Zašto plave oči nisu zaista plave i zbog čega su zelene toliko retke

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
394.001
Oči imaju moć da nas zadrže, da probude prepoznavanje ili radoznalost pre nego što je izgovorena ijedna reč. Često su prva stvar koju primetimo kod nekoga, a ponekad i osobina koju najduže pamtimo.Širom sveta, ljudske oči obuhvataju širok spektar boja.

Braon je ubedljivo najčešća nijansa, naročito u Africi i Aziji, dok je plava najčešća u severnoj i istočnoj Evropi.
Zelena je najređa od svih, javlja se kod svega oko dva odsto svetske populacije.
Oči boje lešnika unose još više raznovrsnosti, često delujući kao da se menjaju između zelene i braon u zavisnosti od svetlosti.
 
Oci-boje-lesnika_413x620.jpg
 
Sve je u melaninu
Kako objašnjava Davinija Biver, postdoktorand istraživač sa Univerziteta Bond, odgovor leži u dužici, obojenom prstenu tkiva koji okružuje zenicu. Ovde pigment melanin ima glavnu ulogu.

Braon oči sadrže veliku koncentraciju melanina, koji apsorbuje svetlost i stvara tamniji izgled. Plave oči sadrže veoma malo melanina. Njihova boja uopšte ne potiče od pigmenta, već od razlivanja svetlosti unutar dužice – fizičkog fenomena poznatog kao Tindalov efekat, sličnog onom koji nebo čini plavim.

Kod plavih očiju, kraće talasne dužine svetlosti (poput plave) rasejavaju se efikasnije od dužih, kao što su crvena ili žuta. Zbog niske koncentracije melanina, manje svetlosti se apsorbuje, a razlivena plava svetlost dominira u onome što mi vidimo. Ta plava boja, dakle, nije rezultat pigmenta, već načina na koji svetlost stupa u interakciju sa strukturom oka.

Zelene oči nastaju kao ravnoteža – umerena količina melanina uz delimično razlivanje svetlosti. Oči boje lešnika su još složenije – neravnomerna raspodela melanina u dužici stvara mozaik boja koji se može menjati u zavisnosti od okolnog svetla.
 
Kakve veze imaju geni?

Genetika boje očiju podjednako je fascinantna.
Dugo se verovalo u jednostavan model „braon pobeđuje plavo“, koji kontroliše jedan gen. Međutim, istraživanja su pokazala da je stvarnost mnogo složenija.
Više gena utiče na određivanje boje očiju. To objašnjava zašto deca u istoj porodici mogu imati potpuno različite boje očiju, kao i zašto dvoje roditelja sa plavim očima mogu imati dete sa zelenim ili čak svetlobraon očima.

Boja očiju se menja i tokom vremena. Mnoge bebe evropskog porekla rađaju se sa plavim ili sivim očima jer im je nivo melanina i dalje nizak.
Kako se pigment postepeno povećava u prvim godinama života, plave oči mogu postati zelene ili braon.
U odraslom dobu, boja očiju je uglavnom stabilna, ali su sitne promene u izgledu česte u zavisnosti od svetla, odeće ili veličine zenice.
Na primer, plavo-sive oči mogu izgledati veoma plavo, veoma sivo ili čak blago zeleno, u zavisnosti od ambijentalnog osvetljenja.
Trajnije promene su retke, ali mogu se javiti s godinama ili kao posledica određenih zdravstvenih stanja koja utiču na melanin u dužici.
 
Prave retkosti

Heterohromija – kada je jedno oko različite boje od drugog ili jedna dužica sadrži dve jasno različite boje – retka je, ali upečatljiva retkost. Može biti genetska, posledica povrede ili povezana sa specifičnim zdravstvenim stanjima.

Poznate ličnosti poput Kejt Bosvort i Mile Kunis su primeri. Očima muzičara Dejvida Bouvija izgledalo je kao da imaju različite boje zbog trajno proširene zenice nakon nesreće, što je stvaralo iluziju heterohromije.
Na kraju, boja očiju je više od puke kombinacije genetike i fizike. Ona je podsetnik na to kako se biologija i lepota prepliću. Svaka dužica je kao mali univerzum – prstenovi pigmenta, zlatne mrlje ili tamne braon dubine koje na svetlosti uvek izgledaju drugačije.

Oči nam ne samo da omogućavaju da vidimo svet, već nas i povezuju jedne s drugima.
Bile plave, zelene, braon ili negde između, svaki par očiju priča jedinstvenu priču – o nasleđu, individualnosti i tihom čudu biti čovek.

Izvor: RTS, Science Alert
 

Back
Top