da se dvije osobe kulturno razidju? stim shto tje lijepo sjesti i kazati jedno drugome ne volim te vishe i nemam namjeru da tracharim godine pored tebe a mislim da nije ni fer da te zavlachim bezveze
zasto poslte takjvih saopshtenja odmah krene plach, prljavi rat, chupanje, vredjanje i pretnja!
ako je ljubav ponestala zrelo je valjda i kazati ako kazhesh vrlo retko tje suprotna strana kazati ---> ok, tako je ili slazhem se
i da li je to dokaz da je ta ljubav od samog pochetka bila u neku ruku bolesna chim jedna od aktera zheli da poseduje drugu stranu.
pitanje glasi zashto se ne mozhe izatji na lep nachin iz ljubavi veze, braka!?
Pa, zato što uglavnom ništa nije kako se isprva čini...zato što ti uglavnom misliš, da ako voliš ti, da voli i drugi. Ako se ponašaš lepo, da će se i drugi shodno tome, na isti način ophoditi. Zato što uglavnom, ljubav nikada ne može da nestane eto tako, tek da bi nestala, kao dlanom o dlan i da baš sutra ništa ne značiš. A, da nema nekog razloga i povoda. Mene neće niko ubediti u suprotno. I onda ti, čestito misliš, radiš i vidiš da je sve od početka fol...i jednostavno mora, u jednom moemntu da te obuzme, rezigniranost i ljutnja. Da osetiš bes, da si se kao čovek davao, gde nisi trebao, gde jesi a da ima puno stvari ispod tepiha, koje ti nisu rečene a još manje primećivane.
Mene eto samo to uzurpira; igranje sa emocijama. Samo to zavlačenje. Bulažnjenje u prazno, pričanje raznoraznih laža i paralaža, suvih obećanja, ti si jedina, bitna, sa tobom želim sve...i onda? Jedan dan, ništa ne važi. Ništa se ne ceni. Ne vrednuje. MiSim, čemu to? Da bi videli, koliki je nečiji stepen i prag izdržljivosti, postojanost karaktera kada te svi bljuju a ne znaju pravu istinu možda, ili je cilj jedan bolesnički, eto čisto, da vidimo koliko neko ume da isplače suza...
Ako je ljubav prava i istinska postojala, takav i taj čovek te ne bi uništavao i dirao kasnije ni za šta na ovom belom svetu. Ne bi dao na tebe, i nakon svega. Takva sam kao čovek i ja. Takvi i ti ljudi se razilaze zrelo, odmereno, sa puno poštovanja i ljubavi, jer shvataju da imaju u sebi sve, ali da jednostavno ne ide. Iz ovoga ili onog razloga.
Ja ću do smrti, da mislim i tako ću i da se ponašam i ništa me u tome nastojanju pomeriti...da ako voliš, ti ne povređuješ. Ne možeš. Nešto u tebi ne da. Nešto u tebi te zauzda, zadnjim atomima, jer te uvek baci ona miso unatrag...hej, ja sma to do juče grlila, volela. Čuvala. I u sebi najdivnije ljubila.
Nije čovek stvar, da ga poseduješ. Nije zlato, ili plen, da ga otimaš. Nije ptica u zlatnom kavezu, da ga izoluješ.
Već čovek od krvi i mesa, da ga paziš, maziš i voliš. Čak i kada to više nemaš i ne možeš, da opet ga na neki način, od svih zala u sebi čuvaš. Ja tako radim. U sebi. I uvek ću. Šta god mi radili ili rekli. Jer takva sam. I takva umirem jednog dana. I to mi niko ne može oduzeti.
A, šta je kome bilo bolesno...ja ne znam. Ja samo znam, šta je meni teško nekada palo. Šta me je bolelo. Dušu i um trovalo.
Može. Ako to oboje žele. Ako je i tebi neko važan, kao što si i ti nekome bila važna i bitna. Jer mu je stalo do tebe, kao do sebe samoga. A svako voli sebe. Znači, ne bi te ničim povredio. Uvredio. Naneo ti zlo. Ili nažao. Jer bi ga u protivnom naneo - samome sebi.
Niklada više ne vidiš, ko je zapravo voleo i ko je kakav...nego, tek na kraju veze.
Tada skapiraš više i što šta , nego u samom vremenu, provedenu sa tim nekim, u vezi.
