nastavak :
Ko misli da je ovaj grad despotija represijom i tiranijom na sopstvenim stanovništvom izgradila ; bez trunke , da tako kažem političke i državne mudrosti - grdno se vara .
Kao i sad , i onda su spregnute sve energije u državi i okruženju da se ostvari ovaj impozantan projekt . Na hiljade: projektanata , inžinjera , finasijera, stručnjaka raznih profila , majstora i pomoćnika svih profila učestvovalo je u ovom projektu .
Retki znaju , da sastavni deo ovog projekta bilo je još mnogo toga važnog za opstanak , rast i razvoj despotovine ( obnovljeno je preko 30 gradića i vojnih utvrda – utvrđena je takozvana srebrna linija od Đerdapa do današnje Crne Gore ; rekonstruisani i osavremanjeni : rudnici srebrna , livnice i kovnice dragocenih metala ; obnovljeni garnizoni i osavremenjena armija ; izgrađeni kilometri i kilometri drumova , kanala i td. )
Nosilac ovog projekta bio je dvor Đurđa brankovića ( u koji moramo , hteli ne hteli , da uvrstimo i deo familije velikog Vizantiskog Vasileusa Kantakuzena ) .
Dakle , ovaj projekt ( kako se to danas kaže ) , imao je svoju viziju i misiju .
On je bio državo tvorački .
U sebe je spregao ondašnje međunarodno priznate države ( jedni nisu napadali , drugi ne samo što nisu napadali već su u učestvovali , treći su se divili dok su graditelji grad i državu gradili i šinirili pozitivnu političku klimu ) , koje su sverdo dozvolile rekonstrukciju i izgradnju jedne posve nove države na ovim prostorima .
A za ovakvu političku klimu , ili kako se to danas kaže : spoljno diplomatsku misiju – treba imati političke mudrosti u svim državnim institucijama , kao i intiligentne visoko obrazovane poštene i ne korumpirane ( srebroljubive i vlastoljubive ) državne činbenike .
Kruna ovog projekta bila je međunarodna inaguracija prestonog grada ondašnje despotovine .
Naime , za završnicu te fešte ( koja je programski trajala približno godinu dana) izabran je veliki svetski događaj : ulazak MOŠTIJU SVETOGA LUKE u grad . Ovom spektaklu , prisustvovali su predstavnici svih država iz okruženja , veliki mislioci tog doba , članovi carskih porodica i političkih velemožačkih stranaka ,kao i svi predstavnici religijskih grupacija sa svih strana sveta ( katolici , ikonopoklonici – pravoslavci , bogumili , ortodoksni pustinjaci – dakle , sav hrišćanski puk koji je hteo da ima mošti sveca za svog zaštitnika ) .
Ne treba posebno naglašavati kolika je ovo bila politička mudrost jedne vladjuće oligarhije i njenih personalnih postavki , no ne sme se zaboraviti bar ovo : despotija je dobila međunarodnu podršku u svim oblicima u vremenima kad se u okruženju neprestano vojno atakovalo ( malte ne po principu svako sa svakim i svako protivsvakog ) ; mir koji je tad imala , iskoristila je za svoju unutrašnju izgradnju i utvrđivanje granica – kako vojno tako i diplomatski ( dobila je njihovo priznavanje u okruženju , kako od važnih država tako i od oba religijska centra – Carigrada i Rima ) ; iz grditeljskog poduhvata izašla je kao vojno i ekonomski respektabilan partner .
Sam grad Smederevo , građen je kao trobedemi grad , po uzoru na vojnu arhitekturu Carigrada. Kroz veliki grad prolazi i danas vodeno plovni kanal uz zidine malog grada , a uz izidine velikog grada bio je drugi kanal koji je odvajao grad od kalemegdana . Kalemegdan je bio ograđen malim zidom koji je sprečavao svako brzo povlačenje vojnih resursa iz kalemegdana .
( Beograđani treba da znaju , da Smederevci imaju prvi i poslednji srpski kalemegdan koji su izgradili Srblji u svojoj državi – njihov su projektovali i gradili ini , čas naši saveznici čas neprijatelji ) .
Dakle , Smederevo je jedno od retkhih zdanja koje su Naši preci gradili sospstvenim državo tvoračkim moćima od ideje do nebesa ( i jošte međunardno priznato , nikad u istorisko diplomatskom i pravnom smislu nesporno srpsko delo ).
Kao grad , građeno je na močvarno plavnom tlu ( kao Venecija u malom ) ; i nikad nije bitkom osvojila ga ni jedna vojska ( kako osvajačke tako i oslobodilačke ) .
Prvi put prodato je i predato turskoj porti bez borbe , za vreme svadbenih svečanosti koje je ugovorilo i protažiralo ugarsko diplomatsko plemstvo .
Turcima ga je prodao i predao Despot Stefan Tomaš ( prodaju je ugovorio njegov stric ) – sin bosanskog ( samozvanog ) Kralja Tomaša .
Vredno je zapamtiti , da je turcima uz grad predato nekoliko stotina svatova ( zmamenitih izaslanika okolnih država , gde je dominiralo ugarsko plemstvo ) , koje su turci pogubili ( a njihove glave istakli na zidine pored Dunava da vidi Evropa ).
Ovaj nesretnik ( bosanac Stefan Tomaš ) , nešto kasnije nasleđuje očevu zemlju i pod istim uslovima izporučuje turskoj porti .
Paša koji je primio predate zemlje , dao mu je pratnju do granice po državnom dogovoru . Kad je bosanac Tomaš prešao granicu i ušao u mletačke teritorije , otela ga turska diverzanska grupa i kao zarobljenika vratila paši .
Paša ga učetvore razpe međ bele vrance – na sve četiri strane sveta.
Odgovarajući porti za samovoljno kažnjavanje sultanovog tajnog saveznika ( trojanskog konja međ hrišćanima ) , branio se : Čovek koji za novac proda svoju državničku čast , prodao je dušu i više nema šta da proda od svojega . On sad može samo šejtanu da proda SAMOG SULTANA I ALAHA !
( Kažu da je ova odbrana bila uspešna i paša je sačuva život i zadrža sve svoje državne pozicije .)
Grad je bez borbe ustanicima u prvom ustanaku ( za vreme Tursko Ruskog rata ) . predao Muharem Guša i iz njega izveo živalj i silnu nahijsku vojsku ( koja je bez borbi stigla u Niš ) .
Mitomani tvrde da se uplašio silne ustaničke vojske sa trešnjevim topovima ( jer je pred Vožda prvog ustanka , izašao sa malom svitom i simboličnom predajom gradskog ključa , garantovao svojom čašću mirnu predaju grada ), dok zlobnici tvrde da je Guša bio veliki čovek , vitez - intelektualac , koji je znao civilizacijsku vrednost grada , te nije hteo nizašta da u ratnom sukobima budućim svetskim pokoljenjima da ošteti baštinu i uskrati im zdanje za divljenje .
Ovakav stav poznat je u istoriji ratovanja . Mnoge velike vojskovođe i generali napuštali su sigurne zidine vojnih i gratskih utvrda , da bi čitava ostala potomstvu ( i naravno na otvorenom gubili bitke ) .
Sličan gest ( ako se dobro sećam ) , napravio je Vasileus Jovan i pred turke izašao sa vojskom . Ispred zidina Carigrada izgubio je bitku i branioce ; tako su Carigrad turci osvojili ( inače,opšte poznata je činjenica kad god se Carigrad branio iz nutra , nije izgubio slobodu ) .
Ovakav gest ustanici su napravili nakon bega ustaničkog vođstva u inostranstvo , a turci su im uzvratili u drugom ustanku .
Dakle , grad Smederevo bio je i ostao u svemu prva i poslednja Srpska tvorevina , pa i prestonica . Sazidano na zemlji gde niko pre nije hteo ni mrtve da sahranje , a taman posla grad da gradi .
Ovim zdanjem srpstvo može da se ponosi i sa njim može u svedsku baštinu , jer je u celosti njegov.
Zaista , širom sadašnjih i ondašnjih teritorija , uvek je pre slovenskog dolaska neko gradio , doziđivao , rušio pregrađivao , sahranjivao – pa tek naši preci .
Ovo zdanje - grad , čisto je naše državno i građevinsko delo usvemu za sva vremena .
Ovo je ono što može da se voli kod jednog grada ( mudrost i moći koje su ga izgradile i u njega ugradile opstanak – dale mu život prošli i budući), i čemu se divi svako razumno stvorenje i svaki putnik namernik . To je ono što se poštuje u civilizacijskom smislu .
Kao dasu baš te političke mudrosti i moći graditelja Smedereva , uvele grad i njegovo stanovništvo (u poslednjem veku) u državnu pasivizaciju i marginalizaciju , a razvojem crne metalurgije kao da je u crno zavijen ceo region.
Moran da napomenem , jer je ovo važno za buduća pokoljenja : Ove političko državničke moći , razvio je u tadašnjoj despotovini Stefan Lazarević ( sin cara Lazara ) ; prvi naš vladar , koji je sa svojim dvorjanima i većinom suvladarskih personalnih postavki obišao jugoistočnu i severo istočnu , ondašnju džavo tvoračku hemisveru ( kako se to kaže : Vladar koji se molio u tuđim crkvama za dobro bit svoje države ,i vazda dobro priman . Taj ’’nejaki’’ Stefan , posle kosovskog boja proširio je teritorije despotije bez mnogo vojevanja ( i gle čuda , bile su tad međunarodno priznate ) . Razvio je državu do te mere ( industrijski i vojno ) , da je njegova despotija bila najveći proizvođač srebra u evropi ( procenjuje se daje despotova država prozvodila 20% od ukupne evropske proizvodnje srebra ) . Bio je suosnivač koalicije koja je kod Sofije porazila turskog sultana , svrgla ga i postavila ( dovela na turski presto ) predhodnog sultana iz izgnanstva.
Ove, i još mnoge važne činjenice kriju se od populacije na svim nivoima ( nekoliko vekova ) – čak se stiglo do toga , da malom broju građana on je znan kao veliki vladar ( državo tvorac ) , taj svima znan nejaki Stefan .
nastavak sledi
