Zašto Petru Panu beži senka?

Peri beži senka jer Pan nikada ne stari. Nikada ne zreli, ne odrasta. Entiteti vremena i usuda ga favorizuju, štede, miju. Pera nikada, dokle god ostaje unutar tog suspendovanog dimenzionog džepa, neće spoznati zrelije, hromije, i na kraju, zaključno, doba.
I zato senka stalno beži od njega. A on je juri, pokušava je podjarmiti. U igri. Jer njegovo, iz perspektive nekoga od posmatrača, blaženo stanje, dopušta takvu igru. Bez posledica. Bez cenovnika. Bez.
Davno sam i crtani gledao, ali, beše valjda u jednom trenutku mu ona devojčica šije senku natrag na telo? Tako nešto?
E tu, Pan spoznaje odgovornost. Ali šav je neprimeren, i neodrživ. Trenutan. Za nekoga kao što je on.
 
Moguće, ali Jung je krao Frojda. I to baš ono. Na kilo. Pokušavajući da se dodvori umetničkom miljeu toga doba. Davajući Frojdovim, već prokuženim artefaktima ljudske prirode, ili pretpostavljenim za to vreme, samo nove nazive. Umetničkije, reklo bi se.
Imao je ozbiljne aspiracije na tu temu, a pritom ga je mnogo nerviralo to što je Frojd gledao na umetničku branšu, kao na ljude u neurozi nekoj, na nervičke koji kompenzuju.
 

Back
Top