Weltschmerz

MathPhysics

Iskusan
Poruka
5.328
Upelteni u gomilu obaveza i briga, stalno se klateći između problema i odgovornosti, ljudi vode svakodnevmo život pun sitnih trivijalnosti, šablona i uzaludnih stremljenja. Poput sitnih mrava u velikom mravinjaku, samo uz mnogo manje ljubavi za rad i daleko manje reda, velika gomila ljudi opisuje jedan besmisleni krug. Zovemo ga životom...

Stoleća prolaze, a na planeti se smenjuju generacije, veliki ljudi, veliki snovi, mala zbivanja. Vreme teče, civilizacija napreduje, govorimo o progresu, uspesima, nalazimo lični cilj u haotičnoj smeši mogućnosti i odrađujemo našu sitnu dužnost onoliko dugo koliko traje naš usputni životni tren. Sve je više milijardi onih koji su nečujno i bez traga rekli "zbogom" ovoj planeti, ostavljajući za sobom gomilu materije, koja se menja i kruži, a mi se ipak nadamo da ćemo ostaviti nešto bolji trag, iako i sami znamo da i oni najveći vremenom blede. Proučavamo tu materiju kako bismo što bolje razumeli te promene, stvaramo nauku i moderne tehnologije na osnovu nje i mislimo da smo iznad svega. Mislimo da poboljšavamo život raznim otkrićima, bacamo pare na raznorazne zezalice s velikim entuzijazmom, skoro ponosni. Filozofiramo o životu jureći svoj rep.

Pravimo bajku od ljubavi, a malo ko je kadar da voli bilo šta osim sebe. I ta gomila egoista sebe ponekad nazove dobrim ljudima. A niko ne plače za tuđom decom. Čujete vest da je cunami usmrtio veliki broj ljudi i nastavite s jelom. Ratovi, velike prepirke oko teritorija, zlo učinjeno uz gomilu opravdanja. Ni traga od dobrote, ni traga od smisla.

A i onaj najklasičniji monotoni život bez primesa ideala (koje gotovo svi napuste, ili ih se i drže jer nemaju drugi izbor) je jedna velika farsa. Razbacani po kafanama, kafićima, restoranima, ljudi razgovaraju ni o čemu. Omladina se po klubovima i diskotekama zabavlja uz bučnu muziku i alkohol. Bez cilja i svrhe. Radnici godinama jure između rafova, ređaju cigle u još jedan zid, stavljaju pečate na recepte i kancelarijsku dokumentaciju, ponavljaju iste priče pred novim generacijama učenika i studenata. Pojedinci putuju po svetu, volontiraju, stiču obrazovanje... I sve zarad čega? Zar zbog smrti koja će ih sve izjednačiti i baciti na smetilište izgubljene istorije? Kakvi su to ciljevi, kuda ide takav svet? Ah da, mnoge i ne zanima što povoda za buđenje nema, da dišemo i spavamo uzalud. Mnogi će smatrati da su uspeli u životu ako su stekli ime, bogatstvo, porodicu, ako su uopšte pronašli načina da materijalizuju svoju volju za moć. I sve to je deo nekog opšteprihvaćenog rituala, u sistemu gde je poslušnost zajednički naziv za sve vrline, i gde je pokornost uzdignuta na pijedestal. U svetu gde ljudi nalaze svakojake "vrednosti", i sve to samo zato što nemaju šta drugo da rade. I onda će neko ponosno reći da je ovaj svet najbolji od svih svetova, potpuno prelazeći preko toga da izjavljuje da je ovo najbolje od svih smeća.

Koliko su vam bliska ovakva razmišljanja? Koliko je u vama prisutan weltschmerz? Da li podržavate ovakav doživljaj sveta ili ipak mislite da je pogrešan i da su neke sasvim drugačije (i lepše) stvari u ovom izlaganju zanemarene?
 
Da, zanemario si da postoje ljudi koji imaju i neki lajtmotiv, malo ljudi boluje od ovog weltschmerz-a, ( ja inace to stanje nazivam ravnicarskim tugama, psihijatri
depresija).Za lajtmotiv nemam prevod. Mozda tocak zamajac;)
 
A šta je toliko uzvišeno u tim lajtmotivima? Istina, ljudi ih imaju, ali ih oni sami vezuju za sve, opet zbog neke vrste nužnosti (odnosno beizishodnosti), bez nekog fundamentalnijeg razloga.
 
Da je besciljno sve to, pa manje-vise jeste, jer sta ce ti to vredeti sto si se 20 opijao i sto si mogao da imas svaku curu? Aposolutno nista. Opet, sta ce ti vredeti zdravlje, sreca, zadovoljstvo, ljubav tada? Nista, mrtav si, nema te, ali poenta je valjda ispuniti ovaj zivot necim dati neki privid smisla, iza koga cemo se okrenuti i reci "pa da, bilo je to lepo". Zivi se sa danas jednostavno, jer te sutra mozda nece biti, opet, to sad ne znaci neki neumereni hedonizam ili amoralni nacin zivota (mada i to da l' je neko amoalan ili neumerni hedonista, egoista i sebicnjak opet nije bitno na kraju). Zivot ima onaj smisao koji mu damo, a opet, mozda je taj smisao privid.

Nekome je smisao da bude uspesan, i ok, njegova volja, neko da ima porodicu iza sebe, ali u tom jednom trenutku kada zivo postaje nezivo, tj. kada dodje vreme da se umire, nije ni bitno toliko. Kazu da se samo mora umreti (i to stoji) sve ostalo u zivotu je izbor, pa sto ne bi birali da se s vremena na vreme razveselimo, nasmejemo, nasalimo, ili jednostavno da uradimo ono sto nas cini srecnim, pa bilo to ljubav, karijera, porodica, ili jednostavno lumpovanje (to poslednje i ne preporucujem, mislim da je tracenje vremena, ali slobodna volja i stvaranje svog smisla svakog pojedinca).

Svet nije fer, nema karme, dobro se ne nagradjuje, zlo se ne kaznjava, sve je manje-vise haoticno i besciljno, ali mu dajemo neki privremeni (i iz ugla intelektualaca koji pate od weltschmerz-a mozda glup) cilj, lupam sada, nadji posao, ozeni se, idi na letovanje.
Verovatno treba i prihvatiti tu besciljnost, da je jednostavno tako kako jeste, i tesko da ce se to promeniti, ali eto, mi zivotu dajemo boje odaberemo (pa makar to bile i gluposti za neke). I onda eto kada pogledamo nas zivot tren pre umremo mozemo reci "pa ok, nije bilo toliko lose, ne kajem se zbog nacina na koji sam ziveo, ili (manje-vise) drago mi je zbog izbora koje sam napravio".

Bitno je da je danas dobro, zadovoljan sam donekle samim sobom (svet ne mozemo menjati), mozda ce sutra biti malo bolje. I tako u krug, besciljno mozda, ali trenutno ne vidim vise od toga.
 
Brilijanti,matfizićaru,brilijanti...Kud kod da s okreneš! A bez tog jednog najlepšeg i najvrednijeg kroz koji gledamo sve druge brilijante,
gube vrednost drugi do nule...Prelepo i zavodljivo sjaji u mraku-navuko sam se na njega-teško ću se skinuti...
 
Nije mi nikad bilo jasno gde je ta ta lepota koju ljudi nalaze u zlatu i brilijantima.
Možda baš zato ni u životu (kao najboljem od svih dragulja) ne nalazim onu vrednost koju i ti.
I ne samo ja, nego svi oni koji su u duhu weltschmerz-a (a njih ima ne tako malo).

Znaš, Fishi, fora je što si ti sam dodao vrednost životu izmislivši svoj smisao.
To je bila tvoja volja. Teško da argumentima možeš prigovoriti mojoj konstataciji da je svet kao smetilište.
U realnosti je samo konvencija zaslužna za to da i dijamanti ne završavaju u deponiji.
 
Poslednja izmena:
Sve je više milijardi onih koji su nečujno i bez traga rekli "zbogom" ovoj planeti, ostavljajući za sobom gomilu materije, koja se menja i kruži

Ослободи се тог сировог, материјалситичко ' позитивистичко, наивног апсурда па ће ти и закључци о животу бити сасвим другачији. Али не! Тако си научен. Утувљено ти је у главу да свест нестаје а остаје објективни свет. Тај став ,дакле, није суд већ предрасуда. Самим тим није битно што је у филозофији давно доказано на аподктички , неоспоран начин да су субјекат и објекат корелати. Да изван свести нема материје и да је једина материја ДУХ. Да са смрћу не нестаје духа а остаје објективан свет већ обрнуто. Џаба то када се разбија о утувљене предрасуде већине.У веру у реализам и позитивизам. Каква филозофија. Какви докази. Када се вера у материју ту пита !!

Па ослббоди свој ум тих догми па ће ти и ова врста егзситенције изгелдати другачије. Конопца ,за који мислимо да је змија, ужасаваћемо се све дотле док не схватимо да је то уствари конопац. А до тада ћеш ламентирати над својим заблудама у патњи и страху пред страшном "змијом".
 
Ali Ozi, mi se oko ovog slažemo.I ti si kroz reči Šopenhauera i Hjuma pisao o sveprisutnoj patnji koja obliva naš svet.
Ti si, kao i ja sve ovo okarakterisao kao pakao i rekao da želiš da bežiš iz njega.
Ni ja ni ti se ne divimo mnogo draguljima materijalizma.
Samo što ja ni u tvom idealističkom konopcu ne nalazim utehu.
Briga me da li je to konopac ili zmija.
I jedno i drugo je besmisleno.
 
Ali Ozi, mi se oko ovog slažemo.I ti si kroz reči Šopenhauera i Hjuma pisao o sveprisutnoj patnji koja obliva naš svet.
Ti si, kao i ja sve ovo okarakterisao kao pakao i rekao da želiš da bežiš iz njega.
Ni ja ni ti se ne divimo mnogo draguljima materijalizma.
Samo što ja ni u tvom idealističkom konopcu ne nalazim utehu.
Briga me da li je to konopac ili zmija.
I jedno i drugo je besmisleno.

Појам сврхе или смисла има значења само у појавном свету а не у нашој правој суштини која је ствар по себи.

Пренећу овде одговор са једне друге теме на слично питање:

Zbog čega je velikoj većini ljudi važno da što duže žive.
Zašto je bolje živjeti 12 ili 15 god. ili 34 ili 45
3 ili 103.
Zar život , dublje razmislivši nije jedna velika opsjena.
Stogodišnjak je doživio duboku starost, šta je dobio tim.

Позиваш се на дубље размишљање о животу. То је ok. Али, ако стварно дубље размислиш мораћеш одбацити материјализам и реализам као оно што они јесу.. апсурде. Самим тим живот ти се после тога неће указивати као нека опсена унутар реалног света. Опсена која нестаје, а тај реалан спољашњи свет остаје, већ ће ти се указивати као оно што он јесте. Као метафизичка супстанција тог света .

Дакле, када си овако дубље размислио твоје питање губи смисао. Јер живот нема супротност. После завршетка нечијег живота нема тако нечег што бисмо описали као "Ја нестајем а остаје спољашни свет". Не, него се субјективна егзистенција наставља и после тог догађаја, а спољшњи свет каквим га опажамо нестаје.
А опет, ова реч коју сам управо употребио "после" нема значења, јер говоримо о трансцендентном о нечему изван простора, самим тим и изван опростореног времена подељеног на три дела прошлост , садашњoст , будућност. Говоримо о егзистенцији која не би била даље трајање, а што је сазнању непојмљиво.

Ипак, ма шта то било то нас чека после смрти и твоје питање је зашто у то не отићи раније, него чекати што је дуже могуће?

Одговор је зато што немамо избора!
Индивидуа нема моћ да одлучује о том питању. Човек нема слободу воље да подигне руку ако не наиђе мотив за то; а камоли да се самоубије тек тако својом вољом.

Isto tako pogresno mnogi misle da cim u ruci drze napunjen pistolj njime mogu i da se ustrele. Ono najmanje sto je za to potrebno jeste mehanicko sredstvo za izvodenje, a glavna stvar je neki nadasve jak i zbog toga redak motiv koji ima ogromnu snagu, koja je pak neophodna da nadvlada uzivanje u zivotu, ili, tacnije, strah od smrti; tek nakon sto je takav motiv nastupio, on zaista moze da se ustreli, a i mora, jer inace znaci da je neki jaci protivmotiv, kada je takav uopste moguc, sprecio taj cin. цитат Шопенахеур

Значи, живимо јер морамо да живимо. Јер наша интелигибилна метафизичка воља то хоће. Али та воља о којој говоримо није индивидуална воља која мора да живи или умире хтела то или не. Ако та индивидуална воља хоће прекратити живот, мора сачекати мотив. Тј мора сачекати оно што је опет воља одлучила али не више индивидуална воља већ интелигибилна:

Kao sto je svako potajni pozorisni direktor svojih snova, da isto tako i ona sudbina koja vlada nasim stvarnim zivotom u krajnjoj liniji polazi od volje koja je nasa sopstvena , ali koja je medjutim ipak ovde gde nastupa kao sudbina , delovala iz jednog regiona koji lezi visoko iznad nase predstavljacke svesti." Sopenhauer

Значи, свако следи судбину коју је сам избарао и мора да је следи свиђало се то његовој свести или не. Баш као у сновима. Иако је наша сопствена свест режисер снова , неке ноћне море рецимо, морамо је сањати; иако би свако као индивидуа више желео да сања неке пријатне снове.

Исто је и са животом.
Ако је сан режиран тако да неко живи сто година, он то мора одживети. А ако је режиран тако да се пробуди одмах.. после пада са неке висине рецимо.. пробудиће се хтео то или не.

Дакле, конкретно, Зашто свако жели да живи што дуже?
Зато што тако хоће његова метафизичка воља. А она тако хоће зато што има неки циљ. Стим да и појмови средство и циљ немају важења изван појаваног света. Значи, нема ни никаквог циља.

А опет има нечег. Има нечег што је сазнању непојмљиво и то је све што можемо рећи о томе.
 
Ози поред тога што увјек цитираш некога, јел имаш ти своје мишљење, рецимо као што Платон има учење о идејама, имаш ли ти нешто своје,што је плод твоје маште?
 
зависи, неко вероватно може да гледа тако на свет живот и опстанак али срећа је у малим стварима а мале ствари су велике, нпр деца...,
живот има много више смисла кад се има мање времена за равнодушност и очајавање

ако се то доживљава из призме хедонизма где увек нешто фали где време гази где су одговори преко потребни далеко и недостижни могуће је да се упадне у ту спиралу ништавности али кад човек није сам себи на првом месту итекако има смисла...
 
Ози поред тога што увјек цитираш некога, јел имаш ти своје мишљење, рецимо као што Платон има учење о идејама, имаш ли ти нешто своје,што је плод твоје маште?

У филозофији није машта та која се пита већ сваки суд мора имати разлог истинитости или у посредном или непосредном исксутву.

Што се тиче твог питања. Тешко је имати оргинална мишљења 200 година од како је у филозофији све речено или "Сфинга може пропасти у понор јер су сва питања филозофије решена" говорио је Шопенхауер. Стигли смо као човечнаство до граница могућнсоти људског сазнања. ПРЕКО ТОГА је несазнајна ствар по себи. Дакле, што се тиче сазнања могуће су само парафразе. Тај атрибут ...данашња мишљења не чини мање вредним али их не чини ни оригиналним.
 
Upelteni u gomilu obaveza i briga, stalno se klateći između problema i odgovornosti, ljudi vode svakodnevmo život pun sitnih trivijalnosti, šablona i uzaludnih stremljenja. Poput sitnih mrava u velikom mravinjaku, samo uz mnogo manje ljubavi za rad i daleko manje reda, velika gomila ljudi opisuje jedan besmisleni krug. Zovemo ga životom...

Stoleća prolaze, a na planeti se smenjuju generacije, veliki ljudi, veliki snovi, mala zbivanja. Vreme teče, civilizacija napreduje, govorimo o progresu, uspesima, nalazimo lični cilj u haotičnoj smeši mogućnosti i odrađujemo našu sitnu dužnost onoliko dugo koliko traje naš usputni životni tren. Sve je više milijardi onih koji su nečujno i bez traga rekli "zbogom" ovoj planeti, ostavljajući za sobom gomilu materije, koja se menja i kruži, a mi se ipak nadamo da ćemo ostaviti nešto bolji trag, iako i sami znamo da i oni najveći vremenom blede. Proučavamo tu materiju kako bismo što bolje razumeli te promene, stvaramo nauku i moderne tehnologije na osnovu nje i mislimo da smo iznad svega. Mislimo da poboljšavamo život raznim otkrićima, bacamo pare na raznorazne zezalice s velikim entuzijazmom, skoro ponosni. Filozofiramo o životu jureći svoj rep.

Pravimo bajku od ljubavi, a malo ko je kadar da voli bilo šta osim sebe. I ta gomila egoista sebe ponekad nazove dobrim ljudima. A niko ne plače za tuđom decom. Čujete vest da je cunami usmrtio veliki broj ljudi i nastavite s jelom. Ratovi, velike prepirke oko teritorija, zlo učinjeno uz gomilu opravdanja. Ni traga od dobrote, ni traga od smisla.

A i onaj najklasičniji monotoni život bez primesa ideala (koje gotovo svi napuste, ili ih se i drže jer nemaju drugi izbor) je jedna velika farsa. Razbacani po kafanama, kafićima, restoranima, ljudi razgovaraju ni o čemu. Omladina se po klubovima i diskotekama zabavlja uz bučnu muziku i alkohol. Bez cilja i svrhe. Radnici godinama jure između rafova, ređaju cigle u još jedan zid, stavljaju pečate na recepte i kancelarijsku dokumentaciju, ponavljaju iste priče pred novim generacijama učenika i studenata. Pojedinci putuju po svetu, volontiraju, stiču obrazovanje... I sve zarad čega? Zar zbog smrti koja će ih sve izjednačiti i baciti na smetilište izgubljene istorije? Kakvi su to ciljevi, kuda ide takav svet? Ah da, mnoge i ne zanima što povoda za buđenje nema, da dišemo i spavamo uzalud. Mnogi će smatrati da su uspeli u životu ako su stekli ime, bogatstvo, porodicu, ako su uopšte pronašli načina da materijalizuju svoju volju za moć. I sve to je deo nekog opšteprihvaćenog rituala, u sistemu gde je poslušnost zajednički naziv za sve vrline, i gde je pokornost uzdignuta na pijedestal. U svetu gde ljudi nalaze svakojake "vrednosti", i sve to samo zato što nemaju šta drugo da rade. I onda će neko ponosno reći da je ovaj svet najbolji od svih svetova, potpuno prelazeći preko toga da izjavljuje da je ovo najbolje od svih smeća.

Koliko su vam bliska ovakva razmišljanja? Koliko je u vama prisutan weltschmerz? Da li podržavate ovakav doživljaj sveta ili ipak mislite da je pogrešan i da su neke sasvim drugačije (i lepše) stvari u ovom izlaganju zanemarene?

Ne podrzavam zato sto mislim da i pored svega projektovanog da bi se kontrolisala zemaljska populacija od cca 7 milijardi ljudi ..
svako od nas svom zivotu da smisao..u cemu se pronalazi..mnogi cak i izdvajaju iz mnostva..
 
Ози поред тога што увјек цитираш некога, јел имаш ти своје мишљење, рецимо као што Платон има учење о идејама, имаш ли ти нешто своје,што је плод твоје маште?

Mogu ja?

Oziju je filozofsko mišljenje Šopenhauera,Berklija idrugih,njegova originalna predstava kao i ti i ja dok ovo pišemo-to se dešava sve samo u Ozijevom
umu i zbog toga je svejedno da li ja odgovaram ili on-sve je to originalna Ozijeva predstava...Kao i ovaj smajli...:mrgreen:
 
У филозофији није машта та која се пита већ сваки суд мора имати разлог истинитости или у посредном или непосредном исксутву.

Што се тиче твог питања. Тешко је имати оргинална мишљења 200 година од како је у филозофији све речено или "Сфинга може пропасти у понор јер су сва питања филозофије решена" говорио је Шопенхауер. Стигли смо као човечнаство до граница могућнсоти људског сазнања. ПРЕКО ТОГА је несазнајна ствар по себи. Дакле, што се тиче сазнања могуће су само парафразе. Тај атрибут ...данашња мишљења не чини мање вредним али их не чини ни оригиналним.
Ниси у праву пријатељу, друга је ствар што ти немаш ''идеју'' то не значи да је све свршено.
 
Nije mi nikad bilo jasno gde je ta ta lepota koju ljudi nalaze u zlatu i brilijantima.
Možda baš zato ni u životu (kao najboljem od svih dragulja) ne nalazim onu vrednost koju i ti.
I ne samo ja, nego svi oni koji su u duhu weltschmerz-a (a njih ima ne tako malo).

Znaš, Fishi, fora je što si ti sam dodao vrednost životu izmislivši svoj smisao.
To je bila tvoja volja. Teško da argumentima možeš prigovoriti mojoj konstataciji da je svet kao smetilište.
U realnosti je samo konvencija zaslužna za to da i dijamanti ne završavaju u deponiji.

Moje reči i nemaju veze s brilijantima i zlatom...Kroz brilijant (prizmu)gledaš blještavilo postojanja (zlato),
tako da su ti staklići i zlatići samo metaforična pomagala izražavanja...:lol:
 
A inače ,moj smisao življenja je u putu ka oboženju do kog će i moj poneki gen stići...
Samo da mi Ozi ne kvari post njegovim nabeđivanjem o "materijalističkom"-njegove
ideje,moje su info -energetske strune postojanja koje bezglasno vibriraju ovo postojanje,a
da to nije slučaj-gledali bi u mrak!
 
Ne podrzavam zato sto mislim da i pored svega projektovanog da bi se kontrolisala zemaljska populacija od cca 7 milijardi ljudi ..
svako od nas svom zivotu da smisao..u cemu se pronalazi..mnogi cak i izdvajaju iz mnostva..

Da, gotovo svako daje smisao svom životu. Kroz karijeru, ljubav, decu, šta god.
Ali zamisli jedno biće koje je van tog sveta, i sve to pokušava da rastumači sa strane.
Šta će opaziti? Gomilu besmilica.
Čovek je iz bezishodnosti počeo da se hvata za ideale.
Kada bi se tren odrekao iluzije i zamislio sebe van tog mravinjaka u kojem provodi svoj život...
Verovatno bi se prosto zgrozio od weltschmerza.
 
Moje reči i nemaju veze s brilijantima i zlatom...Kroz brilijant (prizmu)gledaš blještavilo postojanja (zlato),
tako da su ti staklići i zlatići samo metaforična pomagala izražavanja...:lol:

Znam, shvatio sam metaforu, i odgovorio ti iskoristivši je u drugom smislu.
Ja lepo kažem da ništa (bilo to zlato bio to život) nema unapred datu vrednost.
Koliko je nešto vredno određuješ ti. Pa i zlato i život mogu biti za deponiju, sve zavisi kako se postaviš prema njima.
Nema tu ničeg čemu bismo se unapred klanjali.
E sad, ta ista logika će reći da ni blato može biti vredno, i da trula kora od jabuke nije za bacanje.
Da i ta deponija (svet) nije nešto toliko loše.
Istina. Ali ovde već govorimo o vrednosti kao kvalitetu. Koji pre svega nije apsolutan, sasvim jasno.
Sa druge strane, kvalitet nije isto što smisao- i argument o apsurdu njime ne možeš osporiti.
Čak i da je svet dragulj, apsurdan je kao i svi dijamanti.
 
E da, Ozi, slažem se oko tumačenja slobodne volje, ali kao što znaš, Šopenhauer (kao ni drugi idealisti) nije uspeo da predvidi šta svet ideja krije od nas. Objektivisan kao realnost u kojoj smo, ovaj svet možda i nije pravi pakao- već je možda pravi onaj tamo. Malo je naivno verovati da je ono što nas čeka posle života zaista i bolje. Cela tvoja filozofija, čak i da je tačna obećava promenu, a ne boljitak. Tako da je možda weltschmerz još gori sa druge strane saznanja.
 
Upelteni u gomilu obaveza i briga, stalno se klateći između problema i odgovornosti, ljudi vode svakodnevmo život pun sitnih trivijalnosti, šablona i uzaludnih stremljenja. Poput sitnih mrava u velikom mravinjaku, samo uz mnogo manje ljubavi za rad i daleko manje reda, velika gomila ljudi opisuje jedan besmisleni krug. Zovemo ga životom...

Stoleća prolaze, a na planeti se smenjuju generacije, veliki ljudi, veliki snovi, mala zbivanja. Vreme teče, civilizacija napreduje, govorimo o progresu, uspesima, nalazimo lični cilj u haotičnoj smeši mogućnosti i odrađujemo našu sitnu dužnost onoliko dugo koliko traje naš usputni životni tren. Sve je više milijardi onih koji su nečujno i bez traga rekli "zbogom" ovoj planeti, ostavljajući za sobom gomilu materije, koja se menja i kruži, a mi se ipak nadamo da ćemo ostaviti nešto bolji trag, iako i sami znamo da i oni najveći vremenom blede. Proučavamo tu materiju kako bismo što bolje razumeli te promene, stvaramo nauku i moderne tehnologije na osnovu nje i mislimo da smo iznad svega. Mislimo da poboljšavamo život raznim otkrićima, bacamo pare na raznorazne zezalice s velikim entuzijazmom, skoro ponosni. Filozofiramo o životu jureći svoj rep.

Pravimo bajku od ljubavi, a malo ko je kadar da voli bilo šta osim sebe. I ta gomila egoista sebe ponekad nazove dobrim ljudima. A niko ne plače za tuđom decom. Čujete vest da je cunami usmrtio veliki broj ljudi i nastavite s jelom. Ratovi, velike prepirke oko teritorija, zlo učinjeno uz gomilu opravdanja. Ni traga od dobrote, ni traga od smisla.

A i onaj najklasičniji monotoni život bez primesa ideala (koje gotovo svi napuste, ili ih se i drže jer nemaju drugi izbor) je jedna velika farsa. Razbacani po kafanama, kafićima, restoranima, ljudi razgovaraju ni o čemu. Omladina se po klubovima i diskotekama zabavlja uz bučnu muziku i alkohol. Bez cilja i svrhe. Radnici godinama jure između rafova, ređaju cigle u još jedan zid, stavljaju pečate na recepte i kancelarijsku dokumentaciju, ponavljaju iste priče pred novim generacijama učenika i studenata. Pojedinci putuju po svetu, volontiraju, stiču obrazovanje... I sve zarad čega? Zar zbog smrti koja će ih sve izjednačiti i baciti na smetilište izgubljene istorije? Kakvi su to ciljevi, kuda ide takav svet? Ah da, mnoge i ne zanima što povoda za buđenje nema, da dišemo i spavamo uzalud. Mnogi će smatrati da su uspeli u životu ako su stekli ime, bogatstvo, porodicu, ako su uopšte pronašli načina da materijalizuju svoju volju za moć. I sve to je deo nekog opšteprihvaćenog rituala, u sistemu gde je poslušnost zajednički naziv za sve vrline, i gde je pokornost uzdignuta na pijedestal. U svetu gde ljudi nalaze svakojake "vrednosti", i sve to samo zato što nemaju šta drugo da rade. I onda će neko ponosno reći da je ovaj svet najbolji od svih svetova, potpuno prelazeći preko toga da izjavljuje da je ovo najbolje od svih smeća.

Koliko su vam bliska ovakva razmišljanja? Koliko je u vama prisutan weltschmerz? Da li podržavate ovakav doživljaj sveta ili ipak mislite da je pogrešan i da su neke sasvim drugačije (i lepše) stvari u ovom izlaganju zanemarene?

Poznat mi je taj osecaj besmisla . Sve se nekako vrti u krug.Radjas se , zivis zivotom kakvim zivis. U nekim godinama otkrijes da si i ti u prolazu kao i svi drugi. Zelis da uradis nesto... a sto bi to uradio? Ionako ides u licno tvoju, zagarantovanu nekretninu, dva metra ispod zemlje. Nosis u grudima svu tugu sveta, trazis svetlo, a nema ga i hiljadu drugih stvari te muci , a ne znas kako da izadjes na kraj sa samim sobom. Tacno je i to da se sve vise ljudi tako oseca. Ono sto ne moze da se ignorise , a niko ne govori o tome, je da smo zivi istraumirani od onog ludila koje nas je snaslo i koje jos uvek traje, a ovo su verovatno posledice. Onolika krvoprolica , direktni prenosi smrti preko televizije...To nam nije dosta pa nas svakodnevno dopinguju "poslasticama" tipa: sin ubio majku, pa upucao sebe u glavu, neko tamo poginuo, obesio se i sl. Jos su poceli da uvoze tragedije iz drugih zemalja i da nam ih redovno plasiraju . Interesuje me da li recimo Danci, Norvezani ....imaju masovno ovakav osecaj. Mi sticajem okolnosti zivimo u rasadniku gluposti i ludila.
 
Da, gotovo svako daje smisao svom životu. Kroz karijeru, ljubav, decu, šta god.
Ali zamisli jedno biće koje je van tog sveta, i sve to pokušava da rastumači sa strane.
Šta će opaziti? Gomilu besmilica.
Čovek je iz bezishodnosti počeo da se hvata za ideale.
Kada bi se tren odrekao iluzije i zamislio sebe van tog mravinjaka u kojem provodi svoj život...
Verovatno bi se prosto zgrozio od weltschmerza.

A zasto bi svest o apsurdu bila manji apsurd od drugih apsurda?
Bez iluzije se ne moze ziveti, pa bila to i iluzija o iluziji. Svako bira svoju iluziju. Neki svesno, neki nesvesno
Ja se trudim da iluziju svedem na minumum. Ali tim nisam nista 'bolja' od hedoniste ili fanatika koji nema nikakvo logicko opravdanje za iluziju.
Svet je besmislen, ali je besmislen i nesvet. tj. definicija apsurda
Nekako sam na klackalici izmedju Sopenhauera i Nicea. Sad jedan pretegne, pa drugi.
Zabavno je:)
I Fisijev 'kompleks svrake' je sasvim ok:mrgreen:
 
A zasto bi svest o apsurdu bila manji apsurd od drugih apsurda?
Bez iluzije se ne moze ziveti, pa bila to i iluzija o iluziji. Svako bira svoju iluziju. Neki svesno, neki nesvesno
Ja se trudim da iluziju svedem na minumum. Ali tim nisam nista 'bolja' od hedoniste ili fanatika koji nema nikakvo logicko opravdanje za iluziju.
Svet je besmislen, ali je besmislen i nesvet. tj. definicija apsurda
Nekako sam na klackalici izmedju Sopenhauera i Nicea. Sad jedan pretegne, pa drugi.
Zabavno je:)
I Fisijev 'kompleks svrake' je sasvim ok:mrgreen:

Pitanje apsurda nije pitanje tačnosti. Kada kažem da je svet apsurdan ne kažem da ga nema. Kada sve proglasim apsurdnim, tada i sam apsurd postaje takav, ali to ne umanjuje tačnost polaznog suda. Da, saznanje o apsurdu je apsurdno kao i sve ostalo, ali apsurd ne čini logiku na kojoj se bazira netačnom. Baš u toj finesi se drastično razlikuju apsurd i nihilizam. Ja ne svodim svet na ništa, svet je sve, samo kažem da je sve besmisleno smeće i da je svaki oblik radovanja životu smešna iluzija bezishodnosti
 
E da, Ozi, slažem se oko tumačenja slobodne volje, ali kao što znaš, Šopenhauer (kao ni drugi idealisti) nije uspeo da predvidi šta svet ideja krije od nas. Objektivisan kao realnost u kojoj smo, ovaj svet možda i nije pravi pakao- već je možda pravi onaj tamo. Malo je naivno verovati da je ono što nas čeka posle života zaista i bolje. Cela tvoja filozofija, čak i da je tačna obećava promenu, a ne boljitak. Tako da je možda weltschmerz još gori sa druge strane saznanja.

Осећање бесмисла је корелативно( неодвојиво) везано за каузалитет. За узрок и последицу. Спознајеш последицу и тражиш узрок, тражиш циљ..сврху.

А пошто је каузалитет априорна форма опажања нашег интелекта, наше свести, онда не би преносио тај каузлитет и са оне стране сазнања. Јер где је сазанња ту је и каузалитет и питање сврхе има једину ту има значења, а где сазнања нема, нема ни кауззалитета нити питања сврхе па самим итм ни weltschmerz нема значења. Јер као што рекох, знамо шта ствар по себи није иако немамо апсолутно знање шта јесте (осим неких увида).

Ти међутим рече да се не слажеш са тиме, а на моје аргументе о корелативности субјекта и објекта ниси ништа одгворио на оној теми. Значи, ослањаш се на предрасуду, на догму и веру у своја убеђења. Попут оних у амазонији окупљних око тотема. То је твоје право у дискусији али ти то не даје основа да износиш закључке који произилазе из тих товјих убеђења уместо размишљања. У шта ти верујеш, шта је теби утувљено у главу као истина ...никог овде не интересује. Него за своје судове тебаш изнети разлоге истинитости.

Корелативност субејкта и објекта није никакво проблематично питање које је можда тачно а можда не. Него је то факт. Факт, кога ,додуше, већина људи не може појмити, али то га ништа мање не чини фактом.
 

Back
Top