Zemlja

"На дну свакога сна, ако се дубоко загледа, лежи сањачева смрт. Зато, чим се пробудимо заборављамо оно најдубље што смо видели у сну. Јер, прошлост и будућност човека живе само у тајнама. У свему другом су мртве. А будућност, она је за нас страни језик који нам је неразумљив. Будућност је огромни континент који тек треба да откријемо, можда Атлантида. Тамо не важи новац који ми користимо. Тамо не важе ни наши погледи. Будућност нас види само кад се осмехнемо или заплачемо. Иначе нас не препознаје."
"Сан, као и нечија будућност, може се отети или украсти. Ја могу да те научим како да украдеш туђи сан. И мој, ако хоћеш. Снови се најбоље краду у болести, када нису здрави ни лопов, ни онај што ће бити опљачкан. Седнеш крај некога ко спава и чекаш да му се сан захукће. Тада га пољубиш у уста да би га пробудиои у пољупцу однесеш недосањану половину његовог сна као лисица украдену кокош. У свој кавез ја затварам украдене снове и повремено, када сам добро расположена, пуштам их на слободу као птице. Међу њима има и мушких и женских снова. И лепо се чују... Али, твоје снове не држим у кавезу. Твоје чувам у шкољци..."
Шешир од рибље коже
 
O smrti razmišljaju bolesni i stari.
I filozofi.
A mladost za smrt ne mari, besmrtna je, makar privremeno, u svojoj glavi.

Mladost živi i sanja.
Samo te snove vredi krasti, sakriti u školjku i čuvati. :)
 
Poslednja izmena:
Pokusavam da se stopim s Zemljom

Pokusavam da postanem Zemlja

Pokusavam i uspecu jednog dana..

painted_ladies_2.jpg

Polako, ne žuri i ne pokušavaj ništa.
Zemlja će sama uraditi sve ostalo, kad-tad. :)
 
Večeras
Slušam neku sentimentalnu muziku
Gledam kroz prozor
Kroz krošnju breze
U mrak
I razmišljam o čoveku
On mora da je
Kao svetionik u olujnoj noći
Kao zvezda na ponoćnom nebu
Ispod tepiha od betona
Vrelo Srce Majke
Kuca za takvo dete
 
ah-zemlja-slike-animacija-1.jpg


U otvaranju iznenadi...
U središnici razbucaj i žrtvuj sve...
U završnici vuci najjače poteze, iako znaš da ne možeš dobiti...
I ne predaj, do kraja... sve dok ne čuješ ono poznato šah -mat, uz podrugljiv osmeh,
jer samo paceri igraju do kraja kada su izgubljeni.

Matirao te Život još jednom?
Pa šta...:)
 
Springy

Ulica je pista,
Sa nje uzleću
poremećena zrna prašine…
Njihov sitan život ponovo postaje deo nečeg krupnog.
Znaš, doći će i leto…
Ostavi me nauke, ostavi me, ostavi me nauke…
Dan vrvi, prostire se.
U grudnim koševima
žulja ono mirišljavo.
 
Oprosti Frojde,

Ali o podsvesti ne vredi više pregovarati, bajata tema.
Mene svest brine.
Svi nagoni odavno su pušteni s lanca i divljaju svetom.
Svet se davi u krvi i bezumlju, u izopačenosti.
Nigde bečkih valcera i sramežljivih bečkih frajlica,
samo svastike bujaju kao u tvoje vreme i ne daju se iskoreniti.

Ali ti si bar imao gde da pobegneš.

Sada su sve tabu granice pregažene i čovek nema više kud i
ne zna šta bi sa sobom.

A svest se udavila i potonula.
I leži na dnu Hada. :

Psicose.jpg
 
Poslednja izmena:
pollution-shutterstock-c.jpg


Zahvaljujuci ovome imamo napajanje za ajfone, osvetljene gradske fontane, klimatizovane soping centre, kilovatno ozvucenje na diskotekama-splavovima, ugrejan bazen u kuci velikog brata.
Civilzaciju.
Vredi li?
 
ОСНОВНЕ ШПЕНГЛЕРОВЕ ИДЕЈЕ у "Пропасти Запада"

За Шпенглера су културе својеврсни организми, који живе и умиру, као све што је органско. Свака култура је, у извесном смислу, „пра-феномен“, сличан Гетовој идеји „пра-биљке“. У њеном језгру је известан тип душевности, и док он има стваралачки потенцијал, траје и та култура.
Шпенглер је својом студијом тумачио светску историју, видевши у њој индијску, кинеску, египатску, античку, европску (западну), арабљанску културу, као и културе Инка и Астека. Шпенглеров преводилац на српски, Владимир Вујић, истиче: „Кроз лирику, кроз музику, кроз архитектуру, кроз сликарство и вајарство, кроз мислене конструкције, кроз начине друштвеног строја,кроз веровања, кроз култ, ритуал, плес, орнаментику, кроз сталеже и људе, кроз личности и домове, храмове, ношње, гестове, кроз битке и борбе,кроз сва могућа изражајна средства – једна душа културе проговара, изражава се, открива се, као кроз симболеонога што осећа и проживљује у свом свету и свом животу“.
Кад умире, култура постаје сува, техничка цивилизација, и нестаје у маглама историје.

to-go-with-indonesia-culture-tradition-tattoo-by-suryo-wibowo-with-picture-id503411392



mekepung-54873097.jpg



tufivillagegirl.png
 
Poslednja izmena:
ШПЕНГЛЕР У НАС

Пишући о Шпенглеровом огледу о техници, Станислав Винавер каже: „Човек је по свом опредељењу грабљива звер. /…/ Бели германски фаустовски човек, вођен неодољивим снагом грабљиве звери, створио је савремену технику и власт над справама. Сада је настало доба смирења, ’пацифизма’ грабљиве звери. Она је уморна од грабежи, она је дефетиста наспрам свога роднога начела, она се гади од силеџијства, од надмоћи, од себе саме. А обојене расе, једним издајством које је и велеиздаја наспрам целе културе, приопштене су техници, користе се њоме – додуше оне немају крвне везе са њом и није им дубоко стало до ње“.
Винавер запажа да Шпенглер зна да је смрт Запада ту, али му није жао; он све позива на поносно остајање на свом месту, и примање удела судбине. Шпенглер смрти у очи гледа с презиром; за њега је смрт – смрт, а не умирање и премирање, вели Винавер. И док она не дође, живи се правим, јуначким животом.
Када је изашао превод „Пропасти Запада“, Владимир Дворниковић је објавио приказ у „Политици“, у коме пише: „Данашња европска култура досегнула је у бароку свој врхунац и од краја XVIIIвека почела је да прелази у цивилизацију механизма, капитализма и индустријализације. Душа је умрла или се бар одрекла вођства, мозак и техника долазе на њено место“.

Хришћански философ Димитрије Најдановић, у часопису „Пут“, објавио је приказ Шпенглерове књиге „Године одлуке“, под насловом „Шпенглерова ’бела светска револуција’“. У њему Најдановић истиче да Шпенглер сматра да је цео Запад заражен духом револуције, и да је револуција постала незаустављива. На власти је олош; остварена је охлократија, власт најгорих: „Бољшевизам не прети; он одавно влада. Један је само корак од јуриша на Бастиљу и опште једнакости гиљотине до Комунистичког манифеста (1848) и, опет, један корак до слома западњачки скројеног царизма“.

Док се село гаси, јер сељак све мање види сврху свог рада и постојања, радник бива политички тетошен, при чему му се нуди индустрија лаке и површне забаве, описује Најдановић Шпенглерове ставове из „Година одлуке“. Наднице белих радника су високе зато што су наднице обојених радника, који живе далеко од Европе, ниске; али, спрема се велики удар обојених на Европу, која тоне у свом паразитизму. Шпенглер је, сматра Најдановић, немилосрдно прецизан кад каже да „белим светом владају лудаци“.
Данас, уочи трећег свестког рата, када је сенилни Запад спреман да свет повуче у понор, Шпенглерове мисли актуелније су но икад.
 
Anikulturni proces je civilizacijski progres.

Transhumanizam, vladavina racionalnog (verovanje u dogmu racionalizma koji blokira volju), po ugledu na preteču, tj. globalizam (a koji scenarijom mejn strima drži tzv.film "Mit o progresu" na mentalnom displeju dekultivizira, a onda blokira krhkog čoveka), ne može se lagano započeti, jer bi doživeo poraz (bio bi vremenom i generacijski prozren).

Cilj: Bionika, pa kiborgizacija kao alhemijsko venčanje čoveka i mašine, živog i neživog, neće biti garant da će i takvi biti proglašeni kao nepotrebni od veštačke centralne inteligencije.

Samo munjevito "blickrieg" rušenje kulture i uspostavljanje umrežene hladne tehnološke civilizacije, koja se sama urušava u subcivilizaciju, pa u anticivilizaciju daje velikim arhitektima transgeneracijsku šansu u ostvarivanju dijaboličkih planova svetske superklase

Panseksualizam, kao osmišljen antidekartovski proces ("mislim, samo ako mi je penis ukrućen, dakle postojim"), pogađanjem na najniže strasti, pomaže u kontrainicijaciji da se posustalom, slabom, jadnom i već odavno nedostojnom, čoveku nametne poslednja faza mita o demokratiji (demisiji i kulturološkoj dekonstrukciji, pod parolom perfidnog multikulturalizma), ljudskim pravima (redukovano na izdavanju svih prava identiteta i seksualne izopačenosti) i slobodama (ogoljeno na pljačkašku ekonomiju i dijaboliku alavosti imovine)

Oskrnavljen, ruiniran i degradiran čovek postaće nečovek, a čovečanstvo bez čoveka neće izumreti već će biti zamenjeno nečovečanstvom
 
Poslednja izmena:
Još ima ljudi koji love svoju večeru svakoga dana...

busmani-1.jpg


...i dočekuje ih nasmejano lice žene, po povratku iz lova...

deca-busmani-680x450.jpg


Da li su srećni?

Tebe ništa ne pitam, znam da nisi.:)
 
Jednom riječju - kapitalizam !

>> Kapitalističko totalizovanje sveta podrazumeva kapitalističko totalizovanje tela, što znači njegovo izobličenje i stvaranje hronično bolesnog čoveka. Dominira ritam kapitalističke reprodukcije koji uništava biološki ritam odvijanja života - bez čega nema zdravog čoveka. Čovek se ne rukovodi samo konzumerskim aktivizmom kao vrednosnim izazovom, već njegovo telo ne može da opstane bez sve većeg broja preparata i pomagala, kao i veštačkih životnih uslova. Opstanak čoveka sve je više posredovan veštačkim sredstvima koja od čoveka stvaraju invalida. Telo je izgubilo prirodne potrebe: ono ne može više da prerađuje prirodnu hranu, živi na medikamentima i posredstvom medikamenata. Čitav život čoveka je pod “tretmanima” koji, u krajnjem, treba da omoguće da opstane u funkcionalnom skladu sa vladajućim poretkom. Na osnovu odnosa prema telu može se videti da razvoj “potrošačkog standarda” podrazumeva uništavanje životnog standarda. Rad, način života, kretanje, ritam života, ishrane, spavanje, prostor koji je savremeni geto (gradovi), vazduh, voda, hrana, duvan, droga, piće, način života koji uništava prirodno biće čoveka, noćni život, ritam i način ishrane - gotovo svi oblici života postaju način degenerisanja čoveka. Holesterol, celulit, šećerna bolest, rak, srčana obolenja, neurastenija, depresivnost, SIDA itd. - nisu “bolesti savremenog sveta”, već kapitalistički oblik telesnog i mentalnog degenerisanja čoveka. Na delu je kapitalistička transformacija čoveka koja se izvodi tako što čovek biva lišen prirodne i ljudske životvornosti i pretvoren u plastično i tehničko “biće”. Istovremeno, sve veći broj bolesti kojima je čovek izložen nisu prirodno uslovljene i nemaju prirodni karakter, već su proizvod laboratorija i imaju genocidni i profitabilni karakter. Radi se o kapitalističkoj proizvodnji bolesti koje se “leče” tako, da se od čoveka stvara profitabilni pacijent, što znači hronični bolesnik. “Telesne potrebe” današnjeg čoveka određuje propagandna mašinerija i njegov društveni položaj. Čovek koji neprestano proždire sve veće količine sve nekvalitetnije hrane predstavlja najvažniji strateški cilj industrije hrane. Ona stvara sve bolesnijeg čoveka koga, po prirodi stvari, “preuzima” medicina i farmaceutska industrija. Konzumiranje sve veće količine hrane nije telesna potreba, već je kompenzacija za prikraćenu ljudskost. Isto je s pušenjem, drogiranjem, alkoholizmom, konzumerskim telesnim aktivizmom poput aerobica, body-buildinga i sl. Kapitalizam od posledica uništavanja prirode i čoveka stvara izvore profita i razvija sve pogubnije mehanizme destrukcije. Ljudsko telo postaje univerzalna destruktivna mašina i univerzalna kanta za otpad u kojoj treba da nestanu sve otrovniji proizvodi kapitalističke civilizacije. Istovremeno, egzistencijalna strepnja, ponižavanja koja čovek svakodnevno doživljava, usamljenost, beznađe… mentalno izobličavaju čoveka, što neposredno uslovljava degenerisanje tela.

Kao deo kapitalistički degenerisanog sveta telo čoveka postalo je sredstvo za uništavanje prirodnosti i ljudskosti i kao takvo neprijatelj prirode i čoveka. Kapitalizam je pretvorio čoveka u destruktivnu radnu snagu i, istovremeno, u potrošača koji nastoji da u što kraćem vremenu uništi što veću količinu robe. Priroda te robe, koja sve manje ima upotrebnu vrednost gledano s aspekta čoveka kao biološkog i humanog bića, i priroda odnosa prema robi koji se svodi na njeno uništenje, neminovno uslovljava degenerisanje čoveka kao biološkog i ljudskog bića. Konzumerski način života proizvodi denaturalizovano i dehumanizovano konzumersko telo i konzumerski mentalitet, što u krajnjem znači konzumerski pogled na svet i konzumersku (destruktivnu) maštu. Neprestana usresređenost na proždiranje hrane odvlači um od bitnih egzistencijalnih i esencijalnih pitanja i uništava vizionarsku svest. Maštanje o hrani (kao i maštanje o luksuznim kolima, bazenima, kućama, jahtama... - koje neprestano pothranjuje kapitalistički vrednosni horizont uobličen u sve agresivnijoj industriji zabave) zamenjuje maštanje o svetu slobodnih ljudi. Istovremeno, industrija zabave stvara takve oblike bekstva iz realnosti koji uništavaju u čoveku potrebu za umnom aktivnošću. Kapitalizam mentalno sakati ljude tako što im uništava potrebu za naukom, filozofijom, poezijom, muzikom, za oplemenjenim razgovorom... Postoji samo jedna sfera interesovanja: novac i sa njim povezana politička moć koja, u krajnjem, služi za obezbeđivanje poretka koji omogućava sticanje bogatstva pljačkom radnika i uništavanjem prirode. <<


Ljubodrag Simonović Duci
 
Poslednja izmena:
Liberalni kapitalizam više ne postoji (izumire, ima još nešto u tragovima) ...odavno odživljen i pregažen koncept

Sada se već završavaju drugi procesi, na ovoj Planeti ...

b_ger_monster2_919715a.jpg



ZARASTAO ČOVEK

Posledica humanizma - između individualizma i kolektivizma
 
Poslednja izmena:
U pitanju je totalitarizam,kakav liberalni kapitalizam,kapitalistički totalitarizam ; sve je samo sredstvo za reprodukciju kapitala i kada to prestane biti - uništavaj !
 

Back
Top