Mali čičak
Stara legenda
- Poruka
- 77.633
Situacija koju je dosta ljudi dozivelo... ako nije licno... znate nekog ko jeste...
Mlad zaljubljen par(on 30 god ona 22 god), zajedno oko godinu dana, ljubav ooogroooomna... ona neplanski ostaje trudna, kao i svaka zena(pa jos zaljubljena) razmislja se ali on nije za to(zateklo ga... mladi su... bla bla izgovori)... ona abortira. Ljubav se i dalje nastavlja istim intenzitetom. Nakon godinu dana, ostaje opet trudna, zadrzavaju bebu... radosni su...
Meni javljaju a ja pomalo ljuta(ko sam ja da se ljutim?)...
Zasto sam ljuta? Zato sto sam prvi put mislila da ce zadrzati.
Zato sto je prva misao koja mi je proletela kroz glavu bila:"Zasto je ova beba sad bolja od one druge koju ste ubili?" I zapitah se da li i ona i on to pomislise?
Kako se zivi sa tim?
Pa pomislih na masu zena koje znam koje su abortirale. Da li su se one nekad zapitale?
Da li ponekad pogledaju svoju decu i pomisle:"Da nisam abortirala, sad bi to dete imalo X godina... kakvo bi bilo? Zasto mu nisam dala sansu? Zasto mu nisam dala zivot?"
Ili se to pitam(o) samo mi zene koje smo imale problem da damo taj zivot?
Imam neke svoje stavove po pitanju tih stvari i htela to ili ne, u sebi osudim odmah.
Da li ste imale takvih situacija? Ili vase prijateljice? Ili najbolje drugarice? Tetke/ujne/stine/komsinice? Znam da niko o tome nece pricati u svom licu... a mozda i hoce?
Mlad zaljubljen par(on 30 god ona 22 god), zajedno oko godinu dana, ljubav ooogroooomna... ona neplanski ostaje trudna, kao i svaka zena(pa jos zaljubljena) razmislja se ali on nije za to(zateklo ga... mladi su... bla bla izgovori)... ona abortira. Ljubav se i dalje nastavlja istim intenzitetom. Nakon godinu dana, ostaje opet trudna, zadrzavaju bebu... radosni su...
Meni javljaju a ja pomalo ljuta(ko sam ja da se ljutim?)...
Zasto sam ljuta? Zato sto sam prvi put mislila da ce zadrzati.
Zato sto je prva misao koja mi je proletela kroz glavu bila:"Zasto je ova beba sad bolja od one druge koju ste ubili?" I zapitah se da li i ona i on to pomislise?
Kako se zivi sa tim?
Pa pomislih na masu zena koje znam koje su abortirale. Da li su se one nekad zapitale?
Da li ponekad pogledaju svoju decu i pomisle:"Da nisam abortirala, sad bi to dete imalo X godina... kakvo bi bilo? Zasto mu nisam dala sansu? Zasto mu nisam dala zivot?"
Ili se to pitam(o) samo mi zene koje smo imale problem da damo taj zivot?
Imam neke svoje stavove po pitanju tih stvari i htela to ili ne, u sebi osudim odmah.
Da li ste imale takvih situacija? Ili vase prijateljice? Ili najbolje drugarice? Tetke/ujne/stine/komsinice? Znam da niko o tome nece pricati u svom licu... a mozda i hoce?