Mozda zvučim grubo ali ne bih.
Dala bih sestrinoj deci i mom detetu za školovanje. I to da ne znaju, na dan punoletstva samo da otvore ali ne vidim ni šta će njima, zive dobro njeni mali. Nisam skromna već neću da gajim problematicno dete u besnim kolima. Neću! Mora da nauči da se trudi.
Kada kažem da je neko problematican ne mislim da je tek onako, šašav već mislim da je narkoman i kockar pa da neće ni da svrati kod bake na kafu ako mu ista ne tutne 3000 dinara u ruku. Ne zanima ga ni da li je živa, naprotiv. Ne zanima ga ni da li smo mi živi, naprotiv.
Sa druge strane, imam istog takvog koji je već u gimnaziji osvojio tri olimpijske medalje u informatici i otišao pod punom stipendijom na elitan faks gde će i doktorirati pa šta će njemu pare...ukoliko uzmemo da je on rodjen u dobrostojecoj kući od oca profesora. Samo pare mogu da umanje ono šta on jeste...pametna i vredna glavica. Volim da verujem da bi i on dao radije onima sa manje sreće i zdravlja.
Gde znam da bih dala to je novac koji ide sms-ovima sada, te poruke su mi dokaz bede i možemo da uzmemo sto olimpijada i sto turnira, da imamo sto glumaca uvek ćemo ostati beda ako ne rešimo problem skupljanja novca za šta novca mora biti. Jednostavno mora.
Tako razmisljam ako razmišljam o velikim parama...a meni pa šta će mi, da imam vikendicu na grckom ostrvu gde ne znam nikog, da kupujem cipele koje ne bih nosila, nakit koji ne volim, da menjam muža i prijatelje...ne bih volela ni da budem siromašna, da ne čuje zlo, srećna srednja klasa uvek mi je bila najdraža i neki novac na stranu za mirnu starost.