Život pisan srcem

Covjece,ponavljas se kruzno
Uvjek si na pocetku,
Vjecno si na kraju,
Samo jednom stalan
Kad si sav u svemu
Sva znanja u nastajanju,
Sva zbivanja u nestajanju.

Isto ti je sve,
Vatra si nocu,
Pepeo si danju.
Na lomaci goris,
Gord u pokajanju.

candle1kq2.gif

slova-1.gif
 
O duso,
Ponosna budi,pred dusmanima se isprsi
Sve zasjede njihove hrabro zamrsi.

Duso,
Nemoj u pobjedi ohola biti,
A porazena nemoj samo bol sniti.

Duso,
U radosti se ne uzdizi,
U bolu se ne ponizi.

Sjeti se,duso,kako vrijeme u promjeni
Kao voda klizi...

loulousflowersbymanbot67ib.jpg
 
Dok sam te imao

jezik sam ptica razaznavao
i tajne pticije odgonetao
biljke sam razumeo, i u nocima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme ispisao
prepisujuci rukopis vetra
uz more, u noci,u planini
tolike navoljnike saslusati umeo
i ciniti im male radosti
bez napora,bez sebicnosti imalo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i prevec ostane u meni
san sam s radoscu na oci nanosio
i budjenju se kao drvece radovao
dok sam te imao
 
Мостарские дожди
Перевод Ирины Чивилихиной







Той осенью в Мостаре я любил Светлану.
Если б мне знать,
кто с ней рядом сегодня,
если бы знать,
кто сегодня ее целует,
если бы знать,
кто сегодня срывает
мои неспелые абрикосы.

Я говорил ей, ты сопливая девчонка,
много всего говорил,
а она плакала в ответ на мои слова, на мои руки,
я говорил ей, ты ангел и чертенок,
ты уже большая, не строй из себя святую,
и всю ночь шли синие дожди
над Мостаром.

Не было ни птиц, ни солнца, ничего,
она спрашивала, есть ли у меня брат, где я учусь,
хорват я или нет, нравится ли мне Рильке,
спрашивала обо всем.
Спрашивала, мог бы я так с другой,
не дай Бог,
люблю ли ее, тихо спрашивала,
и всю ночь над Мостаром шли синие дожди,
в сумраке комнаты она казалась удивительно белой,
но не хотела этого делать,
не хотела или не смела,
черт ее знает.

Осень, та мертвая осень на окнах,
ее глаза птицы, ее бедра серны
и родинка,
не смею сказать,
маленькая лиловая родинка,
или мне так казалось.
Она спрашивала, хорват я или нет, есть ли у меня девушка,
нравится ли мне Рильке - спрашивала обо всем,
а на окнах, как рождественские колокольчики моего детства,
звонили капли,
и по Нижним кварталам тихо струилась ночная песня,
гей, вырастила мать Сулеймана.

Она рассыпала свои годы по паркету,
ее губы были полными, как спелые персики,
а груди теплыми, как маленькие щенята.
Я говорил ей, глупая, ну что ты важничаешь,
Светлана, Светлана, разве не знаешь, что атомный век,
Гагарин, де Голль и все в этом духе,
многое ей говорил,
она только плакала, плакала.

Я водил ее по Куюнджилуку, по харчевням,
водил повсюду,
мы прятались в пещеры и забирались на чердаки,
под мостами играли в жмурки, Неретва, как жеребенок,
под старым мостом я читал ей Црнянского,
как хорошо, шептала она, как хорошо.

Я рисовал ее ноги на влажном песке,
а она смеялась так ясно и так невинно,
как первые лилии,
я водил ее в мечети, под тяжелым надгробьем
давно мертв Караджоз-бег;
на могилу Шантича она положила цветы,
и плакала, как все женщины,
я водил ее повсюду.

Лето, и я совсем другой,
пишу стихи для одной газеты,
полколонки, подпись Перо Зубац,
и ничего больше,
а всю ночь над Мостаром
шли синие дожди,
в сумраке комнаты она казалась удивительно белой,
но не хотела этого делать,
не хотела или не смела,
черт ее знает.

Ни это небо, ни облака, ни эти крыши,
ни выцветшее солнце над Мостаром, солнце истомившегося мальчишки,
я не сумею забыть,
ни ее волосы, ни маленький язык, сладкий, как клубника,
ни ее смех, звучащий обещанием,
ни эту молитву в часовне на Белом холме,
Бог велик, она говорила, переживет нас с тобой,
ни эти тяжелые синие дожди
бесплодной осени, ее осени...

Она говорила о фильмах, о Джеймсе Дине,
говорила обо всем,
немного печально о Карениной,
говорила, что Клайд Гриффитс
и мухи не смог бы обидеть,
я смеялся - глупая, он убийца, ты ребенок;
ни эти улицы, ни этих продавцов свежего номера "Освобождения",
ни этот полувысохший виноград в витринах
не могу забыть,
эту бесплодную, горькую осень над Мостаром,
эти дожди,
она целовала меня всю ночь, ласкала,
и ничего больше,
Боже мой, и ничего больше.

После снова были осени, после снова лили дожди,
и только одно письмо,
кажется, из Любляны,
ни эти листья на тротуарах, ни эти дни
я не смогу, не сумею стереть.

В письме она спрашивала, что я делаю, как живу,
есть ли у меня девушка,
думаю ли хоть иногда о ней, об этой осени,
об этих дождях,
писала, что осталась прежней,
ей-Богу, совсем такой же,
божилась, чтоб я ей поверил, чтоб улыбнулся,
а я давным-давно проклял Бога,
зачем мне клятвы,
клянись, не клянись,
что толку лгать?

Я говорил ей о Лермонтове, о Шагале,
говорил обо всем,
она носила с собой потрепанную книгу Цвейга
и читала ее по вечерам,
в ее волосах запуталось лето,
желтое солнце и море,
в первую ночь ее кожа была чуть-чуть соленой
и в ладонях уснули рыбы;
мы смеялись над мальчишками,
прыгавшими в реку с моста за сигареты,
смеялись, потому что кончилось лето,
а они все прыгают - дети,
она говорила, они же могут разбиться
или схватить воспаление легких...

Потом умолкала и долго-долго молчала,
я свободно мог думать обо всем на свете, превзойдя Спинозу,
часами мог разглядывать других
или бросать гальку вниз на камни,
мог просто уйти куда-нибудь далеко,
мог умереть от одиночества у нее на коленях,
один в целом мире,
мог превратиться в птицу,
в воду, в камень,
мог все, что угодно...

У нее были длинные, хрупкие, нежные, но быстрые пальцы,
Мы ловили божьих коровок и гадали, и играли в прятки,
Светлана, выходи, вон ты за камнем,
я же не слепой и в своем уме,
давай-давай поторапливайся,
не то у меня получишь;
когда она водила, я мог спрятаться хоть в реку,
все равно находила сразу,
говорила, что по запаху,
что слишком хорошо меня знает.

Я никогда не верил,
наверное, просто подглядывала.
Она любила каштаны,
мы приносили их в комнату и развешивали на нитках,
она любила осенние розы,
когда мои розы засыхали, она клала их в коробку.
Я спрашивал ее, что она думает об этом мире,
верит ли в коммунизм,
хотела бы стать Наташей Ростовой,
спрашивал обо всем,
подчас глупо, еще как знаю, что глупо.

Спрашивал, хотела бы она иметь маленького сына,
скажем, белокурого,
она прыгала: хочу, хочу,-
потом вдруг становилась грустной,
как увядший цветок:
нет и нет, ни за что на свете,
посмотри на него, ему бы только это,
словно она свалилась с Юпитера,
да и кто такой Перо Зубац,
и почему именно он, а не другой,
этого еще не хватало.

Я говорил ей, глупая, ты же умница,
ты ангел и чертенок,
многое говорил.
Она ничему не верила.
Все вы мужчины такие,
вруны и обманщики,
и еще много всего говорила.
А над Мостаром шли синие дожди...

Я действительно любил Светлану
той осенью.
Если б мне знать,
кто с ней рядом сегодня,
если бы знать,
кто сегодня ее целует,
если бы знать,
кто сегодня срывает
мои неспелые абрикосы.
 
Oprostajna




Recimo da je otisla iz grada
u nepredvidivu vecer
i da su joj zameli puti.
Recimo da su boje kojima sam
je slikao bile nestalne
i da su izcilile sa koze.

Recimo da je odlucila da je
ne prepoznaju moje zene,
da ima srce nevidivo.
Samo da nije mrtva,
samo da dise.

Tacka na kraju price mala je
kao srce.
Stavljena je lakim potezom,
ali jos pulsira,
jos se otima svetlu.
 
Ulazis u pesmu kao u vrt


Ulazis u pesmu kao u svoj vrt
slazes reci,pomeras mlado drvece
u nekakav red razumljiv tvom oku
tako nehajno kao sto u san moj
ulazis kao u svoj vrt
gde te svaka travka s radoscu
docekuje i sunce ti na rame silazi,

i korak ti je lak i necujan,
kao da si i sama od sna satkana,
iz noci u noc tako sa morem
snagu premeravas,umirujes ga
recima i u poslusnu pticu pretvaras.


Ulazis u pesmu kao u svoj dom
gde je sve oblikovano tvojom rukom,
koja i mojom rukom uzaludne
reci ispisuje koje bi da me
od tebe odbrane.
 

Jesen U Meni Tuguje

rano moja... hej.

Osetices nocas miris tresanja, znaces da sam budna kad budes zaspao

Slutnje su lose kad slutimo lose ali je realnost sladja kada ne slutimo dobro

a ono se desi.
kiaam8.jpg











Tvoje volim te.. tvoje ljubim te.. moje ispunjene zelje..

staro drustvo oko mene..

usijan telefon..

osmeh

i ljubicaste haljine..



Predosecam da cu se nocas vratiti kuci, sa sandalama u rukama i da cu hodati bosa

po asfaltu.. kao ono onda..
ngos2w.jpg

Osecam te u vazduhu i sve lici na kristale, jasno je i cisto

toliko

da se pitam

Ciji je ovo zivot ???

Gde sam upala od toliko rupa..?

Da li je ovo jedna jedina gde je sve po mom.. i koliko ce da traje..?





Trgnem se!

naslovniosmeh.jpg


















Devojko, ne misli na sutra.. vec samo na ovaj sekund u kojem si…

…nesto njegovo.
N. N.
 
Poslednja izmena:
Kamen mudre zene

Neka mudra zena, putujuci kroz planinu nadje u jednom potoku dragi kamen. Sutradan srete putnika koji bese gladan, te mudra zena otvori torbu da mu da nesto da pojede. On ugleda dragi kamen u njenoj torbi, ocara se njime i zatrazi od mudre zene da mu ga da. Mudra zena to ucini bez premisljanja.
Putnik podje dalje, sav radostan zbog svoje dobre srece. Znao je da kamen dovoljno vredi da ga ucini bogatim.

Ali, posle nekoliko dana, vrati se on nazad i potrazi mudru zenu. Kad je nadje, dade joj kamen i rece:
"Razmisljao sam. Znam koliko je ovaj kamen vredan, ali ti ga vracam u nadi da cu od tebe dobiti nesto sto je mnogo, mnogo vrednije. Ako mozes, daj mi to sto imas u sebi, a sto ti je omogucilo da mi s takvom lakoćom das ovaj skupoceni kamen."
 
Nepoznato - rece Fakse blagim glasom u sumi - nepredskazano, nedokazano, to je ono na cemu se zasniva zivot. Neupucenost je temelj misljenja. Nedokaz je temelj delanja. Kada bi bilo dokazano da nema Boga, ne bi bilo religije. Ne bi bilo handare, ne bi bilo jomesa, ne bi bilo ognjista bozanstava, ne bi bilo nicega. Pa cak i ako bi bilo dokazano da Boga ima, opet ne bi bilo religije.... Reci mi, Dzenri, sta se zna? Sta je izvesno, predvidljivo, neumitno: jedina pouzdana stvar koju znas o tvojoj i mojoj buducnosti?
- Da cemo umreti.
- Tako je. Postoji odista samo jedno pitanje na koje se moze dogovoriti, Dzenri, i mi taj odgovor vec znamo.. Jedina stvar koja zivot cini mogucim jeste neprekidna, nepodnosljiva neizvesnost: ne znati sta ce se desiti."
Ursula Leguin
 
Prava ljubav je sakrivena u ovo malo deteta sto je u nama ostalo, u ovo malo vremena sto mislimo da imamo pred sobom. U samrtnom casu cemo zapravo shvatiti istinu, a ona je da nam se izmedju rodjenja i smrti zapravo nista nije desilo, da je zapravo sve sto je postojalo samo jedan tren i oticicemo bas onako kao sto smo i dosli. I ti vec i sam znas da nam to jedino i konacno preostaje. Ali, pre nego sto se to desi zelim samo da ti kazem da jedna od najsvetlijih tacaka u tome paradoksu koji Bog i ljudi nazivaju mojim zivotom nosi tvoje ime. Ako me pitas zasto - ne znam ti reci, ako me pitas dokle - to vec znam i osecam, a i ti slutis, pocinjemo zapravo zajedno da razumevamo vecnost.

Ljubim te svom snagom ove neponovljive veceri ...
:heart:
 
Tu sam
pored tebe
Tamo gde si Ti
ja postojim
hodam uz tebe
drzeci te za ruku
senkom
prstima
recima
mislima
setam perivojem tvog
pogleda
zavlaceci se lagano
uvek iznova u
okrilje tvoga srca
kao putnik koji
dolazi konacno kuci
Mala iskra u tvome oku
krije moju dubinu
satkanu od plamena
neznosti i strasti
ponesi je sobom da te
ove magicne veceri pokrije
moj zagrljaj
do sledeceg mog poljupca
Nemir
 
Ноћ је ова била дугa
и нема
и нико је видео није
како ти се на прстима тихо пришуњала,
како ти је кроз косу руком прошла.
Сив и црн,
чекајући је ,
Мислио си
да је ветар.
Не,
није се одала,
није смела.

A.Radojcic





 
U legendama niko Sveti Gral nije osvojio silom. To je uspelo Persivalu, neznom vitezu, koji je usao u razrusenu kapelu i nasao sto su drugi prevideli, tako sto je prosto seo i mirovao. Mislim sada da sloboda nije biti ni mocan ni bogat, ni omiljen ni bez obaveza, vec biti u stanju da volis. Voleti drugoga toliko da makar i za tren zaboravis na sebe, to znaci biti slobodan. Mistici i crkvenjaci govore o odbacivanju ovog tela i njegovih zudnji, o odbijanju da robujes puti. Ne kazu da se kroz put (telesno) oslobadjamo. Da ce nas zudnja za drugim uzdici iz nas samih potpunije no ista bozansko.
Mlak smo mi svet i nasa ceznja za slobodom, ceznja je za ljubavlju. Da imamo hrabrosti da volimo, ne bismo toliko cenili sve te ratne cinove.
Ljubav je, kazu, ropstvo, a strast je demon i mnogi su se zbog ljubavi izgubili. Znam da je ovo istina, ali znam da i bez ljubavi samo pipamo kroz tunele svojih zivota i nikad sunca ne vidimo. Kad sam se zaljubio, to je bilo kao da sam prvi put pogledao u ogledalo i video sebe. U cudu sam podigao ruku i dotakao svoje obraze, svoje grlo. To sam bio ja. A kad sam se video i privikao se na to ko sam, nisam se bojao da poneki deo sebe mrzim, jer sam zeleo da budem dostojan onoga u koga je ogledalo.
Tada, posto sam prvi put osmotrio sebe, osmotrio sam svet i video da je raznolikiji i lepsi no sto sam mislio. Kao i vecina ljudi uzivao sam u toplim vecerima, u mirisu hrane i pticama koje probadaju nebo, ali nisam bio ni mistik ni Bozji covek i nisam osecao zanos o kojem sam citao. Ceznuo sam za osecanjima, mada vam u to vreme ovo ne bih umeo reci. Reci kao sto su strast i zanos... svi ih naucimo, ali one ostaju mrtve na stranici. Ponekad ih prevrcemo, da saznamo sta je s druge strane, i svako ima svoju pricu o nekoj zeni ili nekom bordelu, o opijumskoj noci ili ratu. Toga se bojimo. Bojimo se strasti i smejemo se prejakoj ljubavi i onima koji previse vole.
A opet, ceznemo da nesto osetimo."


"Strast" - Dzenet Vinterson
 
Ja i svet

Cinjenica da ja postojim potvrdjuje da svet nema nikakvog smisla. Kako da nadjem smisao u padovima coveka, dramatcnim i nesrecnim, kada se sve svodi, u krajnjoj instanci, na prazninu i patnju koja je zakon ovog sveta? To što je svet dozvolio postojanje ljudskog primerka mog tipa dokazuje samo da su mrlje na takozvanom suncu života tako velike da ce vremenom da mu sakriju svetlost. Zverstvo života me gazilo i pritiskalo, iseklo mi krila u punom letu, i pokralo mi sve radosti na koje sam imao pravo. Sva moja preterana revnost i sva paradoksalna i luda strast koju sam uložio da bih postao sjajan pojedinac, sva demonska vradžbina koju sam konzumirao da bih navukao buduci oreol i sav zanos koji sam nasipao za organsko preobraženje ili za unutrašnje svitanje, pokazali su se slabijim od zverstva i iracionalnosti ovoga sveta koji je prosipao u mene sve svoje negativne i otrovne rezerve. Život nije otporan na veliku temperaturu. Zbog toga sam došao do zakljucka da najuznemireniji ljudi, sa unutrašnjim dinamizmom dovedeni do paroksizma, koji ne mogu prihvatiti uobicajenu temperaturu, moraju propasti. To je aspekt životnog demonizma, ali i aspekt njegovog nedostatka; on objašnjava zašto je život privilegija mediokriteta. Samo mediokriteti žive na normalnoj temperaturi života; ostali se troše na temperaturama koje život ne podnosi, gde ne mogu da dišu , osim ako se nalaze jednom nogom s one strane života. Ne mogu doneti ništa na ovaj svet, jer imam samo jedan metod: mtod agonije. Žalite se da su ljudi zlocesti, osvetoljubivi, nezahvalni ili licemerni? Predlažem vam metod agonije, kojim cete se privremeno spasiti od svih ovih nedostataka. Primeniti ga na svaku generaciju, pretvorite ga u agoniju, u iskustvo poslednjih trenutaka, da bi u stravicnom mucenju pokušao veliko ciscenje iz vizije smrti. Potom ga pustite i ostavite da beži od straha sve dok iscrpljen ne padne. I garantujem vam da je ucinak neuporedivo ispravniji od svih koji su dobijeni normalnim putem. Kada bih mogao, doveo bih vasceli svet u agoniju, da bih ostvario ciscenje korena života; stavio bih goruce i ubedljive plamenove na te korene, ne da bih ih uništio, vec da bih im dao drugu snagu i drugu toplinu. Vatra koju bih ja upalio u ovom svetu, ne bi donela ruševine, vec kosmicki preobražaj. Na taj nacin, život bi navikao na visoku temperaturu i ne bi više bio medij za madiokritete. A možda u ovom snu ni smrt ne bi bila imanentna ovom životu.

Emil Sioran – Krik beznadja
 
Da si ti savrshen, ili da sam ja savrshena, kako bi onda mogla da bude savrshena i nasha ljubav? Sve dok sam verovala da jesi, zapravo te nisam volela, to jest, nisam umela da te volim.
od onog trena od kako sam shvatila koliko si slab i loman, od tog trena pochela je neobichna radost-radost niotkuda, krenula je samu sebe da ispisuje pesma...
Ljubav je dar dostojan onih koji greshe i koji se kaju.
ako na nechem andjeli mogu pozavideti choveku onda je to svakako na njegovom putu oscajanja ljubavi.
Andjeo ima samo ljubav, a chovek ima ljubav i put do nje.
Andjeo ima samo stvarnost(jer ljubav je jedina stvarnost), a chovek i stvarnost i svoju chudesnu i strashnu iluziju.
Oni koji su u ljubavi ne razlikuju se jedni od drugih po ljubavi, vec po putu kojim su do nje stigli.
Da si ti savrhen, ili da sam ja savrshena, kako bi onda mogla da bude savrshena i nasha ljubav?
Nevena Vitoshevic

846da010c6e7add629721cc2e3561ed8_web.gif
 
"Я встретил вас"




Я встретил вас - и все былое
В отжившем сердце ожило;
Я вспомнил время золотое -
И сердцу стало так тепло...

Как поздней осени порою
Бывают дни, бывает час,
Когда повеет вдруг весною
И что-то встрепенется в нас,-

Так, весь обвеян духовеньем
Тех лет душевной полноты,
С давно забытым упоеньем
Смотрю на милые черты...

Как после вековой разлуки,
Гляжу на вас, как бы во сне,-
И вот - слышнее стали звуки,
Не умолкавшие во мне...

Тут не одно воспоминанье,
Тут жизнь заговорила вновь,-
И то же в нас очарованье,
И та ж в душе моей любовь!..
 
Prelepe su ruske pesme, evo jedne o prvoj ljubavi:)

Запомни первую любовь,
Она приходит лишь однажды.
Любви приход ждать станешь вновь,
Но чуда не бывает дважды.


Не забывай свою любовь!


Любить ты сможешь, но не так.
Знать счастье будешь, но другое.
Накроет душу липкий мрак,
И в нёй замрёт то дорогое,
Что пробуждало солнца свет
И звёзд сиянье неземное,
На много долгих, долгих лет.
Когда признать будешь готова,
Что настоящей любви след
Не растворился и жжёт снова,
Ты вдруг поймёшь: любовь жива,
Она сумела не разбиться,
В пыли дорог не раствориться,
Любовь к Нему не умерла.
Она тихонько, но скиталась
По уголкам твоей души.
С чудесным блеском, жаль, рассталась,
Но вот жива, жива осталась!
Второй раз нет большой любви...

Запомни первую любовь,
Она приходит лишь однажды.
Любви приход ждать станешь вновь,
Но чуда не бывает дважды.


Не забывай свою любовь!


Любовь - это триумф воображения над разумом (Х.Менкен)
-%201020%20-%20SUBARA%20-%20RUSKA%20ZENSKA3.jpg


Evo josh jedne lepe poznate ruske pesme:)
Расцветали яблони и груши,
Поплыли туманы над рекой...
Выходила на берег Катюша,
На высокий, на берег крутой.

Выходила, песню заводила
Про степного сизого орла,
Про того, которого любила,
Про того, чьи письма берегла.

Ой ты, песня. песенька девичья,
Ты лети за ясным солнцем вслед
И бойцу на дальнем програничье
От Катюши передай привет.

Пусть он вспомнит девушку простую,
Пусть услышит, как она поёт,
Пусть он землю бережёт родную,
А любовь Катюша сбережёт.

Расцветали яблони и груши,
Поплыли туманы над рекой...
Выходила на берег Катюша,
На высокий, на берег крутой.
 
Poslednja izmena:
Za tebe ljubavi moja

Išao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe
Ljubavi moja

Išao sam na trg cveca
I kupio sam cvece
Za tebe
Ljubavi moja

Išao sam na trg železa
I kupio sam okove
Teške okove
Za tebe
Ljubavi moja

A onda sam otišao na pijacu roblja
I tražio te
Ali te nisam našao
Ljubavi
 
Pozitivno mišljenje kao jedro
Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je: "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima."
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: "U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške."
Treći je čovjek odgovorio: "Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu."
Tri su jedra o kojima čovjek govori : pozitivno o sebi , pozitivno o drugom , pozitivno o situaciji . Jedra pozitivnog mišljenja!Svi smo rođeni da sami biramo misli koje će nam usmjeriti život . Izaberimo onda jedra s kojima se najdalje stiže...

N.A.
 
"Nesreće mogu doneti rast i prosvjetljenje", reče učitelj.
To je obrazložio ovako:
Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suvim granama drveta koje je stajalo usred velike nenaseljene ravnice. Jednog je dana orkanski vetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem - dok napokon nije doletela do šume bogate plodnim drvećem.
I zaključio bi: "Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje."
 
Poslednja izmena:
Nekada davno, u sam iskon jednog od mnogobrojnih svetova, behu dva bespolna bića: Ono i Ono.
Samog pojma vremena još nije bilo. Bilo je samo postojanje, i njegova suprotnost, ne-postojanje.
Da, bilo je tako jednostavno.
U jednom trenutku, u jednom biću rodi se prva misao.
Ono se približi drugom biću i, budući da reči još nisu postojale, kao ni usta koja bi ih izgovorila, prenese svoju misao na neki neuhvatljiv, i njemu nepoznat način.
Misao je glasila: "Hajde da se pretvaramo da imamo usta."
Drugo biće prihvati ovu ideju, te se bića stadoše pretvarati da imaju usta. Kroz to njihovo pretvaranje, nastalo je vreme.
Posle nekog vremena, prvo biće oseti neki nemir u sebi. Pretvaranje mu više nije bilo dovoljno. Zato se Ono opet približi drugom biću, i ovog puta glasno izreče svoju misao:
"Hajde da se pretvaramo da imamo i jezike. Onda ćeš ti otvoriti svoja usta, a ja ću na njih priljubiti svoja i probati ih jezikom."
"U redu", reče Ono.
I bića se stadoše pretvarati. Ono je otvorilo usta, a drugo Ono mu je prišlo i liznulo mu jezikom usne. Bića tad spojiše usne. I onda se počeše pretapati, biće u biće. Jedno je ulazilo u drugo, jedno se s drugim mešalo i jedno u drugom gubilo.
Tako je nastao prvi poljubac, u vreme kada još nije bilo ni ljubavi, ni objekta kome bi ljubav bila upućena.
Zato i danas postoji poljubac bez ljubavi, ali nema ljubavi bez poljupca.

...................................................................................................................

I evo nas danas tu gde jesmo. Apokalipsa nam je bliža i razumljivija od Postanja. U nasleđe smo dobili poljubac, jedan od retkih preživelih simbola. Poljubac koji je sveprisutan, svemoguć.
Jer: bez njega nema iskazivanja ljubavi. Bez njega nema vođenja ljubavi. Bez njega nema ni laži, ni prevare, ni izdaje, ni licemerstva. Tamo gde prestaju reči, počinje poljubac.
Poljubac za laku noć.
Poljubac za dobro jutro.
Poljubac kojim biste nekom zatvorili usne, jer ne možete više da podnesete da slušate gluposti.
Poljubac kojim biste nekog zaveli.
Kojim biste nekom skinuli mrvicu sa usta.
Kojim biste došli do novca.
Kojim biste iskazali prezir i, napokon, mržnju.
Poljubac kojim biste nekog pozdravili.
Oprostili se.
I ponovo pozdravili.
I, na kraju, poljubac koji bi vam zapao kao domaći zadatak, neka vrsta kazne koja vas je snašla od Urednika, jedine stvari na svetu moćnije od poljupca.
Urednik bi vam, prijatno i nenametljivo, predložio da napišete nešto o poljupcu, a vi biste (o vaše naivnosti!) to brzopleto prihvatili, misleći kako ne postoji ništa jednostavnije na svetu.
Posle dugog lupanja glave (o sto), došli ste do samo jedne smislene rečenice:
Poljubac je nešto moćno.
U koje god svrhe da je namenjen.
Umete li da se ljubite?:cmok:
 

Back
Top