Suprotnost ljubavi nije mržnja, nego strah.
Svaki promašaj započinje strahom.
Jedanput sam negde pročitao da iza svake ružne reči ili lošeg dela, stoji
uplašeno dete koje želi da vrati sebi oduzetu bonbonu ili da dokaže svoj unutrašnji značaj.
To bi samo značilo da ima
dece koja nisu bila voljena;
dece, kojoj nije pružena neophodna pažnja, i koja su ubeđena da se za ljubav i sopstveni značaj moraju boriti.
S druge strane, gde ima bitaka - uvek ima i straha od poraza... Boje se nedostatka priznanja, boje se gubitaka, boje se sutrašnjeg dana. Sve to stvara stres, agresiju, zagušenje prošlosti i budućnosti. Sve je to daleko od ljubavi.
U tom istom tekstu je bila i neka preporuka, otprilike ovakvog sadržaja: izbacite zlo, koje ste umislili, i samo posmatrajte prestrašeno
dete koje, jednostavno, nema ljubavi, poverenje u
sutra, i u život u celini. Pružite mu ljubav. Budite - ljubav.
Sve to mi se učinilo logičnim: ne pružiti ljubav, to je zaista - greh; ne voleti bližnje - greh je; ne voleti daljnje

- greh je. Čim nekoga ne voliš, nosiš odgovornost da taj, sutra, preraste u neku zlu osobu. A to je baš veliki greh!
Nije ovo loše znati. Svako može da pokuša.
Ja sam izdržao - do prve štete koju su, iz potpune obesti, huligani načinili na mom kamionu. Onda sam naprasno zaboravio i na njihove bonbone, i na nepruženu ljubav u detinjstvu, i na moju ulogu u njihovom odrastanju ...