne
Ne jos ne ljubav
Nista do samo nepodnosljivo odlaganje bez mere
Smrvljavaju sigurnom uzasno podmetnutom
Kamen ili srce stvar savrsena
Jedna stvar dovrsena a ziva ipak
Pa preko toga udaljuje se i manje je kamen
O naopaki bunaru gde plen posle tame polece ko ptica
Kamen ipak kao svi kamenovi
Na kraju krajeva koji se zamara od svega
I zavrsava time da bude samo grob
Cuj cuj
Izgleda da preko ograde bunarske
Nece preci krik udar ili lom
Vec nejasno i uzvitlano neodredjeno zastraseno
Svetlucanje bledih i cistih dubina
Slicno prividjenjima u detinjskim pricama
Boja nas samih mozda za poslednji put
I kao da je sve bilo iznenadno sve sto jos moze biti
Doslo da nadje objasnjenje jer je neko
Koga nisu videli da je usao podigao zavesu prozora
A kamen tamo dole nastavlja do zvezdanih dubina
Sad znam zasto sam rodjen na ovom svetu
Pricace se moja istorija jednog dana i njenih hiljadu peripetija
U stvari sve je to samo leprsava varka
Venac od sarene hartije za jedno vece u siromasnoj kuci
Sad znam zasto sam rodjen
I kamen silazi dalje izmedu nebuloza
Sta li je gore sta li je dole u tome donjem nebu
Sve sto sam kazao sve sto sam ucinio sve sto sam izgledao da sam
Lisce lisce koje umire i ne ostavlja drvetu do samo goli pokret svojih ruku
Evo ispred mene velike istine zime
Svaki covek ima sudbinu varnice
Svaki covek je samo
Vidjeni cvet a sta sam vise nego svaki covek
Moja gordost je da sam voleo
Nista drugo
A kamen se zariva bez kraja u prasinu u prasinu planete
U sustini sam samo malo vina prosutog a vino
Svedoci o pijanstvu u rano bledo jutro
Nista drugo
Rodjen sam bio za te reci koje rekoh
Ljubavi moja

Louis Aragon
 
Jeremija je bio zaljubljen u jednu vrlo visoku zenu. Svake veceri pratio ju je posle posla i stalno se nadao da ce je poljubiti, ali je bio suvise stidljiv da bi je upitao. Jedne veceri skupio je hrabrost.
"Smem li da te poljubim?" - upitao je.
Pristala je. Ali Jeremija je bio izuzetno niskog rasta, pa su pogledali naokolo ne bi nasli nesto na sta bi se popeo. U blizini je bila napustena kovacnica, pa se popeo na nakovanj, koji mu je omogucio da je poljubi.
Produzili su daljei, nakon stotinak metara, Jeremija je opet upitao:
"Draga, smem li da te poljubim?"
"Ne", odgovorila je, "dosta je bilo za veceras."
"Zasto mi onda ranije nisi rekla, da ne teglim prokleti nakovanj!?"

Kada ljubav nosi teret, uopste ga ne primecuje.
 
Trazio sam . . .

Tražio sam Snagu . . . I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam Mudrost . . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo rešiti.
Tražio sam Bogatstvo . . . I Bog mi je dao Mozak i Telo da mogu raditi.
Tražio sam Hrabrost . . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam Ljubav . . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam Usluge . . . I Bog mi je dao Prilike.
 

Back
Top