Ne smatram se odbačenom.Imam svoje mišljenje i stavove o nekim stvarima,pa kome se to sviđalo,a kome ne,briga me.
Nervira me samo što moji roditelji ne shvataju to i čim se moje mišljenje malo razlikuje od njihovog,izbije svađa.Roditelji treba da imaju autoritet i ne treba pustiti djecu da rade sve što požele,ali isto tako i roditelj treba da sasluša dijete i treba donijeti kompromisno rješenje o nekom problemu.
Mene moji roditelji ponekad jako naljute,jer mi kažu:"Ma nisi ti još za to.Ne znaš ti ništa",a moja majka me imala u mojim godinama(Ja sad imam 19.5 god.).I baš me zanima kako sam ja mala za nešto,a oni su mogli da se ponašaju kao odrasli kad su bili u godinama kao ja sad.Njihov odgovor na to je:"Pa tad su bila druga vremena,sad je opasno".
Npr.ja sada želim da idem raditi kod jedne žene u Francusku,jer sam završila srednju školu i želim da zaradim nešto novca koji bi mi dobro došao za fakultet,ali oni se ne slažu sa tim,jer ja sam još"MALA".
I uvijek ću ja za njih biti mala,jer sam njihovo dijete,ali oni treba da shvate da se trebam i ja jednom osamostaliti,jer oni neće biti baš svaki put uz mene kada mi zapne u životu.