Život pisan srcem

Ugasi mi oci; mogu Te videti,
Zaglusi mi usi; ja cu Te cuti,
I bez nogu mogu ici do Tebe,
I jos bez usta mogu Te preklinjati,
Slomi mi ruke obuhvaticu Te,
srcem svojim kao rukom,
prigusi mi srce, mozak moj ce kucati,
i bacis li pozar u moj mozak,
u krvi cu te nositi

RILKE
 
Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.

Kad god sam bila 'zločesta', prijetio si mi prstom i pitao si me 'Kako si mogla?' – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je 'sladoled štetan za pse', kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila 'ljubitelj pasa' - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.

Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam 'zatočenik ljubavi'.

Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.

Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od 'tvog psa' postala sam 'samo pas', a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju 'obitelj', ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao 'znam da ćete joj pronaći krasan dom'. Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo 'Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!' A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se 'Kako je mogao?' U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.

Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala 'Kako možeš?' Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je 'Oprosti'. Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje 'Kako možeš?' nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.






”Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.
Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu...
Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bismo postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.

Tražio sam Snagu . . . I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam Mudrost . . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam Bogatstvo . . . I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam Hrabrost . . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam Ljubav . . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam Usluge . . . I Bog mi je dao Prilike.

“Nisam dobio ništa od onog što sam tražio...... ali dobio sam sve što mi je trebalo."
 
Poslednja izmena:
Look into my eyes - you will see

What you mean to me
Search your heart - search your soul
And when you find me there you'll search no more
Don't tell me it's not worth tryin' for
You can't tell me it's not worth dyin' for
You know it's true
Everything I do - I do it for you
 
ŠARGAREPA JE MOJA
Jedna stara žena dospela je posle svoje smrti pred Božji sud. Kopajući po registru, Sudija nije mogao da pronađe ni jedno delo milosrđa osim jedne šargarepe koju je udelila nekom prosjaku. Ipak, moć jednog jedinog čina ljubavi bila je dovoljna da je pošalje u raj. Šargarepa je doneta na sud i uručena je ženi. Kako ju je uzela, počela je da se diže uvis, kao da je vuče nevidljivi konac. U tom trenutku, neki sirotan okačio se za skut njene haljine, za njegovu nogu okačio se neko treći, i ubrzo se formirao čitav niz ljudi koji su se peli ka raju, okačeni o šargarepu. Žena nije osećala nikakav teret, a pošto nije gledala naniže, nije ni primetila šta se dešava.
Peli su se sve više i više, dok nisu stigli do samih vrata raja. U tom trenutku, žena se okrenula da baci poslednji pogled ka Zemlji i ugledala ispod sebe čitav niz ljudi, okačenih o nju.
Kako je pobesnela! Pripretila im je rukom i viknula: "Marš! Dalje od mene! Šargarepa je moja!" Dok je tako mahala rukom, šargarepa joj je ispala i ona se sunovratila sa čitavom svojom pratnjom.

Samo jedan je uzrok sveg zla na Zemlji: "Ovo je moje!"
 
MONETA BEZ VREDNOSTI
Jedan stari sufu prodavao je sve i svasta da bi zaradio za zivot. Ostavljao je utisak priglupog coveka, jer su mu ljudi cesto placali laznim novcem, ili su mu govorili da su vec platili, iako to nije bila istina, ali on je uvek verovao ljudima na rec.
Kada mu je kucnuo sudnji cas, pogledao je ka nebu i rekao: "Gospode, toliko sam laznih para primio od ljudi, ali ih nikada nisam osudio zbog toga; ogranicio sam se na misao da ne znaju sta cine. I ja sam moneta bez vrednosti, zato, molim te, nemoj me osudjivati"
Tada je zacuo glas: "Kako je moguce osuditi nekog ko nije osudjivao druge?"

Lako je naci nekog ko dela s ljubavlju;
teze je pronaci onog ko misli s ljubavlju
 
Djevojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma.
Posto je trebala dugo cekati, odlucila je kupiti knjigu kako bi joj
vrijeme brze proslo.
Uz knjigu kupila je i paketic keksa.
Sjela je u VIP cekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao.
Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je
citao novine.
Kad je ona pocela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan.
Ona se sokirala, ali nista nije rekla i nastavila je citati knjigu.
U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo
vise hrabrosti, do sada bih ga vec udarila...
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covjek pored nje,
ne obaziruci se ni na sta, uzimaoje isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli:
bas me zanima sta ce sad napraviti!!!
Covjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previse, poce da uspuhuje sokirana, uze svoje
stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz cekaonice.
Kada se osjecala malo bolje, nakon sto ju je prosla huja,
sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge
neprijatne
dogadjaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom
trenutku ugleda
paketic keksa jos uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen,
bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez
sokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa
njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povrijedjeni ponos i
osjecaji.

ZAKLJUCAK: Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks,
a da to nikad necemo ili nismo ni saznali?
Prije nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i prije
nego sto se pocne misliti lose, GLEDAJ sa paznjom detalje, vrlo cesto
situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
 
Jedan stari Čiroki Indijanac ispričao je svom unuku:

«U ljudima se odvija neprekidna bitka. Tu se stalno bore dva vuka. Jedan je Zlo. To je strah, gnev, zavist, žalost, kajanje, pohlepa, nadmenost, samosažaljenje, krivica, ogorčenje, inferiornost, laži, lažni ponos, superiornost i ego.

Drugi je Dobro. To je radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost, dobrota, dobronamernost, saosećanje, velikodušnost, istina, samilost i vera».

«I koji vuk pobeđuje?» upita unuk, sa očima koje su sijale od radoznalosti.

Stari Čiroki odgovori:

«Onaj koga hraniš».
 
"Nazivam se Tri unutrasnja bica.

Shvatila sam da sto sam starija i sto vise posmatram svet, jos uvek katkad posmatram ocima deteta.

Katkad posmatram kao zena i osecam se kao zena i svakoga dana sve vise i vise pokusavam posmatrati sa gledista moje unutrasnje mudre starije osobe.

Necu se odreci ni jednog od ta tri dela.

Svidja mi se sto sam odgovorna odrasla osoba i ponosim se donosenjem nekih mudrih odluka, ali jos uvijek uzivam smejuci se kao dete"





Ja ne trazim da me ucinite srecnom, moja sreca ne zavisi od vas.
Ako morate da me napustite, nece mi biti zao samog sebe, izuzetno mi prija vase drustvo, ali ja se ne vezujem za vas.
Ja uzivam u vasem drustvu na temelju nevezanosti - ne uzivam ja u vama, to je nesto vece i od vas i od mene, nesto sto sam otkrio, neka vrsta sinfonije , neka vrsta orkestra
koji svira u vasem prisustvu.
Ali, kada odete od mene, orkestar NIKAD ne prestaje da svira.
 
Stvari koje nisi nikada ucinio

Secaš li se onog dana kad sam te molila
da mi pozajmis svoj auto, koji sam zatim slupala...
Mislila sam da ces me ubiti,
ali ti to nisi ucinio...
A secas li se kad sam te nagovorila
da podjemo na plazu iako si ti govorio da ce padati kisa,
i kisa je zatim i padala...
Mislila sam da ces viknuti: Jesam li ti rekao...
Ali ti si ostao miran...
Secaš li se kad sam ocijukala sa svima
da kod tebe izazovem ljubomoru,
i ti si bio ljubomoran...
Mislila sam da ceš me ostaviti,
ali ti to nisi ucinio...
Secaš li se kad sam prevrnula tortu od jagoda na tepih tvoga auta...
Mislila sam da ceš me izbaciti iz auta,
ali ti to nisi ucinio...
A seticeš se sigurno i one veceri
kad sam ti zaboravila reci da na slavlje treba doci u vecernjem odelu,
pa si došao u farmerkama...
Mislila sam da ceš me ostaviti,
ali ti to nisi ucinio...
Istina, mnogo toga nisi ucinio.
Ali uvek si bio sa mnom strpljiv,
voleo si me i štitio...
Za mnoge stvari bih te molila za oproštenje da si se vratio iz Vijetnama...
Ali, ti se nisi vratio...
 
You've no idea how hard I've looked for a gift to bring You.
Nothing seemed right.

What's the point of bringing gold to the gold mine, or water to the Ocean.
Everything I came up with was like taking spices to the Orient.

It's no good giving my heart and my soul because you already have these.

So- I've brought you a mirror.
 
Poslao sam leptira
Tebi
Leptir mi se vratio
Noseci tvoje ime
Zatim je odleteo od mene

Poslao sam svog vernog psa
Tebi
Pas mi se vratio
Noseci deo tvojih snova
Zatim je pobegao od mene

Poslao sam svog najboljeg druga
Tebi
Moj drug se vratio
Noseci par tvojih reci
Ali ono najbolji
Izgubilo se negde

Poslao sam svoje srce
Tebi
Moje srce se nije vratilo.
 
Ako ti je malo
ovih hiljadu reci ispred tebe napisanih,
hiljadu slova, hiljadu snova,
sto za tebe tocim i ispijam za tebe...
i bas nocas zelis od mene jos jednu rec...
jos jedan stih, jos malo duse...
ja sve ti dajem, sve sto pozelis,
jer tvoja je zelja i zelja moja,
nikad zapovest, nikad molba,
vec uvek zelja i srca mog.
I zato pristajem i zato hocu,
jos jednu rec, jos jedan stih,
samo za tebe da ispletem,
jer pruzices mi osmeh kad ovo vidis,
jos jedan osmeh za jos jedan
moj novi dan.
 
jesen1ub0.jpg
 
...pristajem....
biti Hram prijateljstva našeg
svetionik ljubavi
kiša jesenja
more kestenja
luka mira
šuma iznenađenja
cvet nadanja
put neizvesnosti
srce ludosti
oluja strasti
vetar radosti
sunce strpljivosti
jezero mudrosti
romantična žena
prijateljica draga
pomalo tajanstvena
ali... sretna

nepoznat autor


3114446lgjo3.jpg
 
Tako bi volela!

Tako bih volela da si mi blize
tu bar u istome gradu,
tada bih barem mogla da opravdam
i suze i ovu nadu,
da opet bicemo skupa...
Bilo bi mi lakse mnogo
mnogo lakse nego li sad
mozda bi tada dopreti mogo
do tebe moj glas.
Vapaj za spas.
Mozda bi ga tada cuo
no i ako nebi
znala bih u stvari da se pravis gluv
i prestala tesiti se
da me u stvari ne cujes dobro.
Eh,da si mi samo malo blize
da se sretnemo onako slucajno
u nekim ulicama grada ovog
pa da uporedimo otkucaje srca
ja mog
a ti tvog
i vidimo kucaju li u istom taktu
a ne ovako.....
samo ispisane reci
a opisnih prideva je tako malo
u njih nece stati niti je stalo
sve ono sto reci bih htela.
I trcala bih za tobom ako treba
klecala i molila pred nogama tvojim
pogaziti ponos ni tog se ne bojim
samo da shvatis koliko mi znacis.
Samo da ti pokazem.
Samo da ti dokazem
da si mi sve,
a ne ovako,samo prazne reci
koje ti ni ne cujes
i koje ignorises znam.
Da...........
sve bi bilo drugacije
kada bi se dotakle ruke,
a pogledi sreli
shvatili bi sta hocemo,a sta smo hteli
koliko smemo i koliko smo smeli
poigrati se ljubavi ovom.....
i prepoznao bi tada
u mom oku tvoj lik,
u mom srcu tvoje ime
shvatio da te u celoj meni ima
shvatio bi neshvatljivo
ono o cem ti svo vreme pisem
shvatio bi da u stvari za tebe disem
radjam se i umirem u istom danu.

Nn


rebeccatranquilitygk4.jpg
 
Potok

Pod mostom prolazi mnogo vode
a za njom i mnogo mnogo krvi
Ali ispred nogu ljubavi teče veliki beli potok.
U vrtu bledog meseca u kome se praznuje svaki dan
taj potok peva uspavljujući.
Bledi mesec moja je svest
u kojoj se kreće jedno sunce...
A to sunce to su tvoje oči.
:heart:

 
Poslednja izmena:
Tu sam negde...udaljen od svetla...skriven od sebe i sveta...predan moći koju sam ti dao u svojoj nemoći...zbog nežnosti i ljubavi za nas...u sebi sa nama ...okrenut ničemu u čemu tebe vidim...jer smo oboje u stanju da ovo...naše...ponekad ništa...pretvorimo u nešto veliko i vredno...
 
" Neki fluid misli postoji,i ako je odasiljac jak,a prijemnik osetljiv,mogu duse opstiti ,
a da se dvoje i ne pogledaju niti jednu rec izmene"



Svaki dan kada iz sna otvorim oci tu si .....kao prva misao,darujuci mom oku sjaj
Sve daljine sveta i sav svet je malen da unisti ovaj osecaj pripadnosti ,bliskosti sa tobom...
Posmatram kroz tisinu tvoj lik ....
prilazim ti necujno s ledja....
glim te ...jos nikada nisam dodirnula tvoju kozu a poznajem je kao svoju,
moje telo prislonjeno je na tvoje ,disemo istim ritmom ..
Ne mogu da izdrzim a da te ne ljubim ...
tu negde u udubljenje tvog vrata ,okreces me k sebi ...
pogled nam se na tren sudara...
..... Ti u meni - ja u tebi ....volim te ....sapucem primicuci svoje usne tvojim ....


 
Ima ljudi ciji je zivot trag u vodi. Nevidljivi su, necujni, nestvarni, bez otisaka u pescanoj pustinji covecnosti. Ne znamo odakle su medju nas dosli, a kad odu, zasto su i kuda otisli. Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustise, od njihove moci ljudi nasledise jedino sposobnost da zive, ali ne da budu.

Njihovo je bice Voda. Voda je njihov Element. U vodi njihova priroda i sudbina."

Pekic

moonnewaquariusboy.jpg

 
„…Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole.
Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc.
Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede
i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.
Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.
Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".
Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine...
Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."
D.Maksimovic
 

"U pocetku je bilo samo... to.

Ocekivanje.
Zelja.
A onda se pocelo kotrljati niz ulice univerzuma i materijalizovalo se....

Neizgovorene rjeci su jos uvjek neoblikovane misli.
Kao znakovi duhova.
Ceznja do ludila. Ali, izrazena rjecima.
Kilometrima rjeci.
U pocetku je bilo... sasvim neizvjesno.
A onda
malo jace.
Nocu je postajalo nepodnosljivo.
Jako.
S jutrom bi odzvanjao krik.
U pocetku je bilo... ovo sada je zapravo jos pocetak.

Zavrsetak prve stranice uvoda.
Cak ni ocekivanje nije zavrseno.
Zapravo, mozda se proteze sve do zadnje stranice
Izdaha.
Sad.
Smo.
Na pocetku.
Uzdaha."

1036-008-63-1079.gif
 


Kada bi analizirali, videli bi da u svakoj religiji, mitologiji i u svim duhovnim tradicijama postoji priča o magičnom prstenu. Tolkin, kao profesor književnosti, bio je izuzetno dobro upoznat sa mitovima i okultnom tradicijom starih paganskih religija. Pitam se da li slučajno Tolkin rođen u znaku Jarca čiji je vladar Saturn egzaltiran u Vagi i trigonu sa Venerom. Možda je on bio Gospodar prstenova?!
On se lično bavio okultnim znanjima u privatnom životu, pa su se njegove ideje najvećim delom rađale iz sopstvenog iskustva. Mnogi veruju da je zaplovio duboko u astralne sfere, gde se susretao sa bićima koje je sam opisivao. Oni koji poznaju skrivena, ezoterična znanja, shvataju da sve to nije plod njegove mašte, već opisivanje neke druge stvarnosti, koja običnim ljudima nije tako dostupna. U njoj su čarobnjaci, vilenjaci, patuljci, zmajevi i slična bića postojali oduvek, a nekada su sa ljudima i kontaktirali. Međutim, zbog velike ljudske degradacije, ova bića su se prvo povukla ka severu a onda su, zbog svojih suptilnijih telesnih oblika, prešli u astralne svetove.
Čak iako neko sve ovo shvati kao bajku, izvućiće iz toga neku pouku. Ipak, druga stvarnost može biti mnogo stvarnija od ove, jer toliko stvari ne vidimo ovozemaljskim očima. Nedostatak savremenog čoveka je to što je izgubio kontakt sa prirodom, a time i sa samim sobom. Okružen je mašinama i kompjuterima, pa njegova imaginacija polako nestaje. Ako nešto ne razume ili ne vidi, u to obično i ne veruje. Zato se treba vratiti prirodnom načinu života i probuditi onu uspavanu energiju koju posedujemo, ali ne koristimo. Na taj način će nam život postati mnogo kvalitetniji i duhovno i materijalno. Povratak starim religijama, koje se ponovo bude u celom svetu, doneće ljudima ono što su zaboravilii, a što u njihovim dusama postoji: živeti zdravo u skladu sa prirodom i duhovno se uzdići do viših nivoa svesti.
 
....ŽIVOT JE CRTEŽ, U KOJEM NE MOŽEŠ
UPOTRIJEBITI GUMICU ZA BRISANJE.....

Zašto su svi ljudi tako ljubomorni jedni na druge!?
Svi se mjesaju u tudje stvari i obožavaju da ogovaraju
druge samo da bi tako prikrili svoje mane i nedostatke!
Zar vise niko nezna za onu poslovicu:
"ŽIVI I PUSTI DRUGE DA ŽIVE"

783693e_0_4BsKN.jpg
:)
 

Back
Top