Жељко Цвијановић: ''Кажи ми шта мислиш о Косову и знаћу све о теби''

Софија

Legenda
Poruka
54.611
ŽELJKO CVIJANOVIĆ U „PEČATU“: KAŽI MI ŠTA MISLIŠ O KOSOVU I ZNAĆU SVE O TEBI

zel28092a.jpg


Pogrešno je uverenje da su mediji u Srbiji ogledalo vlasti, oni su kod nas ogledalo elita, a one se nisu promenile





Da li biste nešto, i zašto, menjali u svojim tekstovima i stavovima iz poslednjih šest meseci?

— Ne bih, ako mislite na to što sam uoči izbora podržao opoziciju, a sada ih, kad su na vlasti, kritikujem. Važno je razjasniti jedno. Tačno je da je neobično da jedan novinar uoči izbora otvoreno podrži neku stranku, a ja sam podržao čak tri: i naprednjake, i Dveri, a za DSS sam čak snimio i jedan mali spot. Objasniću to pozorišnim izrazom – prelazak preko rampe – kada glumac izađe iz svog logičnog prostora pozornice i siđe sa svojom ulogom u publiku, gde njegova rola tada funkcioniše na sasvim drugi način. Prešao sam preko rampe zato što sam nalazio da je Tadićeva vlast prešla sve linije demokratske pristojnosti i da je, pored svega ostalog, ugrožena i moja profesija. Setite se samo koliko su tada mediji – kao bajagi neopredeljeni, nepristrasni i objektivni – besomučno podržavali jednu katastrofalnu vlast i koliko su klasična sredstva borbe za profesiju bila obesmišljena.

Da li su se vaše nade ostvarile?

— Moja jedina nada bila je da se vlast zameni. I još uvek nisam zadovoljan jer još nije zamenjena. Nisam ja, međutim, toliko mlad da sam očekivao da će se preko noći dogoditi promene. I sam sam uoči izbora naprednjačku vladu video kao uvod u promene, a ne promene same. Na tome sam i sada, kada, kao što je i red, kritikujem naprednjačku vlast. Onome ko je mislio da je Toma Nikolić trebalo da se stavi na čelo trećeg srpskog ustanka i da sa tri hleba nahrani Srbiju, nažalost, ne mogu pomoći. Kao što ne mogu pomoći ni onima koji ne vide da su makar neke društvene stege Tadićevim odlaskom popustile.

Da li se sa promenom vlasti izmenilo i stanje u glasilima? Ako je došlo do promene, u čemu se ogleda?

— Pre svega, pogrešno je uverenje da su mediji u Srbiji ogledalo vlasti, i to najbolje potvrđuje današnja situacija. Oni su kod nas ogledalo elita. Naravno da se društvene elite, među njima i medijske, nisu promenile, ali su, zarad svog opstanka, taktiku prilagodile novim uslovima. Pazite, kada govorim o društvenim elitama, govorim o najpokvarenijem delu srpskog društva, utoliko što ne postoji nijedan narodni interes koji te elite dele i poštuju. Naše elite nisu ni izdajnici, one su šljam. Za njih su i omrznute političke elite kompletna nevinašca, makar utoliko što se političke s vremena na vreme, uoči izbora, neposredno obraćaju narodu. Takve elite su najpre od naprednjaka besomučno branile Tadića, ikonu tog poretka koja je konvergirala sa njihovim interesima, sadržanim u jednačini da, što je narodu gore, to je elitama bolje.

Dobro, da izmenimo pitanje: da li su medijske elite promenile svoje delovanje?

— Jesu.

U čemu se sastoji ta promena?

— Sada ne brane vlast, već poredak, zaklonjene iza podrške stranaca, još jedne grupe kojoj bilo kakav politički i društveni diskontinuitet u Srbiji ne odgovara. Sada kritikuju novu vlast, simulirajući kritičko novinarstvo, i pomalo uzdižu pojedince iz nje faktički im vešto kopajući grob. Ne zaboravite, uticaj medijskih elita na narod jeste veliki, ali on nije ništa manji ni na političku klasu, pa i na vlast.

Kada kažete da kopaju grob novoj vlasti, na šta mislite?


— Pogledajte samo to zadavanje ideoloških koordinata novoj vlasti, koje iscrtavaju mediji i stranci, koje se najbolje videlo u kampanji falsifikovanog tumačenja teksta Dragana Kolarevića. Pogledajte kako u medijima svaka odbrana Kosova postaje nacionalistički čin, i kako se svaka saradnja sa Rusijom opisuje kao populizam. Pogledajte, na kraju, njihovu veoma pokvarenu igru sa Aleksandrom Vučićem. Opisijući ga kao Eliota Nesa, beskompromisnog borca protiv kriminala, oni danas podižu i Vučićev i rejting naprednjaka. Ali podižu u nebesa i očekivanja građana, koja ni Vučić ni bilo ko drugi ne mogu da prate. Ako na tome ostane, plašim se da će se ta očekivanja za par meseci srušiti na njegova leđa, utoliko pre što neki ozbiljni politički kriminalci u ovom društvu uživaju takvu zaštitu da im Vučić neće moći ništa, uprkos najboljoj volji.
 
Pominjete Vučićevu najbolju volju. Uzimajući njega kao otelotvorenje novih vlasti, da li stvarno verujete da on poseduje takvu volju? Ili ste možda počeli da sumnjate i u namere?

— Kao doktrinaran antropološki pesimista, naravno, ne verujem u ljudsku prirodu, pa ni u Vučićevu, da radi dobro. Ali verujem u prilike koje vrhune na taj način da mu nalažu da mora da učini nešto zaista dobro za Srbiju, inače će učiniti veliko zlo sebi jer se latio takvog posla da će bez tog zaista dobrog već za nekoliko meseci biti najomraženiji čovek u Srbiji. Jednako verujem u njegovu inteligenciju, a držim da bi u svom eventualnom savezu sa Đilasom, o kome se mnogo priča u poslednje vreme, on sam bio najveći gubitnik, i to ne bilo kakav već katastrofalan. Sumnje koje otvaraju tu priču polaze od činjenice da Vučić u svojoj antikriminalnoj kampanji ne dira niti verujem da će dirati ni Đilasa ni bilo koga iz njegovog kruga žutih. Sa druge strane, ako bi to uradio, do neba bi riknule zapadne ambasade i sve bi to imalo vrlo neizvestan kraj. I moja sumnja i moje razumevanje za Vučića polaze iz jedne iste činjenice – on je danas taj prozapadni faktor u vladi. To, naravno, nije previše simpatično, ali moramo da znamo da bez tog prozapadnog faktora ova vlada ne bi mogla da postoji. Zato je njegova pozicija u vladi najteža, on je taj koji će se nalaziti prvi na udaru svih mogućih pritisaka. Zato izbegavam da o politici vlade sudim prema izjavama, jednako onim koje mi se dopadaju i koje mi se ne dopadaju. Uostalom, šta mogu da znače izjave političara u jednoj poluokupiranoj zemlji. Zato verujem da ćemo mnogo više o stvarnoj politici vlade znati onog trenutka kada predsednik Nikolić izađe sa svojom kosovskom platformom. Jer Kosovo je, i kad ćutimo o njemu, centar svake srpske politike. Kaži mi šta misliš o Kosovu, i odmah ću znati šta je tvoja spoljnja politika, šta ekonomska, unutrašnja – rečju, sve.

Kada kažete da neki ozbiljni politički kriminalci uživaju zaštitu, na kakvu i čiju zaštitu mislite?

— Mislim na zaštitu koju im pružaju stranci. Nemam ja problem s tim da verujem kako ovako mala zemlja može da prođe bez tog uticaja, ali u odbrani jednog nakaradnog poretka, koji i politička i ekonomska logika neumitno ruše, taj uticaj, koji brani `status kvo`, postao je sopstvena karikatura, gde spada i zaštita kooperativnih krugova političkog kriminala.

Mogu li naprednjaci da izbegnu medijsku zamku koju ste maločas opisali?

— Samo ako odole tom pevu medijskih sirena, koja ih danas mame i ako u medije unesu suštinske strukturne promene. Mediji su danas najgori deo srpskog društva, motor njegove kriminalizacije, brisanja svih vrednosti i najveća brana koja deli Srbiju od demokratije. Sa jedne strane, postoji imperativ da se oni menjaju, ali, sa druge, to će biti najbolje branjen prostor stranaca i srpskih elita, već više od deceniju jedinih stalnih saveznika na srpskoj društvenoj sceni i jedina dva faktora koji u srpskim medijima nikad nisu bili osporeni i o čijem se enormnom uticaju ne govori.

Kakvi su onda izgledi vlasti da izvrši promene u medijima?

— Postoji dve srećne okolnosti. Jedna je što se u promeni medija podudaraju javni interes i sebični, rekao bih čak životni, interes vlasti. To će reći da uticajni stranci ljude iz vlasti mogu naterati na svašta, ali ovde ih lepo navode da se ubiju. Ako je ta vrsta uticaja moguća, onda xaba pričamo o bilo čemu. Druga srećna okolnost je ta što ovaj sistem troši sopstvenu supstancu, ne samo kod nas, i što će promene neminovno uslediti, i društvene, pa i medijske. Istina, promene su za sada izostale, ali vreme još nije sasvim isteklo.

Da se vratimo malo i na „slučaj Kolarević“. Čime je taj tekst ili vaš portal, na kojem je bio objavljen, izazvao onoliki bes dojučerašnje vlasti i njoj naklonjenih javnih ličnosti?

— Nisu oni bili besni, već su videli da je na mesto državnog sekretara u Ministarstvu kulture došao čovek čovek koji, s pravom, tvrdi da je srpska kultura okupirana. Pošto srpske elite jedino u životu umeju da rade kampanje – jer se u Garmišu i Segedinu nisu učili navodnjavanje i proizvodnja đevreka – odmah su se, zajedno sa svojim zaštitnicima, dali na iscrtavanje ideoloških granica u kojima može da se kreće nova vlast, i to demonstrirali na Petkovićevom ministarstvu, koje su procenili kao najrezistentnije na ideologiju srpskih elita, pa samim tim i najproblematičnije. Naravno, ko pročita Kolarevićev tekst odmah vidi da on nije pravio nikakve spiskove niti se zalagao za stvaranje crnih lista umetnika, već za ulazak u javni prostor onih koji ne dele vrednosti „okupacijskih“ umetnika, i to o sopstvenom trošku. Mogao sam da razumem da vlast ne može da brani Kolarevića, ali ne i da ne može da otvori javni prostor za one koji su na to bili spremni. Zato mislim da vlast nije razumela važnost te polemike i da je izgubila, što se najbolje vidi sada po defanzivnoj poziciji i Petkovića i Kolarevića.

Da li i vi delite stav da su srpska kultura i umetnost okupirani?

— Prosudite sami: u godini u kojoj Srbija obeležava stogodišnjicu Kumanovske bitke i povratka na Kosovo, što je jedan od vrhova naše celokupne istorije, srpski kandidati za Oskara bili su film o gej-paradi, o genocidnim Srbima kao dželatima Jevreja na Starom Sajmištu i Srbima ratnim zločincima iz 90-tih. Zar treba još nešto da kažem?

Šta podrazumevate pod novinarskim slobodama u današnjim srpskim, ali i u međunarodnim društveno-političkim okolnostima?


— Da ne teoretišem, nema tih sloboda ni kod nas ni u svetu. Ali, u ovoj zemlji nema ni hleba, pa znači li to da građani treba da se pomire s tim? Bez slobode mediji nemaju smisla, oni su tada obični lifleti. Sloboda otuda ostaje najveći imperativ cele ove generacije savremenika širom sveta. Ne vidim da danas oni, posebno ljudi iz medija, brinu o tome, ali jednom će razumeti da su primorani da crnče za bedan novac upravo zato što nemaju slobodu. Koju su, istina, sami najpre prodali.

Koliko je za tu slobodu bitno pitanje vlasništva nad glasilima?

— Da li su zapadne ambasade vlasnici ijednih novina u Srbiji? Nisu, a njihove namere i rad nikad niko u medijima nije doveo u pitanje. Sa druge strane, kada one nekog osporavaju, tome slika izađe u medijima u neprijatnom kontekstu. Pitanje vlasništva je, dakle, važno, ali se ono danas mistifikuje jer se pokušavaju sakriti drugi veći problemi medija. Tu je, naravno, i interes srpskih elita, koje danas ne žive u svojim delima, u svojim pronalascima i naučnim radovima, već isključivo u medijima iz kojih vrše svoj parazitski pritisak na političku klasu. Rečju, može Đilas da poseduje sve medije u Srbiji, ali on svoj interes mora da usklađuje sa interesom stranaca i elita ako hoće da tim medijima vlada. Otuda je pitanje vlasništva ipak drugostepeno.

Da li ste pristalica povlačenja države iz medija?

— Jesam, ali tek pošto se iz medija povuku svi drugi važni i pogubni uticaji o kojima sam govorio. Nije zato slučajno da ekipa iz NUNS-a, potpomognuta OEBS-om – oni uvek moraju da budu potpomognuti da bi imali neki stav – tako uporno pritiska vladu da se država povuče iz medija. A pritom ne mogu da mi kažu jednu jedinu medijsku privatizaciju koja je dala dobar rezultat. Država se sklanja iz medija kao jedina adresa koja, makar teorijski, može da uvede neki red u njih, naravno, ako prepozna u sebi interes države i društva i ako se seti da ne bi bilo dobro da sledećoj generaciji Srba rastu sise iz očiju. I baš zato svi ti ljubitelji medija kakvi su danas tako uporno zahtevaju da se država povuče. Još jedna kvarna igra.

Često se govori i o uticaju tajkuna na medije. Kako tu stoje stvari?


— Taj uticaj svakako postoji, ali je trećestepen. Naravno, Mišković je čovek zainteresovan za svoje pare i on će nekoga ko mu ih u medijima ugrožava verovatno da oplete. Ali neće smeti da oplete strance ako mu ga oni ugroze. I, još važnije, Miškovića interesuju Srbi koji kupuju ono što on prodaje, njega ne zanima da menja srpski identitet, što se za strance i elite ne bi moglo reći.

Možete li da u medijima uporedite devedesete i današnje stanje?

— Ne mogu, neuporedivo je, isto kao što je neuporedivo to da je Srbija u jeku najtežih sankcija proizvodila više nego danas, ovako reformisana. Čak ni argument evroatlantista da danas makar ne ubijaju novinare bledi pred činjenicom da je onda bilo novinara koji su imali toliki uticaj da je neko rešio da ih ubije. Koliko god taj kriterijum za merenje uticaja bio morbidan i grozan. A koga danas da ubijete?! Nebojšu Spaića? Ma, ’ajte, molim vas.

Da li ste zbog svojih tekstova i često oštrih stavova imali ikakvih problema, na ličnom ili profesionalnom planu?

— Nisam ja učio škole da budem Brankica Stanković. Nekom ko je sam izabrao svoj put nepristojno je da se žali. Dovoljno je reći samo da sam još uvek na crnim listama i da ljudi koji se oglašavaju na „Novom Standardu“, osim proizvoda koji reklamiraju, moraju da imaju i dovoljno hrabrosti.

Da li ste se o nekoga ogrešili u karijeri, a naročito u poslednjih par godina?


— Bilo je grešaka. Za poslednje dve godine i ne toliko.

Da li se o vas neko ogrešio, naročito u poslednjih par godina?


— Držim da je svako tu radio svoj posao.

Kakva su vaša iskustva sa finansijerima i vlasnicima u srpskom novinarstvu?


— Naravno da sam neke novine pokretao uz podršku bogatih ljudi koji su imali svoj interes za to. Možda bi bilo bolje da sam to radio sa Kolom srpskih sestara, ali ne biva. Međutim, radi se o tome da su sve moje novine redovno ličile na mene, a ne na njih. Nekima to nije prijalo, pa smo se razilazili, drugima nije prijala moja sloboda, pa su se plašili. Sanjam dan kada će i sirotinja i bogati ljudi ove shvatiti koliko je i za njihove stomake i za njihove profite važna elementarno slobodna Srbija. U ovakvoj Srbiji, neslobodnoj i slomljenoj, ne mogu da zamislim siromaha kako se probudio u ruhu kraljevića, ali obratno sam ovih godina i lično video.
 
Od stvari koje vama lično zameraju, šta vas najviše nervira, a šta najviše zabavlja?

— Sve što me ne ubije, zabavlja me. A izgleda da sam još prilično živahan. Znate, sve naše borbe, plašim se, nisu borbe za pobede koje ćemo doživeti. I, kada imate o sebi svest kao o onom mravu iz priče koji je krenuo na ćabu, koji zna da tamo nikad neće stići jer je prosto mrav, ali zna i to da će biti mrav koji je umro na putu za ćabu – tada ste mirni i samim tim gotovo neranjivi. Neka mi zameraju, to su moje nagrade jer one u vidu priznanja u ovakvoj Srbiji odbijam da primam.

Koja biste tri problema u današnjem srpskom novinarstvu izdvojili kao najveće/najvažnije/najteže, i kako biste ih rešavali?


— Čovek koji pati od tri bolesti obično se nosi s njima. Opasna je jedna bolest od koje se umire i iz koje proizlaze sve druge. Bolest profesije je jednostavna i zove se – potpuni slom. I strukturni, i moralni, i finansijski i kakav god hoćete. Lek je jasan: ili će država prepoznati svoj interes i interes društva i umešati se, ili će naši mediji ostaviti antropološke tragove na novim naraštajima.

Kako mislite da bi država mogla da se nosi sa njima?

— Danas nijedan medij u Srbiji, čak ni oni najkomercijalniji, ne može da opstane bez pomoći države. E sad, to je funkcionisalo i do sada, s tim što nam otvorene i neotvorene afere svih tih Dulića, Đilasa i Šapera govore da su mediji državnim novcem bili korumpirani za njihove lične ili partijske interese. Zamislite sada državu koja preko buxeta, preko svog Telekoma, preko delimično svog NIS-a itd. uspostavi jasne kriterijume za pomoć medjima. I da ti kriterijumi budu sledeći: politički možete da se pozicionirate kao hoćete, ali hoću četiri strane prave kulture ili na televizijama četri sata dnevno; ne dam pare za gologuze pevačice i rialiti idiote koji gutaju plamen na televizijama; ne dam pare za besmislene crne hronike u kojima se do tančina opisuje kako je sin silovao majku; hoću da subvencionišem ozbiljnu političku analizu... Mislite li da Srbija ne bi čitala ili gledala takve medije? Oni koji hoće da se država sasvim povuče iz medija – a to su, nažalost, dobrim delom i novinari – oni žele baš ovakve medije. Ali problem je što oni ne mogu postati ni ovakvi, biće još gori.


Da li biste, po istom ili sličnom merilu, mogli da izdvojite tri najveća negativca, tj. tri najveća krivca za stanje u medijima? Ovo mogu da budu i pojedinci, a mogu i organizacije.

— Na vrhu te piramide – već sam ih pomenuo – su stranci. Ispod su društvene elite i svet koji sam imenovao u prethodnom odgovoru, a na dnu piramide krivaca su sami novinari, koji u istoriji srpskih medija nikada nisu bili bedniji i nikada zadovoljniji postojećim stanjem. Novinari su danas – osim nekolicine njih, ne više od petnaest – savršeno srećni i njima nikakve promene ne trebaju. Čime je smrt ove profesije zapravo ozvaničena.

Da li ste član nekog novinarskog udruženja, domaćeg ili međunarodnog?


— Šta bih ja radio tamo?!

Imate li neki savet za novog ministra kulture i informisanja?

— I mi koji ga poštujemo i oni koji ga mrze dobro znamo i njegovo razumevanje kulture, koje su i mediji deo, i njegovo mesto u njoj. Možda bi bilo dobro da zna da može da razočara samo jedne. Naravno, treba reći i to da značaj pitanja kulture i medija danas nadmašuje i snage i mogućnosti jednog ministra, makar to bio i poštovani gospodin Petković. To je jedno od pet najvažnijih strateških pitanja, a po urgenciji se možda čak i mnogo više kotira. Jer, ne brinem ja za to hoćemo li mi jednom vratiti Kosovo, ali veoma brinem za to hoćemo li izgubiti osnove identiteta. To, kad se jednom izgubi, ne vraća se.

Da li ste zadovoljni Zakonom o informisanju? Ako niste, šta biste menjali?

— Zakoni proizlaze iz strateške postavke koju usaglašavaju vlast i društvo. Ako ta postavka ne postoji, kao što je kod nas slučaj, tada su zakoni irelevantni. Dakle, pred nama je pitanje hoćemo li da imamo medije ili smeće, zakoni tu nisu na redu.

Kakvu subotu predviđate za predstojeći 6. oktobar? Da li će biti krvava, poput nedelje, 10. oktobra 2010. godine?


— Ne verujem, jer onaj naboj od pre dve godine ne postoji. Jer, to nije bio naboj homofobičara, već kristalmno jasan poliitčki naboj. Moram da priznam da mi se, s druge strane, veoma ne dopada kada u kampanji protiv gej-parade čitam tekstove o homoseksualcima kao umobolnicima ili genetskom otpadu. Nisam čak ni protiv gej-parade kao manifestacije, ali jesam, i to veoma, protiv gej-parade kao političke manifestacije, a ona je kod nas upravo to.

Pečat


http://www.standard.rs/zeljko-cvija...i-sta-mislis-o-kosovu-i-znacu-sve-o-tebi.html
 
Ствар је једноставна! На питању Косова се види ко је Србин,а ко је страни плаћеник.... Онај ко је за Косово у сатаву Србије,тај зна шта су вредности српског народа и од њих не одустаје,а онај ко каже да је Косово изгубљено одриче се српског идентитета и традиционалних вредности. Ту се и види ко је добар а ко лош човек,Косово је индикатор који нас упућује при избору!
 
Poslednja izmena:
одличан текст и анализа провалије у којој се налази новинарство у Србији....хм...новинарство...преозбиљна реч за плаћеничке марионете и букаче који гризу где им газда каже....СНС ако има намеру да обнови Србију прво мора да преузме контролу бар на неким медијима...јер они сад шта год да ураде-медијски буду сасечени...па ваљда могу бар РТС да ставе под контролу...нека се ману непријатељске хистерије и подвале *како држава не сме да има контролу над медијима*...ваљда у Србији само непријатељи смеју да имају ту контролу...
 
Poslednja izmena:
Ствар је једноставна! На питању Косова се види ко је Србин,а ко је страни плаћеник.... Онај ко је за Косово у сатаву Србије,тај зна шта су вредности српског народа и од њих не одустаје,а онај ко каже да је Косово изгубљено одриче се српског идентитета и традиционалних вредности. Ту се и види ко је добар а ко лош човек,Косово је индикатор који нас упућује при избору!
Pa najveći deo naroda upada u obe kategorije .tj. jesu za Kosovo u Srbijii voleli bi iskreno da je tako ,a u isto vreme smatraju da je izgubljeno i nemaju neka velika očekivanja po tom pitanju .
 
Pa najveći deo naroda upada u obe kategorije .tj. jesu za Kosovo u Srbijii voleli bi iskreno da je tako ,a u isto vreme smatraju da je izgubljeno i nemaju neka velika očekivanja po tom pitanju .

Ali imaš i u toj grupi većinu koja smatra da je privremeno izgubljeno, pa makar to privremeno opet bilo 300 godina, a imaš one koji ne osjećaju ništa prema državi i potpuno im je svejedno. Kad neko ne poštuje sebe, ne može očekivati ni da ga drugi poštuju, a sigurno on sam neće poštovati druge. Kad ne voliš svoj narod, svoju državu, koga ćeš voljeti? Možda si neki ultrafilantrop, ali to su uglavnom ljudi kojima je hedonizam na prvom mjestu u životu i obično takvi nisu dobar primjer drugima. Mišljenja sam da ne treba biti šovinista, ali i da je neophodno imati zdravu mjeru patriotizma.
 
Браво, посебно за ово:

''Pazite, kada govorim o društvenim elitama, govorim o najpokvarenijem delu srpskog društva, utoliko što ne postoji nijedan narodni interes koji te elite dele i poštuju. Naše elite nisu ni izdajnici, one su šljam. ''

Jasno nam je da su šljam.
Tu je, naravno, i interes srpskih elita, koje danas ne žive u svojim delima, u svojim pronalascima i naučnim radovima, već isključivo u medijima iz kojih vrše svoj parazitski pritisak na političku klasu
i da su zauzeli medijski prostor pa zbog njih i ne vidimo i ne čujemo pravu elitu.

Prethodnim vlastodršcima je bilo jasno da moraju ovaj moralni otpad, samozvanu elitu, promovisati kao etalon jer su samo tako i oni mogli da imaju neku vrednost.
Pitanje je da li će za istom recepturom da posegne i ova vlast.
Predstavnici nove vlasti nemaju iza sebe delo, već samo političko delovanje, praznu retoriku, kao i njihovi prethodnici.
 
Obozavam ove satro neopredeljene novinare iz cije svake recenice siklja lepo upakovana mrznja prema drugoj strani.

Cvijanovic je 'neopredeljen' prema strankama (simpatse DSS naravno, kao svaki 'umereni' prekodrinac), ali je itekako ideoloski opredeljen kao zastupnik srpsko-sovinisticke ideologije.
 
Poslednja izmena:
Cvijanovic je 'neopredeljen' prema strankama (simpatse DSS naravno, kao svaki umereni prekodrinac), ali je itekako ideoloski opredeljen kao zastupnik srpsko-sovinisticke ideologije.

Стално понављаш то "прекодрински". Јел' то неко вредносно одређење или шта?
 
Ne, teritoijalno, kakvo bi drugo bilo?

Prekodrinac koji se lozi na 'Srpstvo', e to je vec vrednosno odredjenje.


Па на шта да се ложи Србин, него на српство. На хрватство? Или германство? Или Светску Владу?
 
Немој одмах да лупаш главом. Често то радиш, изгледаш као неки хистерик. Опусти се, причамо, такорећи ћаскамо.
Нисам код Цвијановића приметио да му је разум помућен. Човек има своје ставове и сасвим их добро и разумно образлаже.
Теби се не свиђа та врста приче, твом уху прија оно што говори Чедомир Јовановић. И то је то.

Ne kazem ja njemu da mu je razum poremecen, on zaista lepo i precizno obrzlaze svoje stavove. To sto su mu stavovi pomahnitali, to je druga stvar.
 
Jel' ti imas sta da prokomentarises na njegov tekst ili ti se samo ne svidja jer nema fleku na sedoj glavi. :roll:

Sta da komentarisem kad mu ne verujem ni rec. Ti politicki analiticari su najveci olos koji postoji u novinarstvu, najcesce zaborave sta su pisali pre tri godine i pevaju novu pesmu kad je vec izvesno da se vlast menja.
 
Sta da komentarisem kad mu ne verujem ni rec. Ti politicki analiticari su najveci olos koji postoji u novinarstvu, najcesce zaborave sta su pisali pre tri godine i pevaju novu pesmu kad je vec izvesno da se vlast menja.

Bla bla bla bla. :roll:

Da si navela "rekao je to i to", a danas prica "ovo i ovo" pa da nesto prokomentarisem, ovako, covek vas je ostavio bez teksta i mozete samo da lajete na zvezde i sudbu kletu ;)
 
Sta da komentarisem kad mu ne verujem ni rec. Ti politicki analiticari su najveci olos koji postoji u novinarstvu, najcesce zaborave sta su pisali pre tri godine i pevaju novu pesmu kad je vec izvesno da se vlast menja.

:think:

Garant da je pre 30 godina glorifikovao Tita, a pre 20 godina Milosevica.....A sada je ..."Dveri"...:sad2:
 

Back
Top