U tmini prve misli, gde se nemir stvara,
gde duboki slojevi bića grabe suštinu
i ne daju emociji da izgovori svoje ime,
gde krv nije krv, već prah što ne zna da gori,
baš tu se guši zametak reči.
Ona se koprca u neizgovorenom kriku,
u poricanju i starim, zaboravljenim jezicima,
dok je senke nižih slojeva ne otpuštaju,
drže je nesazrelu, neizrečenu,
ne daju joj oblik ni glas ni svetlost.
Reč, ta večna pobeglica,
traži pukotinu u tami, traži dah
da pobegne od tih ledenih zidova,
jer tu, u dubini gde demoni pletu niti,
ona ne postoji.
Srce je ne prima,
Grlo ne prepoznaje njen drhtaj,
usne ostaju zatvorene,
dubina hoće samo tišinu
u kojoj nema ni pobune, ni promene.
Ali reč nije stvorena da ćuti...
Kida svoje okove dahom koji prkosi,
I kad se niko ne nada,
prođe kroz srce, oblikuje se po njegovim zakonima,
i tamo gde se sjaj ne može ugasiti,
nalazi svoje ime.
I tek tad reč zatreperi.
Zatrese grlo i kroz drhtaj oživi glas,
pusti ga da odzvanja,
da dođe do usana, da se oblikuje u svetlost.
I kad se jednom oslobodi,
niko je više ne može vratiti u tamu.
I reč je rođena.
