Glasnik.
Buduća legenda
- Poruka
- 45.036
Na brdu MORIJI koje se nalazi u Jerusalinu Brdo HRAMA je Bog kusao Avrama.
Avram nije morao da zrtvuje svig sina.
Bila je to samo slika, prikaz onoga sto ce Bog uciniti za palo covecanstvo.
Ne da Bog zeli da zrtvuje svoga sina vec uprkis svome predznanju Bog je poslao Hrista.
Da nije mi bismo propali zaubek.
Ne da je Hristos morao da dodje, vec je on sam to predlozio.
Otac se slozio sa time.
Tako na bukvalnom brdu Moriji gde je Avram bio bukvalno kusan, razapet je Hristos na istom tom brdu, bukvalno .
»O kad bi i ti znao u ovaj tvoj dan što je za mir tvoj! Ali je sada sakriveno od očiju tvojih.
Sa vrha Maslinske gore Isus je posmatrao Jeruzalem. Pred njime se pružao prizor koji je odisao ljepotom i mirom. Bilo je vrijeme Pashe. Sa svih strana su se sakupila Jakovljeva djeca da proslave veliki narodni praznik. Usred vrtova, vinograda i zelenih obronaka, posutih šatorima hodočasnika, uzdizali su se terasasti brežuljci, krasne palače i masivna utvrđenja izraelske prijestonice.
Izgledalo je kao da kći Sionska govori u svojoj gordosti: »Sjedim kao carica i neću vidjeti žalosti«; bila je tako lijepa i sigurna u nebesku naklonost kao u vrijeme kada je pjevao pjevač: »Prekrasna je visina, utjeha svoj zemlji, gora Sion,… grad velikog cara.« Psalam 48,2. Pred očima su se dizale veličanstvene zgrade hrama. Zraci sunca na zalasku osvjetljavali su snježno bijele mramorne zidove i odbijali su se od zlatnih vrata, kula i tornjeva. »U savršenoj ljepoti« stajao je hram – ponos jevrejskog naroda. Koji bi Izraelac mogao gledati ovaj prizor a da ne osjeti duboku radost i ushićenje! Ali Isusa su obuzimale sasvim druge misli. »I kad se približi, ugleda grad i zaplaka nad njim.« Luka 19, 41. Usred sveopće radosti koju je izazvao njegov trijumfalni ulazak, kad su svi oko njega mahali palmovim grančicama, kad je veselo hosana odjekivalo sa brežuljaka, i kad je tisuće glasova proglašavalo Isusa za cara, Spasitelj svijeta bio je uznenada obuzet tajanstvenom tugom. On, Sin Božji, nada Izraelova, čija je sila pobjeđivala smrt i izvodila njene zarobljenike iz grobova, plakao je, ali ne od obične žalosti, već od velike neiskazane duševne patnje.
On nije prolijevao suze zbog sebe, iako je dobro znao kuda vodi njegov put. Pred njime se prostirala Getsemanija, mjesto njegovog bliskog stradanja.
- - - - - - - - - -
Vidjela su se i Ovčja vrata, kroz koja su se vjekovima dovodile žrtve na klanje, a koja su se imala otvoriti za njega, kada bude »vođen kao jagnje na zaklanje«.
Izaija 53,7. Nedaleko bila je Golgota, mjesto raspeća. Užasan gusti mrak trebalo je da se spusti na put kojim je Hristos morao uskoro proći da bi dao dušu svoju kao žrtvu za grijeh. Ali ovoga časa sveopće radosti nije ga rastužilo razmišljanje o ovim prizorima, niti su predosjećanja o njegovoj nadčovječanskoj muci ražalostila njegov nesebični duh. On je plakao nad tisućama Jeruzalemljana, nad sljepoćom i nepokajanošću onih koje je došao da blagoslovi i spasi.
Pred Isusovim očima prolazili su prizori historije od preko tisuću godina Božje naročite milosti i očinske brige prema izabranome narodu. Tu je bilo brdo Morija na kome je mladi Izak, sin obećanja, dragovoljna žrtva, bio vezan na oltaru, – simbol žrtve Božjeg Sina. Tu je takođe slavno obećanje o dolasku Mesije bilo potvrđeno ocu vjernih (1. Mojs. 22, 16–18.) Tu je dim žrtve, koju je prinio David sa Ornanovog gumna, odvratio mač anđela koji je ubijao (1. Dnev. 21) –
simbol Kristove žrtve i posredništva za grešne ljude. Bog je cijenio Jeruzalem više od cijele zemlje. Gospod je »izabrao Sion«, i »omilje mu živjeti na njemu«. Psalam 132, 13. Tu su sveti proroci tokom vjekova objavljivali svoje opomene. Tu su svećenici mahali svojim kadionicama, i oblak dima s molitvama vjernih dizao se Bogu. Tu se svakog dana prinosila krv jaganjaca koji su predstavljali Jagnje Božje. Tu je Jehova otkrivao svoju prisutnost u oblaku slave iznad svetinje nad svetinjama. Tu je, napokon, bilo podnožje tajanstvenih ljestava, koje su spajale zemlju sa nebom – onih ljestava po kojima su Božji anđeli silazili i penjali se, i koje su pokazivale ljudima put u nebesku svetinju nad svetinjama. Da je Izrael ostao vjeran svome Bogu, Jeruzalem, kao Božji izabranik, ostao bi zauvijek.
(Jeremija 17, 21–25.) Ali historija ovoga povlaštenog naroda je izvještaj o neprekidnom odmetanju u pobunama. Oni su se odupirali Božjoj milosti, zloupotrebljavali su sve svoje povlastice i prezirali svoja preimućstva.
Avram nije morao da zrtvuje svig sina.
Bila je to samo slika, prikaz onoga sto ce Bog uciniti za palo covecanstvo.
Ne da Bog zeli da zrtvuje svoga sina vec uprkis svome predznanju Bog je poslao Hrista.
Da nije mi bismo propali zaubek.
Ne da je Hristos morao da dodje, vec je on sam to predlozio.
Otac se slozio sa time.
Tako na bukvalnom brdu Moriji gde je Avram bio bukvalno kusan, razapet je Hristos na istom tom brdu, bukvalno .
»O kad bi i ti znao u ovaj tvoj dan što je za mir tvoj! Ali je sada sakriveno od očiju tvojih.
Sa vrha Maslinske gore Isus je posmatrao Jeruzalem. Pred njime se pružao prizor koji je odisao ljepotom i mirom. Bilo je vrijeme Pashe. Sa svih strana su se sakupila Jakovljeva djeca da proslave veliki narodni praznik. Usred vrtova, vinograda i zelenih obronaka, posutih šatorima hodočasnika, uzdizali su se terasasti brežuljci, krasne palače i masivna utvrđenja izraelske prijestonice.
Izgledalo je kao da kći Sionska govori u svojoj gordosti: »Sjedim kao carica i neću vidjeti žalosti«; bila je tako lijepa i sigurna u nebesku naklonost kao u vrijeme kada je pjevao pjevač: »Prekrasna je visina, utjeha svoj zemlji, gora Sion,… grad velikog cara.« Psalam 48,2. Pred očima su se dizale veličanstvene zgrade hrama. Zraci sunca na zalasku osvjetljavali su snježno bijele mramorne zidove i odbijali su se od zlatnih vrata, kula i tornjeva. »U savršenoj ljepoti« stajao je hram – ponos jevrejskog naroda. Koji bi Izraelac mogao gledati ovaj prizor a da ne osjeti duboku radost i ushićenje! Ali Isusa su obuzimale sasvim druge misli. »I kad se približi, ugleda grad i zaplaka nad njim.« Luka 19, 41. Usred sveopće radosti koju je izazvao njegov trijumfalni ulazak, kad su svi oko njega mahali palmovim grančicama, kad je veselo hosana odjekivalo sa brežuljaka, i kad je tisuće glasova proglašavalo Isusa za cara, Spasitelj svijeta bio je uznenada obuzet tajanstvenom tugom. On, Sin Božji, nada Izraelova, čija je sila pobjeđivala smrt i izvodila njene zarobljenike iz grobova, plakao je, ali ne od obične žalosti, već od velike neiskazane duševne patnje.
On nije prolijevao suze zbog sebe, iako je dobro znao kuda vodi njegov put. Pred njime se prostirala Getsemanija, mjesto njegovog bliskog stradanja.
- - - - - - - - - -
Vidjela su se i Ovčja vrata, kroz koja su se vjekovima dovodile žrtve na klanje, a koja su se imala otvoriti za njega, kada bude »vođen kao jagnje na zaklanje«.
Izaija 53,7. Nedaleko bila je Golgota, mjesto raspeća. Užasan gusti mrak trebalo je da se spusti na put kojim je Hristos morao uskoro proći da bi dao dušu svoju kao žrtvu za grijeh. Ali ovoga časa sveopće radosti nije ga rastužilo razmišljanje o ovim prizorima, niti su predosjećanja o njegovoj nadčovječanskoj muci ražalostila njegov nesebični duh. On je plakao nad tisućama Jeruzalemljana, nad sljepoćom i nepokajanošću onih koje je došao da blagoslovi i spasi.
Pred Isusovim očima prolazili su prizori historije od preko tisuću godina Božje naročite milosti i očinske brige prema izabranome narodu. Tu je bilo brdo Morija na kome je mladi Izak, sin obećanja, dragovoljna žrtva, bio vezan na oltaru, – simbol žrtve Božjeg Sina. Tu je takođe slavno obećanje o dolasku Mesije bilo potvrđeno ocu vjernih (1. Mojs. 22, 16–18.) Tu je dim žrtve, koju je prinio David sa Ornanovog gumna, odvratio mač anđela koji je ubijao (1. Dnev. 21) –
simbol Kristove žrtve i posredništva za grešne ljude. Bog je cijenio Jeruzalem više od cijele zemlje. Gospod je »izabrao Sion«, i »omilje mu živjeti na njemu«. Psalam 132, 13. Tu su sveti proroci tokom vjekova objavljivali svoje opomene. Tu su svećenici mahali svojim kadionicama, i oblak dima s molitvama vjernih dizao se Bogu. Tu se svakog dana prinosila krv jaganjaca koji su predstavljali Jagnje Božje. Tu je Jehova otkrivao svoju prisutnost u oblaku slave iznad svetinje nad svetinjama. Tu je, napokon, bilo podnožje tajanstvenih ljestava, koje su spajale zemlju sa nebom – onih ljestava po kojima su Božji anđeli silazili i penjali se, i koje su pokazivale ljudima put u nebesku svetinju nad svetinjama. Da je Izrael ostao vjeran svome Bogu, Jeruzalem, kao Božji izabranik, ostao bi zauvijek.
(Jeremija 17, 21–25.) Ali historija ovoga povlaštenog naroda je izvještaj o neprekidnom odmetanju u pobunama. Oni su se odupirali Božjoj milosti, zloupotrebljavali su sve svoje povlastice i prezirali svoja preimućstva.
-Aerial-Temple_Mount-(south_exposure).jpg "Jerusalem-2013(2)-Aerial-Temple Mount-(south exposure).jpg")
) žrtvovao se za čoveka. hipotetički, da imaš decu pa se za njih žrtvuješ da bi njih oslobodio duga. 
