Zapisano u prašini -Natalia Drepina

Neprilagođena

Leptirica
Banovan
Poruka
95.555
https://uncannyarchive.com/intervie...atalia-drepina-tenebrous-emotional-portraits/

Natalija Drepina je rođena 19. novembra 1989. u Lipecku, Rusija.
Ona je pesnikinja i samouka fotografkinja koja se specijalizovala za portretnu
fotografiju žena i emotivne autoportrete.


156995365_273832507441213_6036202360158311823_n.jpg

Na licima njenih subjekata, njihovim gestovima i očima je priča, a Natalija je autor.
Fotografkinja koja radi u Rusiji, Natalija Drepina često je takođe tema svog rada.
Fotografiše od 2009. Njen stil karakteriše sumornost, krhkost i miris prošlosti.

Umetnička fotografija Natalije Drepine istražuje ljudsku slabost, strahove i melanholiju,
često u hladnim, tihim pejzažima snova sa primesama zloslutnosti.
Njen konceptualni prostor podseća na mračne bajke, prenesene kroz
meku, sumornu, slikarsku estetiku.

48376809_2228792543809558_2571588346807582720_n.jpg


Tama, osećaj tuge i lirizam su takođe prepoznatljivi znaci
njenih multimedijalnih umetničkih dela – koja prikazuju mešavinu poezije,
glasa preko, video zapisa, kao i proganjajućih zvukova i instrumentala.



38481243_2039609569394524_9083821561495945216_n.jpg

Dok su njeni projekti duboko intimni – metafore za njenu dušu,
prikazujući aspekte ljudskog stanja, prenesena poetska poruka je prikrivena,
simbolična, baš kao slika iz snova.

 
DM: Odakle potiče vaša fascinacija melanholijom, tugom i mračnijim aspektima uma?
Da li je melanholija dominantna emocija u vašem stvarnom životu, kao i u vašem umetničkom svetu?

ND: Ja sam zaista melanholična osoba. Moja tuga, koja već dugi niz godina živi u meni, postala mi je prijatelj.
Naučila sam da vidim posebnu lepotu u ovim emocijama i crpim inspiraciju.

83011571_10218917484580703_2341566940864053248_o.jpg



DM: Kakva je inače Natalija u svakodnevnom životu i šta mislite
kako bi vas opisali ljudi koji vas najbolje poznaju?
Da li bi vas povezivali sa istim osećanjima koja izazivate u svojim projektima
ili su ta osećanja pročišćena kroz vašu umetnost?

ND: Ljudi mi često govore da sam čudna. Možda me ova reč najbolje opisuje.
Takođe bih sebe nazvala nadahnutom i zamišljenom- jer sam uvek između dva sveta – mašte i stvarnosti.
...više volim samoću i tišinu, nego susrete i razgovore sa ljudima.
Ali ponekad volim i da razgovaram sa životinjama, pticama, insektima i biljkama.
Priroda je mesto gde se osećam srećno i mirno. Ljudi me malo plaše.
Naravno, ja nisam uvek tužna, upoznata sam sa spektrom ljudskih emocija, ali ipak
i u trenucima sreće osećam neku čudnu čežnju, kao da i lepota i sreća bole na svoj način .
Verujem da moja duša govori jezikom poezije, jer prava poezija spaja bol i lepotu,
dajući poseban osećaj, posebnu viziju sveta.


61860513_2495550790467064_4324463035444887552_n.jpg


123969651_3752860524736078_1564262039082270591_n.jpg
 



DM: Estetiku vaših fotografija karakteriše sumorna i hladna paleta boja.
Čini se da imate posebnu vezu sa hladnim godišnjim dobima.
Ovo takođe predstavlja zagonetno raspoloženje i privlačnu estetiku vaših fotografija.
Da li se osećate inspirisanije tokom hladnih sezona jer su
one često povezane sa emocijama koje su u osnovi vašeg rada?


ND: Ja sam dete novembra, dete jeseni. Jesen je moje omiljeno godišnje doba,
u ovo vreme se sva osećanja pogoršavaju, snovi postaju bizarniji, stvaram mnogo fotografija, muzike, poezije, rukotvorina.
Takođe vodim dnevnik svake jeseni – zovem ga „Dnevnik venuća“.
Svaki dan pišem svoje misli i dodajem lišće i biljke ispunjene jesenjim bojama i slutnjom smrti.
Jesenja priroda u potpunosti odražava pejzaže moje duše.
Što se zime tiče, to me deprimira. Ne volim ovaj beli hladni svet. I ne mogu da spavam


109706746_3416835718338562_4378768653035678184_n.jpg


118006452_3513650601990406_9151927714830562085_n.jpg


131895743_3858356190853177_2779424817398389445_n.jpg
 
DM: Da li osećate bilo kakvu emotivnu vezu sa svojom zemljom?

ND: Možda je jedina veza sa ruskim mentalitetom koju osećam „ruska toska“
– to je bol u duši, čežnja bez ičega.
Taj osećaj se ogleda u mojim radovima.
Ja bih sebe nazvala stanovnikom univerzuma.
Za mene domovina nije grad ili država, to je planeta,
njene šume, polja, reke, nebo. Zaista volim prirodu koja me okružuje,
ali znam da bih volela i prirodu u drugim delovima sveta.


46986559_2201593239862822_2794389792467451904_n.jpg


46731141_2200240539998092_4685511116061671424_n.jpg



DM: Da li likovi na vašim fotografijama oličavaju delove vašeg identiteta ili su živopisni aspekti vaše mašte,
inspirisani svetom oko vas ili fikcijom?

ND: Moji likovi su satkani od fragmenata moje ličnosti, fikcije i snova.
Oni kao da žive u paralelnoj stvarnosti i ponekad me posete u snu ili se probude u podsvesti.




94076911_3181499518538851_46148186644938752_n.jpg
 
DM: Neke od vaših vizuelnih priča – i fotografije i video snimci –
odvijaju se kao fragmenti snova, često uznemirujuće prirode.
Vaša umetnost ostavlja utisak oživljavanja elemenata iz nesvesnog uma
– potisnutih fantazija, želja i slika.
Da li je vizuelna simbolika pozajmljena iz vaših sopstvenih snova ili noćnih mora?


ND: Da, zapisujem u svoj dnevnik sve zanimljive snove i noćne more,
a onda koristim ovaj materijal za svoju umetnost. Snovi me zaista inspirišu da radim.

93662425_3177695318919271_5369829479399030784_n.jpg


93705378_3177684888920314_1667394235172651008_n.jpg
 
129035367_3824739510881512_328295237907051379_n.jpg






DM: Da li verujete u koncept duše kao nečeg odvojenog od tela, i u besmrtnost duše?
Neke od vaših fotografija imaju jezivi aspekt, da li vas misli o smrti plaše i rastužuju ili prihvatate smrtnost?



ND: Nisam sigurna u šta verujem. Čini mi se da duša postoji, ali ja ne verujem u besmrtnost.
Čini mi se da je smrt crna praznina koja će nas obaviti.
To je kao mrtav san, bez slika i vizija, kada jednostavno uronite u ništa.
Smrt me ne plaši. Posebno moja smrt. Odavno sam prihvatila i shvatila činjenicu svoje smrtnosti.
Ne bih želela da živim večno, da budem iskrena. Ali bol od gubitka bliskih stvorenja
– ljudi ili životinja – me plaši.


135367268_3903039449718184_72560532524596146_n.jpg


136345298_3912532395435556_8299570204110566947_n.jpg
 
148586393_4003317129690415_6968789796521112922_n.jpg



DM: Da li verujete da se umetnik mora suočiti sa mračnijom stranom života i uma,
vođen haosom, tamom i tugom, da bi stvorio vrednu umetnost?


ND: Mislim da se umetnost može roditi u mraku i haosu, ali iu mirnim trenucima.
Mislim da svaka od emocija može poslužiti kao inspiracija za pesme, slike, fotografije, muziku.
Kreativnost je višestruka. Ovde je važnije šta Vas inspiriše, čini da se osećate.....
Sve zavisi ...U mojoj duši tama i bolna lepota nalaze veći odjek.
To je kao onaj čudan osećaj pred oluju, kada zastane dah i srce kuca tako glasno...


164812402_286194196205044_1089277979014415046_n.jpg


240120195_375311557293307_3914662557559927207_n.jpg
 
149767516_4013070518715076_141926544835085610_n.jpg


147206755_3995719790450149_6841528757362212439_n.jpg





"....Kroz veo magle sanjala sam uvele ruže iz bašte mog detinjstva.
Moljci su me neustrašivo dodirivali svojim krhkim krilima.
Grane su mi se obmotale oko zglobova kao okovi.
Ali drago mi je što sam zatvorenik ove sablasne bašte
kada se probudim, i ova drhtava sećanja će izbrisati vlažni sneg
koji mi pokriva oči.Izgubila sam se negde tamo, u beskrajnim zimama..
,,,,moja duša je napustila to smrtno telo i ne želim da se vratim..."



264229329_441620400662422_3481259209753318865_n.jpg
 

Back
Top