Život pisan srcem

tumblr_lqy7zgcPGJ1qdzji1o1_400.jpg



Tetoviranje dahom Ƹ̵̡Ӝ̵̨̄Ʒ…

Skripa stepenica…
jos par koraka
i…

Ne postavljam pitanja.
Ne trazim odgovore.
Samo pratim tvoju senku…

Pruzam ti ruku,
tvoji vlazni dlanovi
sapucu mi
jos nesanjane snove.

Crvena sofa
topli jastuci…
senke na
vega platnu,
nase… neukrotive…

Dodji… dodirom mi
izatkaj stihove
na stopalu…
na bedrima…

Dahom mi vecnost
istetoviraj na vratu.

Dok dan polako
preko krovova zalazi
odvedi me
do kraja beskraja…

Tatjana Kozica
 
Kada dođeš do kraja svog svetla koje poznaješ, i kada znaš da iza toga postoji samo mrak,
sedi i smiri svoje srce. Oslušni tišinu u sebi, zavoli tišinu pored sebe, i uđi unutar svog srca.
Hodaj očiju otvorenih, slušaj ritam svojih koraka. Hodaćeš dugo, sam, put će biti težak ali na
kraju njega videćeš svetlo. Malo žmirkavo sunce na kraju mračnog i bolnog puta, malo zlatno
zrnce nadanja i budućnosti.Iza tog svetla cekam na tebe...


news_72623.jpg
 
Ne rekoh ti da moram otici.
Ne rekoh ti da ne znam kada
cu se vratiti...Ne rekoh ti
da mi se um pomraci pri pomenu
tvoga imena.

I neces osetiti moje ruke,koje
su hladne postale,jer od srca
grudva kalaja ce postati.Ne mogu
vise ostati,ne pitaj me nista moram
cutati.

Moram otici,sto dalje od tvog pogleda,
od suvisnih pitanja i tvojih dodira.
Ponocnu maglu rasuti i onaj krin ljubavi
zauvek predati.

Dalekom bregu otici,ceznju poneti
izgnanik bludni postati u bespucu
tame se zanositi.Moram cutati,ne smem
nikoga povrediti patnji se predati i zauvek
potonuti.
Beskraj

377466_196103357145371_100002371251273_413245_385458587_n.jpg
 
Običan prijatelj, kada vas poseti, deluje kao gost... Pravi prijatelj, kada vas poseti, oseća se kao kod svoje kuće.
Običan prijatelj vas nikada nije video kako plačete.... Pravi prijatelj ima rame natopljeno vašim suzama.
Običan prijatelj donese spremljenu hranu za slavlje koje ste organizovali.... Pravi prijatelj dodje ranije i pomaže vam u pripremi, a odlazi kasnije kako biste zajedno sve očistili. Običnom prijatelju ne prija kada ga zovete kasno.... Pravi prijatelj vam stavlja do znanja da ga možete pozvati kad god želite. Običan prijatelj govori sa vama o vašim problemima.... ravi prijatelj vam pomaže u vašim problemima. Običan prijatelj znatiželjno pita za vaše romantične veze.... Pravi prijatelj vas zaštićuje od znatiželje drugih. Običan prijatelj smatra da je prijateljstvo završeno kada ste se posvadjali.... Pravi prijatelj vas zove telefonom posle vašeg nesporazuma. Običan prijatelj očekuje da uvek budete njemu na raspolaganju.... Pravi prijatelj je stalno spreman da vam priskoči u pomoć.

Michele A. Quaglia
 
АРХИМАНДРИТ ДР ЈУСТИН ПОПОВИЋ

СРНА У ИЗГУБЉЕНОМ РАЈУ

ИСПОВЕСТ


Срна сам. У васиони ја сам чуло туге. Давно-давно, Неко је протерао на земљу све што је тужно у свима световима и од тога салио моје срце. И отада ја сам чуло туге. Живим тиме што из свих бића и твари сишем тугу. По црну кап туге спусти у моје срце свако биће чим му приступим. И црна роса туге као танки поточић струји кроз моје вене. И тамо, у моме срцу, црна роса туге прерађује се у бледу и плавичасту.

По моме бићу разливена је нека магнетска сила туге. И све што је тужно у свету она неодољиво привлачи и слаже у моме срцу. Зато сам тужнија од свих створења. И имам сузе за свачији бол. . . Не смејте ми се, о насмејани! Ја сам запрепашћена сазнањем: у овом тужном свету има бића што се смеју. О, проклети и најпроклетији дар: смејати се у свету у коме ври туга, кључа бол, пустоши смрт! Какав осуђенички дар!. . . Ја се од туге никада не смејем. Како бих се смејала када сте тако груби и сурови, ви насмејани! Када сте тако зли и ружни! А ружни сте од зла. Јер само зло наружи лепоту земаљских и небеских створова. . . Сећам се, присећам: ова је земља некада била рај, а ја - рајска срна. О, сећања од кога усхићено посрћем из радости у радост, из бесмртности у бесмртност, из вечности у вечност!...

А сада? - Мрак је попао све моје очи. На све путеве, којима се крећем, полегла је густа тама. Моје мисли капљу сузама. А осећања вру тугама. Цело моје биће захватио је неки неугасиви пожар туге. Све у мени тугом гори, али никако да сагори. И ја јадна само једно јесам: вечна жртва паљеница на васионском жртвенику туге. А васионски жртвеник туге је Земља, сива и суморна, бледа и сумрачна планета...

Моје срце је неприступачно острво у бескрајном океану туге. Неприступачно за радост. Да ли је свако срце - неприступачно острво? Реците ви што срце имате! Знате ли чиме су све опкољена ваша срца? Моје - све самим океанским понорима и безданима. И стално се дави у њима. Никако да се извуче из њих, да изађе из њих. Све чега се дохвати меко је као вода. Зато су очи замагљене од суза, а срце разривено од уздаха. Болне су ми зенице, јер су многе поноћи заноћиле у њима. Синоћ је сунце зашло у оку моме, а јутрос се није родило. Удавило се у тминама моје туге. Нешто страшно и језиво проходи моје биће. Плаши ме све што је око мене и изнад мене. О, да бих побегла од страхота овога света! А постоји ли неки свет без страхота? Зазидана сам муком, опијена пелином, пресићена чемером. Ја усплахирено будим срце своје од пијанства тугом, а оно се све више опија. Душу своју, поплашену и разјурену страхотама овога света, вичем да ми се врати, а она све безобзирније бежи од мене, тужне и сетне...
 
Napisala sam u jednoj noći punoj zvezda,
najlepšu priču za tebe …
U njoj su obronci zelenih planina..
ptice koje govore svim ljudskim jezicima..
i nemuštim jezikom, kojim se govori o Ljubavi..
Stavila sam u nju sve mirise juga,
tople i beskrajno senzualne.
Trepavice devojčice koja prodaje cveće…
što prave senke na njenim obrazima boje breskve..
Orhideje boje vanile, ružičaste flamingose
dok suše svoje perje, na mističnoj obali
pod zracima zalazećeg sunca…
Milovala sam te rečima ,kojima dadoh oblike snova…
Snovima , koje oživeše reči ..pisane perom rajske ptice…
Povela sam te na bestelesno putovanje,
u prostore koje oduvek sanjam..
Pred žednim očima pukla je širina mutne
reke Gang, u kojoj spiraju kal sa duša,
izgubljeni heroji – svojih pronadjenih života…
Začinila sam je mnogim licima…
Crnim, belim – i svim nijansama
koje svet ima , na ovoj livadi nepreglednoj..
Dočarala mirise magičnih začina na pijaci,
u nekoj zemlji , gde žene idu
okićene ogledalcima oko vrata i zapešća…
Reflektuju – nestvarno lepe slike , što prodiru iz duše..
Koža im svetlucava na jutarnjem suncu..
Posuta je zlatom koje donosi vetar,
podižući sitnu prašinu sa tla,
u bojama preprženog karamela…
Svakom rečju koju ispisah za tebe,
imala sam te još više…
A koliko više može da se ima ?…
…pitam se , dok mi osmeh
topliji od afričkog sunca ,
pretvara oči u užareno jezgro života…
Mnogo je ovo. Za dva života – mnogo,
a ja imam ovaj jedan … i mesta za još..
Melodija raspevanih slika , odnosi me
beskrajno daleko i sasvim blizu..
Odmah tu – gde stanuje beskonačnost..
Kušam tvoje ukuse ,uvek drugačije i neponovljive..
Vrata su širom otvorena…Mutno sijaju iza mraka..
Vratar sazdan od tuge i sivila,
odselio je odavno..Na neznano vreme.
Od tada…pravim ogrlicu od belih momenata..
pokupljenih sa krila andjela…
Za tebe , lutalice bezvremena…
Da me pohodiš što češće..
Na jeziku ljudi , ime ti je Sreća.
 
162631_184493531565225_164709013543677_7-1.jpg



PREPOZNAVANJE

Da ti se vratim ponovo nikada necu !
Da izgubim u travi jos jednu od srebra mindjusu?
Da bludim stobom nocima,dok cvilis mi na ramenu golom?
Sve to i mnogo toga jos...napisati bih mogla,da saznas da sam ziva od kamena u kamen uklesana...
Govorila sam ti ....
Ovo je aleja kestenova u turobnoj noci .
Govortila sam ti....
bol osecamo zato sto smo prokleti da imamo pa da izgubimo ...
da volimo pa da ceznemo.
Sve sam ti to znala reci u nocima dugim po mesecini,ispod vasarskih satri,ispod svetla maloga grada...
u cumezima,prcvarnicama...ogradama nepoznatih kuca.
Sada...dok lik tvoj prepoznajem,neverica me obuzima....
Svu srecu sveta,jedan od nas nikada poneo nije,do tuge gole....u cempresima.
Setih se....
Ne boli vise,ne boli ni manje.U meni,jesen i pozuteli list?
U tebi secanje....bledo vec,zar ne matori moj?

Nadezda -Nadja
(ljubicasto nebo)
 
Zvala sam se ljubav,znala sam da volim,znala sam da budem i
voljena ali se nikada nisam zvala necija sreca jer moje ime ljubav je
uvek brzo izmicalo,nestajalo i pretvaralo se u prah pepela.Moja sreca je
uvek bila obucena u smrt,sa snovima od paukove mreze ispruzenih ruku
bez milosti.A ja sam bila srecnica tuge koja me nikada nije
mimoisla.Bila sam ostatak rusevine koji nestaje,isprekidana rec koja
svaki put u grlu stane...a zvala sam se ljubav.Koja me je svaki put
vodila u mrak,i to onaj najcrnji,onaj najdublji gde nije bilo
povratka.Uzaludni su bili svi pokusaji da nesto promenim,nisam
izdrzala...Samo moj pogled krije mnogo toga i dalje tezi toj skrivenoj
sreci.
Beskraj
148357_180034038677841_164709013543677_685177_2910428_n.jpg
 
U nekom je seocetu nasred jedinog trga bila postavljena svjetiljka. Jedina svjetiljka koja je osvjetljavala trg! Svi su se mještani hvalili njome. Čak je načelnik tog mjesta odredio čovjeka da pazi na tu svjetiljku i da se marljivo brine za sve što je u vezi s njom. Slijepo zanesen tom svojom službom, čovjek postavi na trg, na zgodno mjesto, strelicu s natpisom koji je pokazivao i upućivao na svjetiljku. Mještani se tome počeše ludo smijati.
Jedan postavi i pitanje:

- Čovječe, jeste li vi stavili tu strelicu?

- Da, gospodine.

- Savjetovao bih vam da je sklonite.

- Zašto?

- Zato što svjetiljka, ako se ne vidi sama po sebi, ne služi ničemu.

***

Istina. Pravoj vrlini i pravim vrijednostima nije potrebna nikakva strelica.
 
Pisano...:heart:

Stavila je novcanicu od 20 evra na sank..Hocete mi uciniti malu uslugu..Devojka za sankom pogleda u novac pa u nepoznatu..Zavisi sta..male usluge mogu imati veliku cenu..Samo jedan telefonski poziv..Devojka podize levu obrvu i zagleda se u neznankine zuckaste oci...I sta treba da kazem..zapita stavljajuci novcanicu u dzep od pantalona..Da okrenete ovaj broj i kazete osobi koji se javi da ima paket ostavljan kod vas i da mora licno da ga preuzme i to odmah jer vam se zavrsava smena..Pogledala je na svoj rucni sat pa u devojku..Zavrsava se ..zar ne..? Da..za petnaest minuta..izgovori devojka uzimajuci slusalicu u ruke..Hvala..rece plavokosa i odseta laganim korakom do separea ostavljajuci za sobom miris parfema i zvuk visokih potpetica..Dok je devojka za sankom izgovarala tekst u slusalicu posmatrala je nepoznatu koja je sedela skoro sklupcana u fotelji sa lepim prekrstenim nogama, napeta i nekako uplasena..Spusti slusalicu i pridje ..U redu je,stize da desetak minuta..Pogled joj je privukao jedva vidljiv trzaj neznankine ruke.Hocete nesto da popijete..Ne..rece nepoznata..Ustvari..zaustavi devojku sa sanka..Donesite mi casu vode..obicne..izgovori ociju prikovanih za vrata kafea...Voda joj je bila potrebna..usta su joj bila suva..ruke drhtale a u sebi je osecala toplinu koja je rasla iz utrobe na gore prema grlu..Samo pre sat vremena kada je krenula bila je smirena i ubedjena da ce prilicno hladno sve ovo podneti..a vidi je sada..jos samo da zaplace i melodrama je na delu..Hoce li joj dati vremena da mu objasni..da mu kaze da joj je zao..bila su pitanja koja su bljeskala u njenoj glavi.Visece mindjuse su zazveckale dok je nervozno prolazila rukama kroz kosu.Bilo joj je toplo.Otkopcala je kratku crnu koznu jaknu..namestila kragnu bele kosulje..prelazila je dlanom preko suknje cisteci nevidljive tragove.Neupadljivo nasminkana..malo bledih obraza..bila je lepa a tako uplasena..da je skoro drhtala..Prinela je casu usnama i umalo nije prosula vodu iz nje videvsi ga da ulazi..Skoro da je upao u kafe.Spustila je casu posmatrajuci ga hipnotisano dok je prilazio sanku i devojci koja je brisala case... Bio je to on..covek koga voli..Kada mu je devojka pokazala glavom prema mestu gde je sedela..okrenuo se i..osmeh je zamenila neverica..gledali su se..par trenutaka mozda i vise..nije znala koliko ..niti je imala vremena bilo sta da shvati osim da joj je prilazio....
 
I noc je nalik tebe,
daleka noc sto place,
bezglasno, u dubokom srcu,
a zvezde potamnele promicu.
Obraz dotice obraz -
javlja se drhtaj leden,
neko se muci i preklinje te,
u tebi izgubljen, sam, u tvojoj groznici.

Noc pati i cezne za svitanjem
siroto srce koje ceptis.
O smrknuto lice, potajna muko,
groznico koja zalostis zvezde,
neki cekaju zoru poput tebe
cutke motreci tvoje lice.
Pocivas u noci
kao vidik mrtav i zatvoren.
Siroto srce koje ceptis,
davnog jednog dana ti si bilo zora.


tumblrlv4ndwfzar1r2qdqb.jpg
 
Bela žena-Branko V.Radičević
.Imam sina.Ime mu je Jelenko.Ali ja mu tepam Jelen.Mali je moj sin-šest godina.Kažu mi da ga ne volim.A to nije istina.Ja nemam vremena za svog sina.I zbog toga takoizgleda.Gledam ga neki put,pa mislim,kad poraste,imaće lepe noge,biće visok,jak.I tako, kad ga gledam,zaboravim da se moram ubiti.Pa opet ,kad ga gledam,pomislim kad poraste on me neće voleti.Možda ću tada piti rakiju;dolaziću kući pijana,pa će me tući.Tada manem takve misli.Hoću da budem kao druge žene- majka.Uzmem ga za ruku,povedem ga u grad da šetaamo.I sve je dobro u početku.Idemo ulicama,pored izloga.Kupujem mu kolače.Naidju poznanici.A ja - majka s detetom.I bude dobro.Zaboravim da se čudno osmehuju
 
Ne volim hotele jer se bojim visokih prozora.I kad su kao dukati - po noći.... I kad su zatvoreni -beli....I kad su na njih navučene zavese -slepi.Počnem da drhtim jer me podsete na smrt.Vraćamo se kući.A ja nisam majka,i on nije Jelen - moj sin.Samoubica sam i krv je moja otrovana.
Majko, kaže Jelen,zašto ćutiš?Majko,da sam Ribecal,učinio bih da se uvek smeješ.Majko,ti si bleda,zašto drhtiš?
A ja sam daleko od svog sina Jelena.Daleko.Davno,kod prvog hotela,pustila sam njegovu ruku iako je još uvek držim.Ja sam ga zaboravila,napustila.
Ja sam samoubica koja je videla smrt jednog dana na prozoru prestoničkog hotela.
.......Bila je u tankoj spavaćici.A prozor visok.Na vetru je podrhtavala draperija.
-Lepa žena! - reče jedan prolaznik i stade.
-Lepa žena! - govorili su mnogi.I sve je veća bila gomila koja se skupljala, zastajala i stajala da vidi ženu koja stoji u prozoru polunaga.
 
Mene žensko telo ne može da uzbudi.Kada smo same,svlačimo se i nema stida.Ja ispitujem da li je glatka koža moje prijateljice.Ona leži na mom krevetu.Prelazim rukom preko njenih ramena.Moja prijateljica ima glatku kožu.Ali,to me ne uzbudjuje.Ja ležim,ona prelazi rukom preko moje kože.
- Da sam muško - smeje se - tvoja bi koža pucketala.
Ležpmo zajedno.Naša tela ravnodušno počivaju.Ostaje samo zavist;ona ima male ,čvrste dojke.....
 
Ali tada sam ludo zadrhtala.Da li je neko otvorio vrata njene sobe,spavaćica se podigla.Pojavile su se lepe oble noge.
Stajala je visoko iznad nas,na prozoru petog sprata prestoničkog hotela.
- Lepa žena,lepa žena!-govorili su ljudi.Jedan je držao ruku u džepu.A nekima su usne drhtale.Želeli bi da je gola,Gola.Ta žena što je visoko stajala.
A onda se nešto desilo.Kao da nam je neko nešto ludo šapnuo,u nama se sve pokrenulo i stalo u očekivanju.
- To je smrt! -pomislih.
- Luda žena,ljudi,sad će skočiti!
I gomila se tada pomače.Osta prazan prostor ramo dokle je mogla da doskoči.
Pokreti su u nama bili mali,da ona gore ne bi osetila kako se sprema zavera protiv njene odluke.Micanjem usana,dahom ,borama,ljudi su govorili.
- Samo tiho,samo tiho,da ona ne čuje......
I bilo je jezivo.I nisu se više čule ni reči, ni dah.
Gledala je nekud preko krovova.A njena koža koju je otkrivao vetar,sijala je belom svetlošću.
Dva bela stuba nosila su telo.A ono je raslo.Sve više.I stubovi.Do neba.Dva bela stuba od mesa.Dva krika.A svila je tako brzo uzmicala.Vraćala se.Opet uzmicala.I tukla kolena,ćlanke-Bila val na bedru.Čudna igra tela koje hoće da se vine,da odlebdi.
Pod takvim svodom postala bih pobožna.A čovek malen,hramu do članaka.
 

Back
Top