Da bi znao sigurno za nešto više, moraš sam da budeš to više.
Zaljubljivanje je nešto čemu smo mi, kao vrsta, skloni. Takva nam je priroda. Sad kod nekih je to manje a kod nekih više izraženo (kod mene više, moram priznati, kad mi se to desi, nisam sasvim svoj

), ali mislim da niko od nas,ljudi, nije potpuno imun na to. To je oruđe naše prirode koja tom lukavštinom radi na ramnožavanju. Cilj te, ajd da tako kažem,,,magije" je razmnožavanje. Baš sam gledao jedno predavanje o tome kako naš biološki mozak reaguje i rezonuje u trenutku kad je čovek zaljubljen.
Naravno, zaljubljenost, kao i sve, ima i loše i dobre strane. Loša je ta idealizacija, ti nekog idealizuješ do besvesti i onda kada uvidiš da to nije tako, da nije baš sve tako bajno, to može da utiče jako loše da se razočaraš ili, nedaj Bože, padneš u neki očaj, itd.
Zato je tu svakako razum koji nas upućuje i preispituje te naše idealizacije. Potrebno je sve izbalansirati, i emocije i razum, ali nije svakom to lako.
Mada, iskreno, bez obzira na sve mane, ja sam veliki protivnik te propagande protiv zaljubljenosti kao nečeg što nije dobro, što ne valja i što čoveka može upropastiti. Mnogi ljudi su upravo iz te zaljubljenosti prešli u ljubav, pa sklopili brakove koji su skladni i dobro. Idealan sled ide, po meni, ovako- prvo se stvori fizička privlačnost, pa ide zaljubljenost, pa onda ljubav. E to je idealna slika, ali život je pun problema i nije baš toliko idealan, nego naprotiv.