ŠTA ŽENE,ZAPRAVO,ŽELE?
Kada sam imala 5.godina,pošla sam u vrtić i tamo upoznala Njega.
Bio je već "starosedelac",dolazio je tu već od svoje prve godine života,jer nije imao babu i dedu (kao ja) koji bi ga čuvali dok su mama i tata na poslu.
Od prvog dana se nije odvajao od mene,a svoju naklonost mi je pokazivao poklanjanjem igračaka.
Ja sam mu poklanjala svoje,tako da smo imali osećaj da su one naše,zajedničke.
Vikendom,kada nismo išli u vrtić,osećala sam da mi nedostaje..
Kada sam sa 7.godina krenula u školu prvog septembarskog dana,nisam ga videla u klupi svog razreda.
I opet,kao i u vrtiću,osetila sam kako mi nedostaje njegovo prisustvo.
Srce je htelo da mi iskoči iz grudi od radosti kada sam ga ugledala u školskom dvorištu,na prvom "velikom"odmoru.
Pružio mi je samo ruku,a znala sam da je hteo da me zagrli.
Bio je u prvom-pet i njegova učionica se nalazila na spratu iznad moje,prvog-jedan odelenja.
Nastavili smo naša druženja tokom velikih odmora cele te školske godine.
Razmenili smo i posete našim rodjendanima.
Poklonio mi je svetlucavo ogledalo u obliku srca,ja njemu usnu harmoniku.
Imali smo drugove i drugarice na proslavi njihovih rodjendana,ali se činilo da smo jedno drugom bili najbolji drug i drugarica.
Kako drugačije objasniti povremene telefonske razgovore,u kome je jedina tema bila školski život,malo domaći zadaci-više ogovaranje naših drugara.
Kad je sledeće leto ostavilo sunce u našoj kosi i miris mora na našoj koži,prvog dana nove školske godine je i njega od mene odnelo.
Rekli su mi da se,iznenada,preselio sa svojim roditeljima u drugi,daleki grad.
Zaplakala sam te prve noći nakon što sam znala da je otišao....kasnije nikada,samo sam osećala uvek prisutnu užasnu prazninu,kad god sam ga prizivala u mislima
A prizivala sam ga često.
Hvatala sam sebe kako u ostalim dečacima pokušavam da pronadjem sjaj njegovih crnih očiju i prosto prisilnu želju da mu rukom popravim neukrotiv čuperak na temenu.
Ne znam da li je to bila ljubav,ali nedostajao mi je nemerljivo..
Sa 12.godina sam mogla da kažem da sam se prvi (drugi?) put zaljubila,onako platonski,u visokog suvonjavaog dečaka.
Imao je crne oči,mada to nisu bile "one" oči.
Skoro čitavu godinu je pokušavao (i najzad uspeo) da mi se nenametljivo približi,uvek dobacujući u prolazu duhovite primedbe.
One su tako godile mojoj osetljivoj adolescentnoj ličnosti...
Već u 15-oj godini,moja prva (ili druga?) ljubav se polako gasila na asfaltu tog vrelog avgusta.
On je krenuo da izučava automobilsko zanatstvo,a ja,sva ambiciozna i svoja,mudrica generacije,podjoh u gimnaziju.
Proredjeni naši susreti i pokušaji njegovog ponovnog približavanja (koji su ranije pospešivali moju očiglednu narcisoidnost),nisu mu doneli reprizu uspeha.
Činila se nepremostiva ta "obrazovna" nekompatibilnost.
Znala sam da je "kompatibilnost" bila vezana za gimnazijske momke..
U 17.mojoj,a trećoj godini prestižne srednje škole,upoznah nenametljivog,kulturnog,pametnog dečaka,koji je po merilima mog komplikovanog puberteta,bio onaj Pravi.
Ono što mu je jedino nedostajalo (tako "malo",a baš to "malo" je često presudno),jeste onaj spontani,bezazleni šarm mog automehaničara.
Činilo se da još više nedostaje,zapravo,onaj sjaj u očima tamnim kao noć,mog vrtićkog dečaka.
Odustadoh od druženja sa njim,ne baš teškog srca,priznajem.
Naići će pravi kasnije,bila sam sigurna..
Sa 19.godina i na prvoj godini studija,a nakon što su me matura i upis istih žešće smorili,zaželeh Njega ko neće imati oreol intelektualca.
Bio mi je potreban uzbudljiv,nepredvidljiv dečko.
Onaj što je "kadar stići i uteći i na svakom mestu postojati",i za koga se obično kaže "taj niče i tamo gde ga ne seju".
To je onaj "hiperaktivni" što neumorno zuji po žurkama i zabavama svih vrsta i koncepcija,jer one bez njega ne bi dobile svoj prepoznatljivi pečat po kome su i pamćene.
I pronašla sam,kao svaka em zanosna,em pametnica od curice,tog spiritus movens-a svakog hepeninga.
Ali..nakon godinu dana jurnjave po svim mestima koja su po nečemu i po nekome nešto značila,umorih se pošteno.
A realno,nije me uverio da mu je intelekt jača strana (bar ne od moje),pa je čak i njegov smisao za humor počeo da bledi.
Otkačih ga,nekako,jedva..
Da li je potrebno da napomenem da nije imao sjaj u crnim očima,a o onom neukrotivom pramenu kose na temenu da i ne govorim..
Sa 25.godina,nakon diplomiranja i godinu dana skitanja evropskim metropolama,upoznah Pravog.
Visok,korpulentan,zgodan,lep stariji diplomac,dobrog pedigrea i još boljeg zaposlenja.
Govorili su da smo idealni par,kao dve istovetne polovine istog bića.
Dve godine potrošismo u "kreativnom" zabavljanju i odlučismo se,ushićeno,za brak-pisanu potvrdu naše ljubavi.
Sa mojih 27.,i njegovih 34,razmenismo bračne zavete i krenusmo,sa entuzijazmom,u drugačij život.
Gradismo svoj dom,sredjivasmo njegov enterijer i eksterijer pedantno,do poslednje sitnice,kako oboje već bejasmo perfekcionisti...u besomučnoj potrazi za lepšim,boljim.
A onda..sretali smo se tih deset godina sve redje u sopstvenoj kući,usled obaveza,opravdanih i neopravdanih.
Priča izmedju nas je bila sve kraća i sve stereotipnija.
Izostale su i one naše,tokom čitavog dana zamišljane,noćne "igre bez granica".
Jednoga dana,za stolom,tokom jedne od mnogih dogovorenih večera,zaključismo da smo se udaljili,da smo postali stranci jedno drugom.
Bez burnih emocija,činilo se prijateljski,nazdravismo dogovorenom rastanku,kucnuvši se čašama dizajniranih pozlatom u kojima je bilo naše omiljeno,vrhunsko crno vino.
Bez problema podelismo sve,jer mi je sve i ostavio,kao opravdanje što deca ostaju sa mnom.
A deca,prave mudrice,aminovaše rastanku,ionako su mnogo ranije od nas ukapirali šta se dogadja sa porodicom.
On je već imao u planu,za razliku od mene,sticanje nove,svoje druge..
U 37.godini,na pragu sopstvene sredovečnosti,iz života "bele udovice",uplovih u život "dobrostojeće poslovne žene".
Ovog puta sam znala šta mi je potrebno..jednostavan muškarac koji ima samo jedan zadatak (mada ne baš jednostavan)-da ume da me nasmeje..
Te četrdesete su,na svom početku,bile oslikane galerijom likova čija je poluvekovna godina proizvodnje često doprinosila njihovoj disfunkcionalnosti.
U 45-oj,jedne jeseni u mesecu oktobru,sudarih se (ali i bukvalno!) sa čovekom koji je ulazio u veliku sivu zgradu u kojoj radim.
Ispade mi fascikla iz ruku i rasuše se papiri po stepeništu.
Krenusmo da ih oboje sakupljamo sa poda,ne gledajući se,dok ne začuh njegov glas:"Izvini,uvek sam bio nespretan..".
Podigla sam glavu i susrela se sa najlepšim crnim očima koje sam do tada videla.
Posmatrale su me toplo,i u njima je bio onaj istovetni sjaj koji sam dugo tražila,original kopije istog,sačuvanog u mojoj duši.
Na temenu mu je i dalje virio onaj kočoperni pramen kose..
Preda mnom je stajao moj dečak iz vrtića!
Zagrlismo se čvrsto,nakon izgubljenih decenija sopstvenih življenja.
Rekao je da me je našao zahvaljujući publikaciji u kojoj je bio jedan moj stručni članak,da moje ime i prezime nikad nije zaboravio.
Odlučio je da me potraži.."i evo,tu sam.."-neprestano mi se smešio.
Sledećeg dana izadjosmo na večeru..
Ne kao nečiji mama i tata,već kao dečak i devojčica iz vrtića koji su se pogubili i godinama,svojim dušama i srcima,i dalje se tražili.
Poklonio mi je ružu i iz džepa izvadio i pokazao mi usnu harmoniku..
Sada,u našoj istovetnoj 55-oj,slavimo desetogodišnjicu (on kaže pedestogodišnjicu ) našeg zajedničkog življenja...
Iskreno,ne znam zašto sam ovo napisala..
Valjda da odgovorim na pitanje "Šta žene,zapravo,žele"?
Ne znam da li sam dovoljno bila jasna u ovom nerazumno dugom odgovoru....
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
...
Kada sam imala 5.godina,pošla sam u vrtić i tamo upoznala Njega.
Bio je već "starosedelac",dolazio je tu već od svoje prve godine života,jer nije imao babu i dedu (kao ja) koji bi ga čuvali dok su mama i tata na poslu.
Od prvog dana se nije odvajao od mene,a svoju naklonost mi je pokazivao poklanjanjem igračaka.
Ja sam mu poklanjala svoje,tako da smo imali osećaj da su one naše,zajedničke.
Vikendom,kada nismo išli u vrtić,osećala sam da mi nedostaje..
Kada sam sa 7.godina krenula u školu prvog septembarskog dana,nisam ga videla u klupi svog razreda.
I opet,kao i u vrtiću,osetila sam kako mi nedostaje njegovo prisustvo.
Srce je htelo da mi iskoči iz grudi od radosti kada sam ga ugledala u školskom dvorištu,na prvom "velikom"odmoru.
Pružio mi je samo ruku,a znala sam da je hteo da me zagrli.
Bio je u prvom-pet i njegova učionica se nalazila na spratu iznad moje,prvog-jedan odelenja.
Nastavili smo naša druženja tokom velikih odmora cele te školske godine.
Razmenili smo i posete našim rodjendanima.
Poklonio mi je svetlucavo ogledalo u obliku srca,ja njemu usnu harmoniku.
Imali smo drugove i drugarice na proslavi njihovih rodjendana,ali se činilo da smo jedno drugom bili najbolji drug i drugarica.
Kako drugačije objasniti povremene telefonske razgovore,u kome je jedina tema bila školski život,malo domaći zadaci-više ogovaranje naših drugara.
Kad je sledeće leto ostavilo sunce u našoj kosi i miris mora na našoj koži,prvog dana nove školske godine je i njega od mene odnelo.
Rekli su mi da se,iznenada,preselio sa svojim roditeljima u drugi,daleki grad.
Zaplakala sam te prve noći nakon što sam znala da je otišao....kasnije nikada,samo sam osećala uvek prisutnu užasnu prazninu,kad god sam ga prizivala u mislima
A prizivala sam ga često.
Hvatala sam sebe kako u ostalim dečacima pokušavam da pronadjem sjaj njegovih crnih očiju i prosto prisilnu želju da mu rukom popravim neukrotiv čuperak na temenu.
Ne znam da li je to bila ljubav,ali nedostajao mi je nemerljivo..
Sa 12.godina sam mogla da kažem da sam se prvi (drugi?) put zaljubila,onako platonski,u visokog suvonjavaog dečaka.
Imao je crne oči,mada to nisu bile "one" oči.
Skoro čitavu godinu je pokušavao (i najzad uspeo) da mi se nenametljivo približi,uvek dobacujući u prolazu duhovite primedbe.
One su tako godile mojoj osetljivoj adolescentnoj ličnosti...
Već u 15-oj godini,moja prva (ili druga?) ljubav se polako gasila na asfaltu tog vrelog avgusta.
On je krenuo da izučava automobilsko zanatstvo,a ja,sva ambiciozna i svoja,mudrica generacije,podjoh u gimnaziju.
Proredjeni naši susreti i pokušaji njegovog ponovnog približavanja (koji su ranije pospešivali moju očiglednu narcisoidnost),nisu mu doneli reprizu uspeha.
Činila se nepremostiva ta "obrazovna" nekompatibilnost.
Znala sam da je "kompatibilnost" bila vezana za gimnazijske momke..
U 17.mojoj,a trećoj godini prestižne srednje škole,upoznah nenametljivog,kulturnog,pametnog dečaka,koji je po merilima mog komplikovanog puberteta,bio onaj Pravi.
Ono što mu je jedino nedostajalo (tako "malo",a baš to "malo" je često presudno),jeste onaj spontani,bezazleni šarm mog automehaničara.
Činilo se da još više nedostaje,zapravo,onaj sjaj u očima tamnim kao noć,mog vrtićkog dečaka.
Odustadoh od druženja sa njim,ne baš teškog srca,priznajem.
Naići će pravi kasnije,bila sam sigurna..
Sa 19.godina i na prvoj godini studija,a nakon što su me matura i upis istih žešće smorili,zaželeh Njega ko neće imati oreol intelektualca.
Bio mi je potreban uzbudljiv,nepredvidljiv dečko.
Onaj što je "kadar stići i uteći i na svakom mestu postojati",i za koga se obično kaže "taj niče i tamo gde ga ne seju".
To je onaj "hiperaktivni" što neumorno zuji po žurkama i zabavama svih vrsta i koncepcija,jer one bez njega ne bi dobile svoj prepoznatljivi pečat po kome su i pamćene.
I pronašla sam,kao svaka em zanosna,em pametnica od curice,tog spiritus movens-a svakog hepeninga.
Ali..nakon godinu dana jurnjave po svim mestima koja su po nečemu i po nekome nešto značila,umorih se pošteno.
A realno,nije me uverio da mu je intelekt jača strana (bar ne od moje),pa je čak i njegov smisao za humor počeo da bledi.
Otkačih ga,nekako,jedva..
Da li je potrebno da napomenem da nije imao sjaj u crnim očima,a o onom neukrotivom pramenu kose na temenu da i ne govorim..
Sa 25.godina,nakon diplomiranja i godinu dana skitanja evropskim metropolama,upoznah Pravog.
Visok,korpulentan,zgodan,lep stariji diplomac,dobrog pedigrea i još boljeg zaposlenja.
Govorili su da smo idealni par,kao dve istovetne polovine istog bića.
Dve godine potrošismo u "kreativnom" zabavljanju i odlučismo se,ushićeno,za brak-pisanu potvrdu naše ljubavi.
Sa mojih 27.,i njegovih 34,razmenismo bračne zavete i krenusmo,sa entuzijazmom,u drugačij život.
Gradismo svoj dom,sredjivasmo njegov enterijer i eksterijer pedantno,do poslednje sitnice,kako oboje već bejasmo perfekcionisti...u besomučnoj potrazi za lepšim,boljim.
A onda..sretali smo se tih deset godina sve redje u sopstvenoj kući,usled obaveza,opravdanih i neopravdanih.
Priča izmedju nas je bila sve kraća i sve stereotipnija.
Izostale su i one naše,tokom čitavog dana zamišljane,noćne "igre bez granica".
Jednoga dana,za stolom,tokom jedne od mnogih dogovorenih večera,zaključismo da smo se udaljili,da smo postali stranci jedno drugom.
Bez burnih emocija,činilo se prijateljski,nazdravismo dogovorenom rastanku,kucnuvši se čašama dizajniranih pozlatom u kojima je bilo naše omiljeno,vrhunsko crno vino.
Bez problema podelismo sve,jer mi je sve i ostavio,kao opravdanje što deca ostaju sa mnom.
A deca,prave mudrice,aminovaše rastanku,ionako su mnogo ranije od nas ukapirali šta se dogadja sa porodicom.
On je već imao u planu,za razliku od mene,sticanje nove,svoje druge..
U 37.godini,na pragu sopstvene sredovečnosti,iz života "bele udovice",uplovih u život "dobrostojeće poslovne žene".
Ovog puta sam znala šta mi je potrebno..jednostavan muškarac koji ima samo jedan zadatak (mada ne baš jednostavan)-da ume da me nasmeje..
Te četrdesete su,na svom početku,bile oslikane galerijom likova čija je poluvekovna godina proizvodnje često doprinosila njihovoj disfunkcionalnosti.
U 45-oj,jedne jeseni u mesecu oktobru,sudarih se (ali i bukvalno!) sa čovekom koji je ulazio u veliku sivu zgradu u kojoj radim.
Ispade mi fascikla iz ruku i rasuše se papiri po stepeništu.
Krenusmo da ih oboje sakupljamo sa poda,ne gledajući se,dok ne začuh njegov glas:"Izvini,uvek sam bio nespretan..".
Podigla sam glavu i susrela se sa najlepšim crnim očima koje sam do tada videla.
Posmatrale su me toplo,i u njima je bio onaj istovetni sjaj koji sam dugo tražila,original kopije istog,sačuvanog u mojoj duši.
Na temenu mu je i dalje virio onaj kočoperni pramen kose..
Preda mnom je stajao moj dečak iz vrtića!
Zagrlismo se čvrsto,nakon izgubljenih decenija sopstvenih življenja.
Rekao je da me je našao zahvaljujući publikaciji u kojoj je bio jedan moj stručni članak,da moje ime i prezime nikad nije zaboravio.
Odlučio je da me potraži.."i evo,tu sam.."-neprestano mi se smešio.
Sledećeg dana izadjosmo na večeru..
Ne kao nečiji mama i tata,već kao dečak i devojčica iz vrtića koji su se pogubili i godinama,svojim dušama i srcima,i dalje se tražili.
Poklonio mi je ružu i iz džepa izvadio i pokazao mi usnu harmoniku..
Sada,u našoj istovetnoj 55-oj,slavimo desetogodišnjicu (on kaže pedestogodišnjicu ) našeg zajedničkog življenja...
Iskreno,ne znam zašto sam ovo napisala..
Valjda da odgovorim na pitanje "Šta žene,zapravo,žele"?
Ne znam da li sam dovoljno bila jasna u ovom nerazumno dugom odgovoru....
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
...